Prvi prekooceanski let fotografkinje i dizajnerice Zrinke Zagorec pretvorio se u avanturu kroz andske vrhunce, prašumu i obalu Pacifika jedne od najslikovitjih južnoameričkih država.
Ekvador je smješten na obali Tihog oceana, između Kolumbije i Perua, a posebnim ga čini to što je jedina država na svijetu nazvana prema zemljopisnom pojmu - ekvatoru. Naime, zamišljena linija koja našu planetu dijeli na sjevernu i južnu polutku prolazi upravo kroz Ekvador, što je i jedna od tamošnjih atrakcija. Zbog položaja sunce ondje jače grije, pa prije puta u tu južnoameričku državu obavezno ponesite kremu s visokim zaštitnim faktorom - jer meni je izgorio čak i gornji dio uha. Ekvador je raznolik kao i Hrvatska - ima planine, ocean i rijeku Amazonu - ali je stopa kriminala ondje visoka. Zato treba biti oprezan, držati se provjerenih lokacija i ne srljati u nepoznato.
Brdoviti grad
Glavni grad Quito ima oko dva milijuna stanovnika, urbaniziran je i golem, ali po ulicama se prodaju voće i tkanine, dok u malenim bistroima nerijetko odzvanjaju taktovi salse. Smješten je na brdovitom terenu, na gotovo 3000 metara nadmorske visine, a siromašniji kvartovi jasno se razlikuju od bogatijih. Vrijeme je manje-više isto tijekom cijele godine - ja sam ondje boravila u prosincu i siječnju - a temperatura je bila između 15 i 20 stupnjeva. Noći su bile hladnije, a često je padala i lagana kiša. Uživala sam u šetnji povijesnim centrom, a zbog svijetle puti i plave kose privlačila sam pozornost domaćih ljudi. Obišla sam nekoliko ulica i trgova, a posebno mi se svidjela jedna pizzerija. Skrivena je u nekoj uličici, u boemskom je stilu i podržava lokalne umjetnike. Nije preporučljivo udaljavati se od središta prema periferiji, jer mogli biste se dovesti u opasnost, pa sam uživala u vožnji automobilom kroz grad te uzbrdicama i nizbrdicama na kojima Quito leži.
Visinska bolest
U blizini Quita je Cotopaxi, druga najviša planina u Ekvadoru i jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu. Da bi se došlo do njegova podnožja, potrebno je oko sat vremena vožnje automobilom od ulaska u Nacionalni park Cotopaxi jer je područje ogromno - više od 330 četvornih kilometara. Iako penjanje nisam započela od nule, bilo je vrlo izazovno doseći gotovo 6000 metara nadmorske visine. Motivacija je bio planinarski dom u kojem sam se željela odmoriti. Malo su me posramile dvije starije Ekvadorke u suknjama i obući s potpeticama, jer su prošle pokraj mene bez imalo problema. Ostala sam u šoku zbog lakoće kojom su, bez zastajkivanja, koračale po vulkanskom pijesku na gotovo 4500 metara nadmorske visine. Ja sam pak išla korak po korak i hvatala zrak. Laknulo mi je kad sam došla u planinarski dom: bio je prepun zastava, a na zidu sam ugledala plakat na kojem se objašnjava kako i zašto nastaje visinska bolest. Iako sam htjela uživati u pogledu i čaju, postalo mi je loše pa sam nakratko izgubila svijest. Osjećaj mučnine, vrtoglavica i slabost školski su primjer visinske bolesti - zato je važno imati nekoga pokraj sebe. Nakon popijene bočice Coca-Cole, legla sam na zidić obasjan laganim suncem - ubrzo mi je postalo bolje i bila sam spremna za spust.
Nultra paralela
Centar svijeta ili Mitad del Mundo malena je atrakcija na nultoj paraleli. Muzej na otvorenom posvećen je ekvatoru te raznim zanimljivostima koje uz njega dolaze. Ipak, najupečatljivije je bilo stajati jednom nogom u sjevernoj, a drugom u južnoj polutki. Vodič je objasnio i kulturu domorodaca te kako su se oni nekada borili protiv neprijatelja u prašumama. Kušala sam sirovi plod kakaovca, dobili smo uvid u životinjske vrste Ekvadora, a ponešto smo naučili i o prirodnim ljepotama Anda, Amazone, obale Tihog oceana i veličanstvenog Galapagosa. Kako je cijeli koncept ipak posvećen ekvatoru, uslijedile su razne aktivnosti i igre - bilo je potrebno balansirati jaje na glavi čavlića, zatvorenih očiju hodati po crti ekvatora, a eksperimenti s gravitacijom ostavili su nas u čudu.
Krađa duše
Maleno mjesto Otavalo, u kojem uglavnom žive starosjedioci, nalazi se u provinciji Imbabura. Posjetila sam ga u subotu jer se tada održava sajam, točnije otvara se tržnica. Lokalno stanovništvo tamo prodaje svašta - od voća, povrća, raznih sjemenki i mahunarki do nakita, igračaka i odjeće. S vremena na vrijeme mogla se čuti i glazba specifična za Otavalo. Žene su bile odjevene u tradicionalnu odjeću s kosom zavezanom u rep. Željeli su mi prodati sve - i to po višoj cijeni. Pokušala sam se cjenkati, no nije mi pošlo za rukom. Ipak, imajući pored sebe Ekvadorca koji poznaje kulturu i jezik, uspješno sam obavila kupnju i ponosno nosila svoj pončo tijekom ostatka putovanja. Biti fotograf u novim sredinama nije lako, jer ne znaš kako će ljudi reagirati. Sakrivanje lica od moje kamere nije bilo bez razloga - vjerovanje kako ću im na taj način ukrasti dušu bilo mi je suludo, ali zanimljivo. Iako nisam htjela stvarati neugodnu atmosferu i ostavljati ljude bez duša, moja želja za fotografiranjem bila je veća. Prolazeći ulicama Otavala, pomalo sam se osjećala kao izvanzemaljac. Čuđenje je bilo puno jače nego u Quitu jer, pretpostavljam, nisu navikli na turiste. Upiranje prstom u mene i moju plavu kosu bilo mi je smiješno, čudno, no na kraju simpatično. Posjet Otavalu jedno mi je od omiljenih iskustva iz Ekvadora. Rekla bih da su ljudi tamo pomalo sramežljivi, no dragi i spremni na šale ako nešto poželiš kupiti - ali ne toliko ako usmjeriš kameru prema njima.
Carstvo leptira
U Mindu sam potpuno izašla iz svoje zone komfora - odlučila sam otići na noćnu turu po prašumi. Organizirana je i u pratnji vodiča, no potpuno suluda za osobu koja nije ljubitelj insekata i zmija. Kad se spustio mrak, grupa od nas šestero krenula je automobilima u kojima smo sjedili u prikolici prema dijelu prašume kroz koji se moglo koračati. Kad smo došli na parkiralište, dobili smo velike gumene čizme, kabanice te baterijske lampice. Vodič je rekao da čizme prije obuvanja dobro protresemo - kako unutra ne bi bilo neželjenih gostiju. U tom mi je trenu pogled pao na kabanicu na kojoj je bio pauk veličine moje šake: moram priznati da sam gotovo odustala - ali ipak nisam. Šetnja po prašumi bila je zadivljujuća, a zvukovi raznih životinja u mraku fascinantni. Naravno, ništa nismo smjeli dirati. Najveći mi je doživljaj ipak bilo svjetleće korijenje stabala. Plavičasta svjetlašca na njima izgledala su čarobno - rekla bih kao u "Avataru". Osim što sam u Mindu kupila odlične čokolade s visokim udjelom kakaa, posjetila sam i vrt s leptirima. Na tisuće ih leti uokolo u tom ogromnom, ali zatvorenom vrtu, što je prizor koji nikad prije nisam vidjela. Leptire se ne smije dirati, no može ih se hraniti, jer na svakih nekoliko metara postavljeni su stupići sa zdjelama s voćem. Stavite voćku na dlan i leptir će sletjeti. Tamo je i mala ploča na kojoj vise čahure iz kojih izlaze leptiri - rekla bih nešto poput rodilišta. Dio tog vrta smješten je u šumi, a kako su uokolo postavljene klupe, moguće je samo i sjesti i uživati u pogledu. Umirila sam se i promatrala leptire, a onda mi je jedan sletio na dlan.
Život na plaži
Na putu prema obali Tihog oceana, "lovila" sam razne prizore. Mala mjesta s po nekoliko kućica nicala su svakih nekoliko desetaka kilometara, dok je većinu činila prašumska vegetacija. Često su uz cestu hodali ljudi - vjerujem kilometrima do idućeg mjesta. Nakon nekoliko sati vožnje od glavnog grada stižem u blizinu malenog grada Mompiche. Premda mi se kosa kovrčala od količine vlage u zraku, a koža bila ljepljiva, obala me ostavila bez teksta: beskrajni ocean, zvukovi valova i raznih ptica, visoke palme, pastelni zalasci. Smjestila sam se u drvenu kućicu koja je bila podignuta od tla, tek pedesetak metara od plaže.
Budila sam se s pjevom ptica i kokicama što slobodno hodaju uokolo, a gospodin koji se brine za kuću dolazio bi s kokosom i slamkom pa bismo ga svježeg doručkovali. Od vlage se teško diše, no ocean je blizu pa osvježenje možete potražiti u moru. Kad bih ogladnjela, jela bih rižu, piletinu, ribu i popečke od banane u restoranima na plaži, gdje se plaća u američkim dolarima. Lokalni psi kruže oko stolova tražeći zalogaj, djeca trčkaraju po plićaku i penju se na zavezane brodiće, a muškarci sjede umorni od vrućine dok žene u kuhinji spremaju jela za goste. Pametna je bila odluka ponijeti sredstva protiv komaraca te nešto flaširane vode i hrane: dućana je malo i nema puno izbora.
Ipak, nekoliko dana provedenih na obali nahranili su mi dušu. Prvi sam put vidjela ocean i trčala po beskrajnoj pješčanoj plaži. Nerijetko bi u poslijepodnevnim satima plažom protrčali i klinci - slobodni i veseli, loveći jedni druge. Ljudi nije bilo puno, nekada nije bilo nikoga - tek zalutali konj koji bi prizor učinio nestvarnim. Jedne je večeri moj dragi odlučio organizirati turu brodićem. U suton smo krenuli kroz malene kanale, a dok smo odmicali, gledala sam u stotine stabala koja izviru iz vode. Čekali smo da padne mrak, a onda je uslijedio glavni dio. Bezbroj svjetlećih planktona pojavljivalo se kada bismo dotaknuli vodu. Taj magični trenutak nisam uspjela fotografirati, no zauvijek će mi ostati u sjećanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....