Zagrebački doktor estetske medicine i zaljubljenik u nogomet NIKOLA MILOJEVIĆ s futsal klubom Dinamo posjetio je grad s modernim neboderima, starim hramovima i najljepšim dvorcem u Japanu.
Veliki sam zaljubljenik u sport, nogomet i Dinamo. Ljubav prema plavoj boji ponukala me da budem sponzor futsal kluba Dinamo koji je sudjelovao na turniru u gradu Kobeu. Igrači su me pozvali da im se pridružim i tako sam postao 16. član njihove sportske ekspedicije.
DUGIH 17 SATI U AVIONU
Iz Zagreba sam odletio u Dubai, a potom proveo još devet sati u avionu dok nismo sletjeli na aerodrom Narita u Tokiju. Prvi sushi pojeo sam već u avionu i lagano se počeo privikavati na japansku hranu. Ta me zemlja oduvijek privlačila, ali uz sva moja putovanja, ondje nisam bio nikad. Gejše, sumo, samuraji, film “Sretan Božić, gospodine Lawrence” s Davidom Bowiejem... sve me to fasciniralo. Iz Zemlje izlazećeg sunca dolazi moderna tehnologija, osvijetljeni natpisi na ulicama, kao u filmu “Blade Runner”.
Vrt Sorakuen između nebodera u samom središtu Kobea
GULIVER U LILIPUTU
Aerodrom Narita je čist, organiziran, svi su nasmijani, pristojni i uslužni. Nikad tako brzo nisam prošao kontrolu putovnica i pokupio svoje torbe. Začudo, osjećam se odlično, vremenske zone i put zasad su dobro prišli. Stigao sam u Japan koji je nedavno ušao u novu eru - car Akihito je abdicirao, a naslijedio ga je sin Naruhito. Radišni Japanci vratili su se u normalu nakon dva tjedna obaveznog godišnjeg u čast imenovanja cara Naruhita. Ali brzo, prva pljuska, ono što se često dogodi kad si u nepoznatom. Taksist mi je rekao cijenu u jenima, koju sam onako umoran pogrešno preračunao i pristao, da bih tek poslije shvatio da će me vožnja do hotela umjesto 50 stajati 200 eura. Iz automobila Tokio me na prvi pogled fascinirao. Možda ne izgleda kao u filmovima, ali je ogroman i prostran. Na cesti sam se zbog svoje visine, ili bolje rečeno zato što su Japanci u prosjeku nižeg rasta, osjećao kao Guliver u Liliputu. Sve mi se činilo manje, taksi iznutra uži, baš kao i ulice.
Himeji je jedan od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih dvoraca u Japanu
SHINKANSEN
Superbrzim vlakom Shinkansen, koji juri 350 km na sat, otputovao sam u Kobe. Hrvoje Penava, naš pivot u ekipi, rekao je da je ovdje prvi put osjetio klaustrofobiju, a kad sam stigao u naš hotel Chisun, shvatio sam i zašto - sobe imaju samo pet kvadrata. S predsjednikom kluba Matijom te vođom puta Jurom otišao sam na svečano otvorenje turnira u dvorani pokraj budističkog hrama. Na njemu su uz nas, osim japanskih, sudjelovale i ženske ekipe - Arsenal iz Rusije i jedna iz Južne Koreje. Predsjednici svih klubova maljevima su ceremonijalno otvarali bačve sakea i tako je otvoren turnir, u prisustvu vodećih ljudi japanskog futsala te gradonačelnik Kobea.
Na otvorenju turnira predsjednici klubova ceremonijalno su maljevima otvorili bačve sakea, među njima i naš Matija Đulvat
EUROPSKE KUĆE
Usred Kobea, stiješnjen neboderima, još se nalazi stari vrt. U njemu je i zgrada u britanskom kolonijalnom stilu te stara njemačka konjušnica. Kobe je, naime, prvi grad u Japanu u kojem je Europljanima bilo dopušteno živjeti pa u njemu ima mnogo ulica s europskim štihom. Posjetili smo i Ikutu, najstariji budistički hram u Kobeu, gdje smo naučili kako se pomoliti, zvoniti na pravilan način, baciti novčić. Prije povratka u hotel bili smo i u muzeju koji čuva sjećanje na potres u kojem je 17. siječnja 1995. poginulo 6433 stanovnika. Dio rive u gradskoj luci nije nikad popravljen, nego je ostavljen kao spomenik. Tu večer, nakon utakmice, predsjednik japanskog futsal saveza odveo nas je na večeru u restoran Shabu Shabu, koju je teško opisati. Dobili smo neku vrstu juhe u loncima u koje se ubacuju sastojci poput salate i slanine. Nama je bila bezukusna, a miris užasan. Na kraju smo navalili na vafle i sladoled, a našli smo i aparat s kojim smo si mogli sami napraviti šećernu vatu na štapiću.
Stara četvrt u Kobeu
LUDE IGRAČKE
Japan je zemlja ludih igračaka i visoke tehnologije, a njihovo pismo je prekrasno poput pjesme ili slike. Za djecu sam kupio neke darove s japanskim slovima, karte za uno i slično, mochi rižine bombone koje moja kći Hana obožava, lutkice na solarnu energiju kojima se klima glava, lakirane kutijice s planinom Fuji i trešnjama u cvatu za suprugu Sunčanu, za sina Maxa dres japanske reprezentacije...
NAJDUŽI MOST
Fotografirali smo se ispred najdužeg mosta u Japanu, dugačkog četiri kilometra, koji spaja Kobe s otokom Awaji, a potom otišli do dvorca Himeji, gdje je sniman film “Posljednji samuraj” s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi. Prekrasan je, pogotovo vrtovi u kojima cvjetaju azaleje. Vidjeli smo i sobu za tradicionalno ispijanje čaja te se popeli na sam vrh dvorca čija je gradnja počela 1333.
Vrt Sorakuen između nebodera u samom središtu Kobea
Vodopad Nunobiki u blizini centra grada
Na brdima iznad grada su pašnjaci na kojima se uzgajaju poznata Kobe goveda
DUGI POVRATAK
Zadnjeg dana boravka u Japanu bila je obljetnica smrti našeg igrača Matije Capara pa smo se probudili “malo pod oblakom”. A dok je sunce zalazilo u Zemlji izlazećeg sunca, vlakom smo se uputili na aerodrom Narita, na put koji je bio još dulji, ukupno gotovo 24 sata do Zagreba. Dok sam se vraćao preko Južne Koreje, Kine, Indije i Pakistana, shvatio sam koliko sam daleko otputovao. Sjećanja i dojmovi ostali su zauvijek. Uz sve ono što sam vidio, Japan nudi još više, a ima i Disneyland i zabavni park Universal Studios pa me moja obitelj već pita kada ću i njih povesti onamo. Veselim se tome.
Ispred zabavnog parka Fruit Flower
dobro je znati
BANKOMATI
Ne primaju svi strane kartice pa se katkad treba pomučiti dok ne nađete pravi. I svi nalikuju kompjutorskim igricama, s raznim zvukovima i lampicama.
RAJ ZA PUŠAČE
Za razliku od Europe i Sjeverne Amerike, fasciniralo me što u urednom Japanu u svakom hotelu ima soba za pušače, za koje su i u vlakovima predviđeni zasebni kupei.
OTVORENI GRAD
Kobe ima milijun i pol stanovnika i prijestolnica je prefekture Hyogo na otoku Honshu. Jedan je od prvih gradova u Japanu koji su 1853., nakon mnogih godina izolacije od svijeta bili otvoreni za trgovinu sa Zapadom.