"Teško je pisati o sreći, dok je svijet natopljen tugama ratova. Ne jednog. Množine. Ali možda je ispravno upravo živjeti radost do krajnjih granica. Vrhunski se počastiti, pustiti sreći da divlja. Kontrirati mraku do kraja. Biti radostan danas - gotovo je mini-revolucija", govori novinarka Jasmina Kos koja nas vodi na koncert grupe U2 u Las Vegasu kroz svoj dnevnik putovanja - od kupnje ulaznica do samog spektakla u Sferi.
24. travnja 2023. - Elevation
U prodaju kreću ulaznice za koncert U2 u Sferi, u Las Vegasu. Sjedim doma na krevetu, od cilja udaljena 9.963 kilometra i jednu ulaznicu. Na laptopu otvoreno 17 tabova, na dva mobitela utipkan broj kartice. Spremna sam. Cijela u grču. Karte uvijek planu u par minuta, a pre-sale, verified fan i druge lutrije nikad ne osvojim. Tako sam propustila posljednju U2 turneju. Hiperventilacija. Ugledam „Concert & Hotel Package“. Skupo za poludjeti, ali kreće računica: siguran ulaz na koncert, plus dvije noći u The Venetian Resortu, minus brdo para, korijen od a-za-što-drugo-radim-nego-da-putujem, puta stvarno želim doživjeti taj spektakl... na kraju jednadžbe, više nije bilo nepoznanica... = PRODANO! 47 sekundi plaćanja kasnije, lebdim od sreće par metara iznad kreveta, osmijeh oko glave, zovem Dragog: „18. listopada smo na U2 koncertu u Las Vegasu, u Sferi!“ Smije se. Ali navikao je, zna da nema kamo. Osim sa mnom tamo. Poznat mu je scenarij od godinu ranije.
Godina ranije. 16. studenog 2022. - Moment of Surrender
Gospodin Paul David Hewson, Bono Vox napisao je memoare "Surrender: 40 songs, One Story". Europski dio turneje otvara u London Palladiumu. Intima malog kazališta, zabranjeni mobiteli, nema smetnji. Večer blizine. S par metara udaljenosti, upijamo Bona koji dijeli svoje emocije, razmišljanja i detalje iz života, pjeva operu, glumi. Na pozornici on, i par neprimjetnih glazbenika u pratnji. Nema ostatka U2-a, nema golemih limunova, nema alterega. Iskren, prisan Paul. Bono. Ne znam je li itko trepnuo ta dva sata. Ja nisam. I Dragi je bio oduševljen. I dalje više zbog mene, manje zbog Bona, ali radim na tome.
Pola godine nakon 24. travnja - Vertigo
A sada po potpuno drukčiji doživljaj. Može li grandioznije od Sfere u Las Vegasu, koju nizom koncerata otvara U2, i pritom svira Achtung Baby? Naš je deveti koncert od 25 rasprodanih (kasnije su dodali još 11, zbog ogromne potražnje.) Ostavili smo za taj put - tjedan dana godišnjeg. Šest dana za blic putovanje po ciljani doživljaj na udaljeniju obalu drugog kontinenta. I jedan dan za oporavak, prije povratka na posao. Možemo mi to. Iz Sarajeva preko Istanbula do San Francisca na dan i pol, pa do Las Vegasa na dva dana. Pa dva dana puta natrag - Las Vegas, San Francisco, Istanbul, Sarajevo. Kad to sad pročitam, razumijem pogled s podignutom obrvom američkog graničnog policajca. Dobro da nas je pustio u SAD. Dobro da sam kupila kompresijske čarape da ne umremo u avionu. Dobro da toliko volim U2 i da Dragi toliko voli mene. Dobro?! Bilo je spektakularno.
16. listopada - Until the End of the World
Ponijela sam samo ruksak. Ionako sam transformirana u hodajući osmijeh. Treba mi samo četkica za zube. Uzbuđenje! Čekanje - let - trčanje (sve ispod 2 sata između letova na novoj istanbulskoj zračnoj luci je totalni stres) - let - San Francisco. Hvala vremenskoj razlici, dobili smo dodatnih devet sati života za večer u jednom od najdražih mi gradova. I prije 20 godina na prvi pogled, i sada na drugi - jasno je da će biti i trećeg. Šetnja po Fisherman‘s Warfu, uz Tihi ocean. Jet lag nas puca, znamo gdje smo, ne znamo kad smo.
17. listopada - When Love Comes to Town
Peace and Love. And chocolate. Najbolji način da vidiš najviše od nepoznatog grada je - lokalni prijatelj. U nedostatku njega - organizirani obilazak u maloj grupi u nekom vozilu. Prigodno za San Francisco, odlučili smo se za 50-godišnji VW Hippie-bus. Dva sata vožnje po brdovitom ljepotanu, i bonus, pas Rosie na sjedalu između nas. Kuće u kojima su živjeli Janis Joplin, Jimi Hendrix, Bruce Lee, Robin Williams; šareni, otmjeni, siromašni kvartovi; gomila parkova. Golden Gate Bridge kojeg redovito ujutro sakriva magla - dobila je i ime koliko je uporna - Karl the Fog. Možete je pratiti na društvenim mrežama. U gradu živi i 160 milijardera, nešto više od toga je beskućnika. Okružen morem, Alkatraz. Ne izgleda zloslutno kad ga gledate iz bivše tvornice čokolade s, kažu, mjesta s najboljim Hot Fudge Sundaem na svijetu - Ghirardelli trga. Opet ne znamo kad smo, samo da ujutro rano kad je našem tijelu debelo popodne, moramo na let za Las Vegas. Jer... UH! Koncert je sutra.
18. listopada - Ultra Violet (Light My Way)
Golema svjetleća kugla. Usred Grada grijeha. Usred pustinje. I mi usred nje. The Sphere. Sfera. Najveća sferična građevina na svijetu, visoka 111 metara, 157 u promjeru. Izvana ima najveći LED ekran na svijetu, površine gotovo 54.000 kvadrata. U njemu je milijun i 200 tisuća pojedinačnih svjetala veličine hokejaškog paka, a svako sadrži 48 LED dioda. Na mjestu ih drži oko 3 tisuće tona čelika. Ima još brojki, recimo 256 milijuna, toliko nijansi boja može prikazati. Od smajlija koji mijenja raspoloženja, preko prizemljenog Mjeseca, do mreškanja površine vode - nevjerojatne animacije. Mene najviše veseli ona na kojoj se vrti „U2:UV Achtung Baby“.
Sfera super izgleda na fotografijama i snimkama, ali tek uživo shvatiš zašto je gradnja koštala više od dvije milijarde eura. I zašto si potrošio nešto manje od toga da je osobno doživiš. A tek unutra... Sfera je tehnološko čudo koje iz temelja mijenja kako gledamo, slušamo, doživljavamo zabavu. Ispred gotovo 18.000 sjedećih mjesta, najveći je (14.800 četvornih metara) high-definition LED ekran na svijetu, rezolucije 16K. U prijevodu, to znači da nas je teleportirao na svako prikazano mjesto, jer ekran obavija sferu - nije samo ispred vas, nego i lijevo i desno i skroz iznad - uronjeni ste u kristalno jasnu sliku.
A animacije mijenjaju oblik sfere u što god požele, „spuštaju“ strop, uvlače vas u sebe, Elvis veličine kuće pleše kraj vas... Znam kako zvučim. Ne, nismo se drogirali ničime osim vidom i sluhom. A kad smo kod zvuka - 164.000 je zvučnika, ne znam vam ni prevesti s engleskog stručne nazive da objasnim kakvi su. Vidjeli smo svaku boru i zadovoljni osmijeh, čuli svaki šapat i notu. Toliko o tome.
18. listopada 20:30 - 22:30 - Even Better Than the Real Thing
I najbolje od svega, i sa svim tim - Sfera nije progutala U2, nije ih zasjenila. Nije im oduzela ništa od njihove energije, samo joj je dodala. Pršte! Da sviraju nasred livade, a ne u Sferi, bili bi spektakl! I dokazali su to, kad su na nekoliko pjesama jednostavno zacrnili ekran i ostavili nas s minimumom vizualnog i maksimumom zvučnog podražaja. I s emocijom većom od Sfere. I Las Vegasa. Čuti uživo, s ovako odlično raspoloženim bendom (falio je Larry Mullen Jr. na bubnjevima, ali je Bram vrhunska privremena zakrpa) uz "Achtung Baby" i stvari s drugih albuma: "Rattle and Hum", "The Joshua Tree", "All That You Can‘t Leave Behind", "No Line On the Horizon", "How To Dismantle an Atomic Bomb"... OOOHHH!! Preplakala sam većinu koncerta. Preplesala cijeli. Poderala glasnice i koljena (navodno se glazba najbolje doživi kad skačeš u ritmu, ne znam, ponijelo me). I sad se ježim. Baš ih volim, djetinje jako.
19. listopada - Atomic City
Las Vegas je... kao luksuz, ali ustvari filmska kulisa. Lažna Venecija na prvom katu hotela po kojem plove prave gondole i naplaćuju turistima romantični prijevoz od trgovine do restorana ispod umjetnog neba. Nacrtani „mozaici“. Ples vode na fontanama ispred Bellagia. RuPaul‘s Drag Race bez RuPaula uživo. Magic show. Strip show. Peep show. Cjelonoćno kockanje u kasinima. Pijani, drogirani, morbidno pretili, posrčući turisti i žene oblina pokrivenih golemim perjem na Stripu (glavnoj cesti) koje te pozivaju da se fotkaš s njima. I platiš. Sve. Mnogo. Kliše, kaže Dragi. Nekome, mnogima, to je super gušt. Las Vegas, baby? No, thank you. Ne bih se više vraćala u grad.
19. listopada 16:30 - 18:30 - God, Part II
U Sferu, bih. I jesmo. Jer nisu stali pri tome da vidimo i čujemo kao nigdje i nikad prije. Sjedala vibriraju, u odnosu na prikazani sadržaj u dvorani puše topao ili hladan zrak, stvara se odgovarajuća temperatura - i miris. Spektakl, koji se teško može prenijeti snimkom. Gledali smo film „Postcard From Earth“, redatelj je Darren Aronofsky. Poseban način snimanja, posebnim kamerama jer treba slikom popuniti onaj ekran koji sam spomenula, koji obavija unutrašnjost Sfere, posebnim prilagodbama prostora - stvorili su prvi multi-senzorni film s vlastitim atmosferskim prilikama.
Kad taj slon ide prema tebi, očekuješ da te zgazi. Kad se prikazuju ribe, plivaš s njima, podigneš pogled, a iznad je sunce koje se probija kroz površinu mora, lijevo i desno je jato. Unutra si. I kad je snimka nevremena - unutar olujnog oblaka si. Pomalo zastrašujuće, genijalno, oduševljavajuće. Budućnost, sada. Nadam se ipak da neće biti onakva kakvu prikazuje ovaj film o trendu ljudskog utjecaja na Planet. Budućnost sada doživjeli smo i susretom s pet humanoidnih robota, Aura, koji su nas dočekali prije filma pa smo ćaskali s njima. S humanoidinim robotom, koji se šali s tobom i prati razgovor i smisleno ti odgovara. What? Da.
20. listopada - All That You Can‘t Leave Behind
Krenulo je jednadžbom, pa evo i jedne za kraj: 6 dana, 34 sata u 6 zrakoplova, gotovo 25.000 kilometara. Jedan bend, jedna Sfera, nas dvoje i jedan doživljaj koji s pravom nisam propustila ugrabiti. Rezultat je toliko potreban trenutak ekstatične sreće urezan duboko u srce i um. Za pamćenje.