Welcome to Iran - rečenica je koju će svaki stranac čuti u toj zemlji. Zemlji o kojoj ne znamo gotovo ništa. A zbog jednostranih prozapadnih medija uglavnom imamo pogrešnu percepciju. Jer jednom kad prošetate bajkovitim gradovima Perzije shvatite koliko je ta zemlja neopravdano zapostavljena. I sama odluka o putovanju u Iran u Hrvatskoj je popraćena pitanjem - što ćete tamo? Tamo nema ničega. Živi se u političkom teroru bez ljudskih prava i slobode govora. Sve je sivo, zaostalo i porušeno. E pa sad... Nakon povratka u Zagreb, zaključak je da ima razrušenih objekata, jedan od njih je Perzepolis - grad u kojem je kraljevao Darije I. i koji su uništili Europljani... No, o tome nešto kasnije.
Dočekao nas je Iran koji oduzima dah, prekrasne građevine i susretljivi ljudi. Zemlja koja unatoč višedesetljetnim sankcijama živi ukorak s modernim tehnologijama njegujući tradiciju dugu više tisuća godina. Glavni grad Teheran najveći je u zemlji s gotovo petnaest milijuna stanovnika. Iako nam je ideja bila unajmiti automobil, već nakon pola sata shvatili smo da je dobro što to na kraju nismo učinili. Voziti u tako hektičnom prometu prava je umjetnost, a i suvozačka pozicija prilično je stresna. Imali smo osjećaj da ćemo svake sekunde doživjeti prometnu nesreću. Semafori se rijetko poštuju, kao i prometne trake u kojima se nerijetko vozi i u suprotnim smjerovima. Srećom, cijena taksija je samo nekoliko eura, a vozači iskusni - pa je topla preporuka voziti se s njima. A kad se već vozamo - dva dana smo racionalno iskoristili za posjet najpoznatijim znamenitostima.
Golestanska palača, toranj Azadi i kompleks Sadabad bivšeg kralja samo su neka od njih. Svaki putnik zna da je najživopisnije mjesto svake zemlje upravo tržnica pa smo tako uživali u mirisima bazara čiji se natkriveni hodnici, izgrađeni prije nekoliko stoljeća, protežu kilometrima u labirintu dućana koji nude sve i svašta.
Zaljubljenici smo u planine i hiking, no grad ispod planine Damavand visoke 5000 metara ipak nismo istražili planinareći. Tu ćemo si želju ispuniti drugi put, ali smo zato obišli popularno izletište smješteno uz samu žičaru. Bezbroj restorana Darbanda gurmansko je odredište u neobičnom ambijentu. Stolovi i klupice restorana postavljene su u klancu potoka te je kao takvo popularno odredište brojnih Iranaca.
Iduće mjesto našeg putovanja bio je Kashan. Smještaj smo pronašli u meni najljepšem butik hotelu na svijetu. Kompleks Saraye Ameriha sastoji se od nekoliko palača sagrađenih prije tri stoljeća i pravo je remek-djelo perzijske arhitekture. Uz tisuće detalja i jedinstvenih apartmana, podruma u kojima možete vidjeti kako nastaju perzijski tepisi - a u noćnim satima uživati u limunadi, čaju i gastronomskim delicijama - to je hotel u kojem će odmor pronaći svaka duša. Moram napomenuti kako alkohola nema - ali zato sokova postoji u bezbroj varijanti. I baš smo razmišljali kako je ovo zemlja u kojoj ne možete naletjeti na nekog pijanog dosadnjakovića.
Uz jedinstvene hotele, ustvari prenamijenjene palače nekadašnjih poslovnih ljudi, koji su ih u tom bogatom kraju južno od Teherana gradili na desetke, u Kashanu obavezno morate posjetiti i povijesne kupelji. Prostori u kojim se uživalo u izobilju danas su muzeji, a ako imate sreće, neki od lokalnih vodiča otpjevat će vam tradicijsku pjesmu u tom veoma akustičnom prostoru. Na krovovima kupelji smješteni su na svijetu jedinstveni hvatači vjetrova - tradicionalni arhitektonski element koji su nekada koristili za stvaranje prirodne ventilacije i za pasivno hlađenje. Mnogo bolja i jeftinija stvar od današnjih klima-uređaja. Uz bazar koji svodovima oduzima dah i neizostavan čaj s kristaliziranim šećernim štapićima, koji definitivno morate probati, preporuka je otići i do parka Fin, koji je na popisu UNESCO-a, sa stablima starim i tisuću godina.
Prije nego što smo stigli u Esfahan, otišli smo još šesto kilometara južnije do Perzepolisa i Shiraza. U povijesni grad Darija prvog, koji je do temelja spalio Aleksandar Makedonski, stigli smo u večernjim satima. Upravo tada bilo je najmanje ljudi i gotovo smo sami hodali povijesnim lokalitetom. Turista je i tako nakon korone veoma malo u cijeloj zemlji pa smo imali privilegiju na brojnim mjestima biti gotovo potpuno sami. Tako je bilo i u Perzepolisu, u kojem je tadašnji car znao okupiti i do deset tisuća podanika, i to u samo jednoj dvorani. U to doba, a govorimo o razdoblju 500 godina prije Krista, bila je to najveća dvorana na svijetu, a i sada - kada je od svega ostalo svega nekoliko stupova - izgleda impozantno.
Jug Irana je za razliku od sjevera zeleniji i pun poljoprivrednih kultura. Do njega se vozite stotinama kilometara kroz pustinjske predjele. U Shirazu smo smještaj pronašli u također šarmantnom butik hotelu u povijesnom dijelu grada koji se polako revitalizira nakon katastrofalnog potresa prije nekoliko desetljeća. Starom gradskom jezgrom dominira tvrđava, a središte je puno restorana. Mjesto je to u kojem je rođen najveći perzijski pjesnik Hafez, poznat u cijelom svijetu, a njegov "Divan" preveden je na brojne jezike. Uz njegov mauzolej, Shiraz je pun džamija, a o povijesti onih najvećih govore turistički vodiči i besplatno vas kroz njih provedu. Legenda kaže kako je Taj Mahal u Indiji nastao kao replika najveće od svih - džamije Shah Cheragh, jer je supruga mogulskog vladara upravo iz Shiraza.
Na kraju putovanja otišli smo do Esfahana, koji s pravom mogu nazvati biserom Perzije. Taj me grad toliko oduševio pa sam ne znam koliko puta ponovio kako bih već sutra ondje mogao živjeti. Kozmopolitsko je to središte smješteno na rijeci Zayandeh, koja je u vrijeme kada smo bili tamo potpuno presušila. Ali ni to nije umanjilo monumentalnost brojnih mostova koji su također na UNESCO-ovom popisu. Jug je zelen, no ovaj grad u središnjem Iranu ima najviše parkova koje sam vidio u cijeloj Aziji. Uz samu obalu rijeke na obje strane obale deseci su kilometara šetnica koje su spomenik parkovnoj arhitekturi. Toliko spomenika, igrališta, rekreacijskih zona, kilometara tartan staza za trkače, bicikliste i ostale rekreativce nisam vidio nigdje. A nije da se nisam naputovao. U ovom gradu već stoljećima je prisutna velika kršćanska zajednica. Armenci su svoje utočište bježeći pred Osmanlijama, a kasnije Turcima, našli upravo ovdje. Crkve su arhitektonski potpuno drugačije od onih u Europi i taj dio grada ima poseban, smireni štih.
Povijesno središte Esfahana (ili Isfahana) priča je o kojoj bi se mogla napisati posebna reportaža! Kažu da je svojedobno to bio najveći trg na svijetu. Šahov trg ili Nakš-e Džahan nepregledan je prostor s tradicionalnim bazenima u sredini kakvih je puna Perzija. Okružen je bazarom u kojem osjetite svu čar zemlje koja se stoljećima bori s raznim osvajačima. Mirisi i boje, buka bazara koji se budi jutrom i s večeri nakon popodnevnog odmora, duh prošlosti - sve je to uvezano u jednu iskonsku priču središnje Azije. S večeri grad živne do maksimuma i gledate na buntovnu mladost koja mobitelima bilježi svakodnevicu - ni po čemu različitu od naše. Djevojke su našle način da se pridržavaju islamskog kodeksa odijevanja a da u isto vrijeme izgledaju lijepo i atraktivno.
Mlade tinejdžerice s piercinzima na nosu i usnama te dečki na skateboardima slika su modernog Irana. Mnogi od njih žele na zapad zbog niskog standarda - no ponosni su na svoju domovinu i prebogatu povijest. Zadnjega dana puta - otvoreni kakvi jesu - prišao mi je jedan mladić i već nakon ustaljenih početnih rečenica dobrodošlice i pitanja odakle smo mi je rekao: "Pišite lijepo o Iranu." Riječi su to koje su me duboko zaboljele, ali i potaknule na razmišljanje. Koliko malo znamo o ljudima i zemljama o kojima netko treći želi da znamo malo ili gotovo ništa. Nakon puta po čarobnoj Perziji na kraju još samo mogu dodati - tako lijepu zemlju, dobre i susretljive ljude svakako treba ponovno posjetiti.