Otkako sam se 2019. preselila u Šangaj, gdje predajem glumu na Shanghai Theatre Academy, silno sam željela posjetiti Tibet. I to mi se nedavno ostvarilo. Naime, nakon što je dvije godine zbog pandemije bio zatvoren za strance, ponovno je otvoren, a ja sam imala sreću upasti u drugu grupu turista koja je stigla u tu svetu zemlju.
Pripreme za posjet započele su dva mjeseca prije puta: gomila dokumentacije, svaki tjedan PCR testiranje, radna dozvola, putovnica, valjana viza, zeleni kodovi, naziv grada iz kojeg ulazim, a kad sam napokon dobila obavijest da mogu kupiti avionsku kartu, shvatila sam da je to moguće samo s kineskih stranica, i to na kineskom jeziku.
Uz pomoć prijatelja riješila sam i taj problem, a sada kada je putovanje iza mene, mogu reći da je to bila mala cijena za jedinstveno iskustvo koje sam u toj predivnoj zemlji proživjela.
Tashi Delek
Prvi dan u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, nakon neprospavane noći zbog puta, bio je popraćen uzbuđenjem, ali i otežanim disanjem zbog manjka kisika na 3656 metara nadmorske visine. Na aerodromu nas je dočekao naš simpatični vodič Tenzin, koji nam je svima stavio bijeli šal oko vrata kao znak dobrodošlice i pozdravio nas na tibetanskom - tashi delek - izraz koji u sebi spaja dobrodošlicu i blagoslov.
Taj mi je običaj bio poznat jer sam na Akademiji imala grupu tibetanskih studenata koji su kao manjina nagrađeni školovanjem na toj prestižnoj umjetničkoj školi. Nekoliko sati iza mene stigla je i moja prijateljica i kolegica Vitomira Lončar koja živi u Xianu i naša je avantura mogla početi.
Slani čaj
Prvo smo se prošetale ulicom Barkhor, poznatoj po dućanima s unikatnim nakitom, gdje nas je oduševilo lokalno stanovništvo u nošnjama i majke s bebama u tobolcima na leđima. U gradu se osjeća jak utjecaj prošlih vremena, ali i moderne Kine. Zastale smo u čajani gdje smo kušale tradicionalni slani čaj s maslacem od mlijeka jaka. Više od čaja fascinirana sam fizionomijom Tibetanaca, osobito djece. Nevjerojatna nježnost i sreća kriju se iza nasmijanih, duguljastih očiju i preplanulih jagodica.
Bijeli šal
Nakon čaja otišle smo u restoran Tibetan Family Kitchen. Iako je na Tibetu jakovo meso temelj prehrane, na moju sreću ovdje su se nudila i vegetarijanska jela pa smo naručile ukusno pirjano i prženo povrće. Kad smo se vratile u hotel, dočekalo me iznenađenje. Jedan od tibetanskih studenata strpljivo je čekao moj povratak s poklonima - i bijelim šalom.
Festival jogurta
Sljedeće jutro krenuli smo u Drepung, drugi najveći tibetanski samostan, koji se nalazi na planini Gyenpu Wutse, na 5000 metara nadmorske visine. Drepung je uz Ganden i Seru jedan od tri samostanska sveučilišta na Tibetu. Osnovan 1416., poznat je po visokim standardima pa ga uspoređuju čak i sa Sorbonom ili Oxfordom.
Tu se svake godine održava najznačajniji festival u Lhasi, Shoton ili Yogurt Festival, na kojem se u podnožju planine prikazuje velika tapiserija Thangka sa slikom osunčanog Bude.
Festival datira iz 11. stoljeća kao religijska ceremonija koja se sastojala od nuđenja jogurta redovnicima nakon meditacije. Nakon duge šetnje po samostanu uputile smo se prema palači Potala, gdje smo zajedno s Vitomirom, Ralphom i Astrid, prijateljima iz Berlina, gledali veličanstveni zalazak sunca.
Tisuću stepenica
Uslijedio je posjet palači Potala koja se nalazi na popisu UNESCO-ove svjetske baštine. Veličanstveno zdanje nalazi se na Crvenoj planini iznad Lhase odakle se pruža neopisivo lijep pogled, a do njega se stiže preko tisuću stepenica. Potala se sastoji od crvene palače iz 7. stoljeća i bijele, nadograđene u 17. stoljeću, gdje se iz samostana Drepung preselio peti Dalai Lama. Otada je to zimska rezidencija svih Dalai Lama, a njihove odaje - radna soba, ured i soba za sastanke i susret sa stanovništvom - otvorene su za posjetitelje.
Zlatni buda
Nakon fascinantne Potale vidjele smo i hram Jokhang, najsvetiji na Tibetu, sagrađen prije 1350. kako bi udomio 2200 godina staru statuu zlatnog 12-godišnjeg Bude. Tu se nalazi i velika skulptura Mandale, kruga života, načinjene od pravog zlata koju je samostanu poklonio neki poslovni čovjek.
Na središnjem trgu hrama vidjeli smo kako debatiraju budistički redovnici. Dinamična debata posvećena je razumijevanju budističke filozofije i postizanju viših stupnjeva znanja, a traje oko dva i pol sata.
Sveto jezero
Četvrti dan krenuli smo u Xigatse, drugi po veličini tibetanski grad. Na putu smo stali uz Yamdrok, jedno od tri najveća sveta jezera na Tibetu. Nalazi se na 4400 metara i dugo je više od 72 km. Srce ubrzano kuca, teško se lovi dah, što od visine, što od nadnaravne ljepote krajolika, čudesno tirkiznog jezera koje se proteže između dva horizonta.
Nakon fotografiranja uz jezero i s velikim tibetanskim psima mastifima nastavili smo vožnju prema planini Lhabche Gonak čiji vrh doseže 6800 metara nadmorske visine. Sad smo već ozbiljno visoko, dah je sve plići, puls sve brži. Nakon šetnje oko jezera spustili smo se prema glečeru Karola na 4960 metara i nastavili put do Xigatse gdje smo prenoćili.
Ruta 318
Iz njega smo sljedeće jutro krenuli prema Mount Everestu, s 8848,86 metara, najvišem vrhu na svijetu, što je ujedno i vrhunac našeg puta. Priroda i dalje oduzima dah, a mi se penjemo sve više, do kraja rute 318 koja vodi od Šangaja do ulaza prema Everestu. Tu smo se ukrcali u eko autobus kojim su nas odvezli do prvog baznog kampa za uspon na Everest, na 5200 metara nad morem.
Zvjezdana prašina
U toploj kuhinji sami smo si skuhali večeru od povrća, gljiva i tjestenine, s preljevom od kikirikija i češnjaka. Nismo htjeli riskirati s jakovim mesom, a i većina smo vegani ili vegetarijanci. Desetak nas je u grupi, dobro se slažemo i puno se smijemo.
Međunarodna smo grupa: nas dvije Hrvatice, bračni par iz Berlina, Grk iz Münchena, Poljakinja, Kazahstanac, Albanac i dvoje Amerikanaca. Nakon večere i čaja s limunom i đumbirom odlazimo u noć pod nevjerojatno guste zvijezde. Tako su blizu da se počinjem osjećati samo jednim malim dijelom nebeskog prostranstva. Na kraju, to i jesmo - zvjezdana prašina.
Visinska bolest
U skromnoj sobi bilo nas je petero, bez grijanja, ali su na krevetu bile električne deke koje bi trebale pomoći. Imala sam vreću za spavanje, ali ni to nije pomoglo. Glavobolja je bila sve jača, postala neizdrživa, bolujem od prave visinske bolesti. Pred jutro Vitomira je nudila pomoć, rekla da trebam uzeti kisik, ali sam odbila nakon što sam smogla snage pronaći tabletu protiv glavobolje. Nakon sat vremena glavobolja je popustila, bližila se zora i polako sam ustala da se pripremim za izlazak sunca, toliko lijep da ga se ne može opisati riječima.
Prosidba u zoru
U trenutku kada su prve sunčane zrake obasjale Everest dogodila se prosidba! On je kleknuo, izvadio prsten, ona je rekla “da”! Amerikanac i Poljakinja iz naše grupe su se zaručili! Divan, romantičan događaj koji sigurno nećemo zaboraviti.
Zauvijek u srcu
Nakon povratka u Lhasu dogovorili smo se da zadnju večer provedemo na tečaju tibetanskog kuhanja u restoranu Tibetan Family Kitchen, koji smo posjetili prvi dan. Uz pomoć naših domaćica, puno zabave i smjeha, skuhali smo ukusnu večeru.
Bilo je tu zapečenog krumpira sa sirom, knedli od tjestenine s povrćem za vegetarijance, ali i knedli s jakovim mesom za mesojede. Tu je i tibetanski specijalitet tsampa, smjesa od ječmenog brašna i maslaca.
Uz razgovor i druženje do kasno u noć završili smo putovanje Tibetom. I sada, dok prebirem po dojmovima, znam da me ovo iskustvo istinski obilježilo i da ću ga zauvijek pamtiti kao nešto posebno što ostaje u mom srcu.
ZNAČENJE IMENA
Na kineskom jeziku značenje riječi Tibet je ‘riznica zemaljskog blaga na zapadu’. Tibetanci svoju zemlju nazivaju Bod, što znači domovina.
MOLITVENE ZASTAVICE
Kada vjetar zavijori šarenim zastavicama, molitve ispisane na njima pronalaze put do božanstva.
ČUVARICE TRADICIJE
Žene i u svakodnevnom životu nose tradicionalnu odjeću, a tako odijevaju i djecu, dok muškarci takvu odjeću nose samo na svečanostima.