Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu posjetio je četiri azijske države, među njima i (samo)izolirani i rijetko posjećeni Tajvan i Mjanmar, te se osvrće na njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost.
Putovanje u više zemalja ili više gradova moji su poznanici obično otpisivali kao “američki tip putovanja”. Ostati na svakom odredištu po nekoliko dana, ne više od tri, ne znači da je obilazak površan - ako se put dobro isplanira, a putnik je dovoljno zdrav i sposoban puno hodati. Malo je gradova čije se glavne znamenitosti ne mogu pogledati u danu. To je još lakše u gradovima koji su se brzo razvili ili su često rušeni.
Krajem 2025. bio sam u četiri države, međusobno vrlo različite: Tajvanu, Tajlandu, Singapuru i Mjanmaru. Singapur je grad budućnosti. Bangkok je kaotičan i fascinantan. Tajvan i Mjanmar bili su mi zanimljiviji zbog posebnog političkog položaja te političke i diplomatske izolacije. Tajvan bi želio biti prisutniji u svijetu. Mjanmar je nakon vojnog udara i građanskog rata 2021., koji još traje, međunarodno izoliran. Zato više nisu posve “normalne” turističke destinacije.
Japanski prestiž
U Tajpeju su Japanci, koji su otokom vladali pedesetak godina, ostavili tri reprezentativne zgrade: sve drugo je nastalo u posljednjih pola stoljeća, ali nije poput modernih zgrada Singapura, pa ni dijelova Bangkoka. Na ulicama Tajpeja nema prosjaka. Grad je moderan, ali više na način 20. stoljeća. Sve japansko - od automobila do čajeva, smatra se prestižnim. Kad su mi domaćini preporučivali što treba kupiti ili su me vodili do mjesta koja su popularna, sve je dobivalo veću težinu ako je bilo kao u Japanu ili popularno poput nečega iz te zemlje.
Na ulicama su gotovo isključivo japanski automobili, osim nekoliko Mercedesa. Lokalna marka automobila je Luxgen, ali nije se afirmirala. Danas su osobito popularni japanski čajevi s kuglicama od želatine ili čaj sa sirom na vrhu, koje mladi žvaču šetajući glavnom ulicom. Ili slušaju K-pop.
Otežan posjet
Svaki je Tajvanac bio barem jednom u Japanu. U Kini su također bili mnogi, ali vlada u Tajpeju takve posjete otežava. Svi koji odlaze u Makao, Hong Kong i drugdje u Kinu moraju detaljno objašnjavati gdje su i zašto tamo bili. No to ne znači da je Kina nepoznanica ili da se u nju ne ide. Ipak, Kinezi su za većinu stanovnika otoka danas nešto drugo, zemlja davnog porijekla. “Osam generacija moja je obitelj u Tajvanu”, rekao mi je arhitekt, rotarijanac koji je nedavno bio u Zagrebu.
Za njega je tajvanski identitet jedini. Za njegove su Japanci bili donositelji modernosti, a ne samo okupatori, kako su učili u školi i kako je nametala vladajuća partija nakon 1949. Mandarinski kineski jezik dugo je bio jedini jezik u školama u Tajvanu. Danas je u školskoj uporabi i dijalekt koji su Kinezi u 17. i 18. stoljeću donijeli na otok i koji se do sada znatno izmijenio, pa ga se zove tajvanskim jezikom. Tajvanci su za mnoge otočane danas različito od Kineza, oni koji su to možda bili.
Mauzolej (bez) vođe
Nakon što je vođa Kine Čang Kaj-šek 1949. izgubio u građanskom ratu od Mao Ce-tunga, prešao je na otok i uspostavio Republiku Kinu. S njim je došlo milijun Kineza iz različitih dijelova zemlje i desetljećima su dominirali političkim životom otoka. Kineska nacionalistička partija ili Kuomintang vladali su Tajvanom sve do kraja osamdesetih kao jedina stranka, a do početka 21. stoljeća kontrolirali su vlast na otoku.
Ambicija je bila ujedinjenje Kine, ali po pravilima KMT-a. Takav cilj nije bio osobito realističan ni 1949., kada je Čang Kaj-šek pobjegao pred Crvenom armijom, a još manje je danas, kada je najveća država koja priznaje Tajvan - Paragvaj. Predsjednička palača u Tajpeju, jedna od reprezentativnih zgrada koje su izgradili Japanci, bila je u vrijeme moga posjeta okićena zastavama karipske države Sveti Kristofor i Nevis. Predsjednik Terrance Drew došao je u posjet kolegi Lai Ching-teu.
Slikali su se ispod portreta Sun Jat-sena, osnivača KMT-a, čovjeka koji je vodio kinesku revoluciju 1911. i koji je i danas slavljen kao nesporni otac tajvanske nacije. Čang Kaj-šek u gradu ima ogroman mauzolej, kakvi se grade u Aziji. Tamo, doduše, nije pokopan, mada se ondje svakoga sata odvija smjena vojske, sva tri roda. Zgrada je kontroverzna kao i on, rekao mi je kolega na Sveučilištu Soochow, smatrajući da je turistička atrakcija. Čang Kaj-šek pokopan je uz sina, također predsjednika, u Mauzoleju Cihu u Taoyuanu, sat vremena udaljenom od Tajpeja. Tamo je pokopan i Chiang Ching-kuo, najprije dugogodišnji premijer, a onda i nasljednik oca. Čang Kaj-šek biran je četiri puta za predsjednika nakon 1949. i svaki je put pobijedio. Pomoglo je i to što nije bilo protukandidata.
Prijetnje ratom
Kad sam na Sveučilištu Soochow pitao kolegu Ter Hsing Chenga, šefa Centra za Srednju i Istočnu Europu, kako komentiraju prijetnju Kine i stalne razgovore o ratu - a samo u tjednima u kojem sam bio na Tajvanu više je novina i tjednika ponovo problematiziralo kineske namjere - odbacili su pitanje gotovo s prezirom, pa i dosadom. Odgovorio je da Zapadnjaci uvijek pokušavaju vidjeti nešto što oni ne vide i čuti nešto što je više u njihovim glavama.
Stalno se prijeti, stalno je isto, već desetljećima. Ne misle da će se nešto dogoditi i da bi bilo lako osvojiti otok. Bilo kakav konflikt između zemlje koja proizvodi 80 posto čipova važnih za ukupnu industriju čovječanstva i mega-zemlje koja nadzire 90 posto rijetkih ruda potrebnih da bi ta industrija uopće postojala bio bi udar na globalno gospodarstvo. Zasad bi invazija na otok mogla biti samo na 20 mjesta na cijelom otoku, jer sve druge obale su strme ili nepodesne.
Strani radnici
Tajpej se počeo poljepšavati tako da se stare i neugledne uglovnice ruše, a na tim mjestima grade parkovi. Ispod brze i dobre mreže podzemne željeznice izgrađeni su kilometri podzemnih dućana i prolaza. Učinjeno je to zbog visoke vlage i kiše, koja pada velik dio godine, kad je kod nas ljeto. S nama je Tajvan usporediv po raspravama o velikom broju imigranata, napose iz Indonezije. Ima ih 800 tisuća i važan su dio uslužnih djelatnosti, u građevini ili tvornicama čipova.
Tajvanski sociolozi najviše su zabrinuti zbog lošeg tretmana žena među njima. Mnoge se boje ostati u drugom stanju kako im poslodavac ne bi dao otkaz. Tajvan je mjesto gdje su bijelci posvuda, turista je puno, ali je i zemlja koja je danas vidno usporila za Narodnom Republikom.
Bez motorkotača
U Yangon, najveći grad u Mjanmaru, ulazi se razmjerno lako. Viza se traži i izdaje online. Nema nikakvih posebnih uputa za zemlju u kojoj je na snazi policijski sat i u kojoj život zamire još od covida-19 i puča 2021. Vrijeme u Mjanmaru također je drukčije. Ako je u Hrvatskoj podne, u Yangoonu je pola šest poslijepodne. Hunta je već davno odlučila bolje uskladiti stvarno vrijeme i satove, pa je uvijek pola sata više ili manje u odnosu na susjede.
U nekadašnjem glavnom gradu Yangonu, kao ni u novoj prijestolnici Naypyidawu, nigdje nema romobila ni motocikala. Vojna je vlast još ranije zabranila vožnju motorkotačima, zbog straha od terorističkih napada. U drugim se gradovima motorom može voziti, ali ne smiju se voziti dva muškarca zajedno. Prometuju samo automobili, autobusi i bicikli. Automobili su isključivo japanski. Zapravo, gotovo svi automobili koji se vide na cesti su Toyote, uz nekoliko drugih azijskih marki.
Bez obzira na to što se u Mjanmaru vozi “našom” stranom ceste, mnoga vozila volan imaju na desnoj strani, jer ih tako proizvode Japanci za azijska tržišta. To vožnju čini opasnijom, a ulogu suvozača važnijom.
Jedno ime
Burmanci, odnosno Mjanmarci (Burma je najveći dio te zemlje), imaju samo jedno ime. Prezimena ne postoje. Nekadašnji glavni tajnik UN-a (tijekom šezdesetih), burmanski diplomat U Thant, zapravo je samo Thant. “U” znači gospodin, poštovani. Slično je i s prvim predsjednikom U Nuom. Nobelovka Aung San Suu Kyi, kći oca nacije, zadržala je očevo ime zato jer je ugledno, ali to je izuzetak i nije riječ o prezimenu. Kolegica mog vodiča po Yangonu djetetu je dala tri imena.
Birana su na temelju savjeta iz hrama, s obzirom na to kakva je konstelacija zvijezda, kada se dijete rodilo, koji je dan bio u tjednu. Zato se, primjerice, mogu prepoznati djeca rođena petkom ili ponedjeljkom. Takva se usluga skupo naplaćuje budističkim redovnicima koji je precizno računaju, ali to je dio kulture i običaja.
Uvođenje mobitela
Yangon je i dalje ostao centar Mjanmara po svemu. Tu su i dalje veleposlanstva, iako su vladine i vojne vlasti u unutrašnjosti zemlje. Nakon prevrata 2021. svijet je uveo sankcije, a onda pomalo zaboravio na Mjanmar, baš kao što je to bilo u dugim godinama hladnog rata. Mobiteli su u Mjanmaru uvedeni 2010. Tada je cijena kartice bila nezamislivo visoka, a sve do uvođenja interneta u opću upotrebu 2012. Mjanmar je živio drukčije od većine u Aziji. Danas se pak računi u svim restoranima plaćaju telefonom, kodovima koji se kreiraju, kao kad mi plaćamo račune.
Kultura je budistička i Burmanci su žestoki nacionalisti. U kinima se prije svake predstave izvodi nacionalna himna. Prije vojnog udara svi su rado i spremno ustajali. Onda su prestali, pa je hunta uvela obvezu i nadzornu službu: svatko tko želi pogledati film mora odati počast svečanoj pjesmi i ustati.
Prva žena Burme
General Ne Win bio je diktator Burme od 1962. do 1988. Višestranačje je uvedeno 1990., ali tek od 2012. započinje demokratska epizoda. Tada su slijedila ogromna ulaganja u jednu od do tada najizoliranijih država na svijetu. Još uvijek su u gradu dućani svjetskih marki, mada su neka mjesta visoke mode - zatvorena. Borba za demokraciju i otvaranje države započela je s čuvenim govorom Aung San Suu Kyi 8. kolovoza 1988. (zato je nazvan Pokret 8888) ispred glavne jangonske zlatne pagode Shwedagon.
Učinila je to nakon što se u zemlju vratila kako bi se brinula za bolesnu majku, koja je bila visoki diplomat i supruga oca nacije. Bila je vrhunski obrazovana, zainteresirana za politiku, ali više kućanica. Sa suprugom, Englezom Michaelom Arisom, živjela je na kraljevskom dvoru u Butanu, gdje je taj povjesničar Tibeta proučavao budizam i radio kao tutor princa Butana. Aung San Suu Kyi, prvo ime opozicije, nikad nije formalno postala šefica države - zbog zakona da se osoba u braku za stranca ne može kandidirati za funkciju.
Pronađen je, doduše, ustavni okvir koji je 2015. omogućio da postane “state councillor” - prva žena Burme - što je uključivalo vanjske poslove i investicije. Odvjetnik koji je pronašao taj okvir poslije je ubijen na izlazu iz jangonske zračne luke, dok je primao unuka u naručje.
Konopac sa suknjama
Domaćin u Yangonu bio mi je moj nekadašnji student, povjesničar i antropolog Mar Ko, kako se predstavlja u jangonskom društvu, a danas radi za Ujedinjene narode. Ranije je bio u Ruandi i Južnom Sudanu. Bio je u nekadašnjoj Burmi i kada je zemlja ušla u današnju, tužnu povijesnu epizodu. U tri sata ujutro 1. veljače ‘21. (zbroj znamenki je devet, što je sretan broj u Mjanmaru) došlo je do prevrata i vlasti generala Min Aung Hlainga. To je izazvalo otpor, pa građanski rat. Kako je po budističkom vjerovanju nesreća ako se muškarci skrivaju ispod ženske suknje, na ulaze u pojedine prometnice studenti bi vješali konopac sa suknjama.
Zato bi vojnici, prije nego što bi ušli u ulicu, najprije rezali takve “prepreke”, kako bi nastavili s progonom. Na čelo ministarstva socijalne skrbi imenovana je političarka koja je izašla iz partije Aung San i priklonila se hunti. Bila je toliko nepopularna da je jednog dana došla na posao u posve prazno ministarstvo. Nitko se nije pojavio na radnom mjestu.
Vojni udar
Od 2021. sve je zaustavljeno. Vojni udar narušio je ne samo tek popravljeni imidž Mjanmara već i cijele Jugoistočne Azije. Ovaj je udar bio drukčiji od onih koji se često događaju u Tajlandu, ali sve ostaje po starom. Od tada se ne zna gdje je Aung San Suu Khi, dobitnica Nobelove nagrade za mir i bivša prva osoba Mjanmara.
Obitelj o majci ništa nije čula već dvije godine. Njezinu vilu uz jezero, u najelitnijem dijelu grada, tik do nekadašnje jugoslavenske i sadašnje američke ambasade čuvaju vojnici. Pokušana je prodaja, no nitko se nije javio na natječaj. Vojska u Mjanmaru čuvarica je nacije, ali i budizma. Zato oni koji nisu Burmanci, već pripadnici neke od nebudističkih manjina u Mjanmaru, imaju teži put kroz hijerarhiju.
Zemlja je sastavljena od niza različitih naroda i rasa i zato je sada u građanskom ratu. Danas je Burma usporena, bez intelektualaca. Mnogi su odmah otišli u Tajland. Tatmadaw, vojska, danas je prezrena, kao i novi vođa Min Aung Hlaing. General kojeg su njegovi kolege zvali “mačje govno” - trag bi ostavio tiho, ali bi bio dugo vidljiv - bio je aktivan u genocidu nad Rohindžama, jednoj od brojnih muslimanskih manjina u Mjanmaru.
Nekada savjetnik Aung San Suu Kyi, Mjanmar je ponovno pretvorio u najzatvoreniju i najnedemokratskiju zemlju na svijetu, nakon Afganistana. Markova frizerka zbog sankcija često s dva velika kofera odlazi u Vijetnam kako bi kupila gelove, kreme i boje za kosu. Toga u Mjanmaru sada uglavnom nema ili je iznimno skupo. Vlasnici restorana odlaze u Tajland po sireve i salame - ono što traže sada rijetki europski gosti - iako to ne znači da se u restoranima ne može naći puno azijske hrane.
Azija i Europa
Europski utjecaji u Tajpeju i Mjanmaru nisu vidljivi niti posebno osjetni. Moji tajvanski domaćini s ponosom su spominjali utvrdu - obnovljeni i vjerojatno zamišljeni izgled utvrde, gdje su na Tajvan prvo došli Španjolci, pa Nizozemci. Svugdje drugdje Japan je uzor, a Kina je i dalje komunistička država. Ne djeluje posebno uvjerljivo da bi rat Kine i Tajvana postao svjetski. Nekadašnji malezijski premijer Mahathir Mohamad smatra da je politika Zapada, posebno SAD-a, prema Tajvanu naopaka.
Sve azijske države, napose Indonezija i Tajland, bijesno su reagirale na kritike Europljana zbog olakšavanja putovanja Rusima nakon što je započeo rat u Ukrajini. U Bangkoku ruski su natpisi česti u podzemnoj i nadzemnoj željeznici. Rusi su za Tajland i Indoneziju ogromno turističko tržište. Najlakši i najbrži let iz Europe do Jugoistočne Azije bio je preko ruskog teritorija iz Finske. Finci su svoje letove zatvorili, ali otvorili su mogućnost tajlandskom zračnom prijevozniku da leti iz Helsinkija.
Ono što je važno Europi, od male je važnosti u velikom dijelu svijeta, pa je to razlog više da se Stari kontinent što bolje i prije upozna s onima kojih je puno, koji su optimistični i koji su prestali gledati prema europskim sveučilištima, hotelima, mogućnosti zarade. Svega toga više i bolje ima i tu, u blizini, ako ne u Mjanmaru, onda u Singapuru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....