Davor Denkovski, zagrebački PR-ovac i fotograf, prisustvovao je vjenčanju svoje nećakinje u Indiji te iz prve ruke - slikom i riječju - otkriva običaje i dojmove s raskošnog dvodnevnog slavlja u Udaipuru.
Moje indijsko vjenčanje. Zapravo, nije bilo moje i nije bilo samo indijsko. Bilo je to indijsko-hrvatsko vjenčanje dvoje mladih odvjetnika - moje nećakinje Sanje Novoselić iz Zagreba i njezinog odabranika Abhinava Kumara iz Udaipura u Indiji. Upoznali su se 2017. na poslijediplomskom studiju prava na Sveučilištu Penn State u gradiću State College u saveznoj državi Pennsylvaniji. Nakon završetka su se vratili u svoje zemlje, ali su ostali u kontaktu i nastavili se povremeno viđati u Zagrebu, Udaipuru i Londonu. A onda je uslijedila odluka - Sanja i Abhinav odlučili su položiti i pravosudni u Velikoj Britaniji, u slučaju da svoju karijeru požele nastaviti u domovini prava. Korak po korak došli su do odluke da prije nego što nastave započetu romansu i poslovni izazov jedno drugome kažu "da". I to na veličanstven način - u Indiji, gdje je ceremonija vjenčanja duboko ukorijenjena u kulturu i običaje. O mjestu vjenčanja nisu morali previše razmišljati, s obzirom na to da je mladoženja iz Udaipuira, grada u Radžastanu, najvećoj indijskoj saveznoj državi čije ime u prijevodu znači "Zemlja kraljevstva". A upravo je Udaipur jedna od najpopularnijih lokacija za organizaciju svadbenih svečanosti u Indiji, zemlji u kojoj su vjenčanja posebno raskošna i romantična.
Ujedinjene duše
Svadbene svečanosti u hinduističkoj kulturi smatraju se vremenom velike radosti i slave se više dana, kroz nekoliko događanja na odvojenim lokacijama, a broj uzvanika, koji nekada doseže i do 3000, nama je teško zamisliv. Kako su svečanosti i smještaj bili organizirani na jednome mjestu, sve se odvijalo u golemom resortu na brežuljku iznad Udaipura. A onda je počelo dvodnevno slavlje. Bio je to spoj tradicije i hedonizma, šarenilo boja i veselje koji su nas pratili cijelo vrijeme. Vjenčanje se u hinduističkoj kulturi smatra susretom dviju energija - muške i ženske - kako bi postale jedno. To je vidljivo i u hinduističkim spisima sa Shivom (vječnom muškom energijom i vrhovnim gospodarom) i Parvatijem (vječnom ženskom energijom i njegovom suprugom), a ovaj oblik boga poznat je kao Ardhanarishvara. Smatra se da se veza između dviju duša, koje tvore jedinstvo, prenosi kroz živote kako bi pronašle jedna drugu i ujedinile se. Prije nego što dvoje mladih odluči ujediniti svoje duše, najčešće prvo provjere što o tome kažu brojke i zvijezde i jesu li im naklonjene. Zbog utjecaja astrologije na život Indijaca savjeti astrologa uzimaju se vrlo ozbiljno, pa se tako određuje i datum vjenčanja. Doba godine kad je Venera udaljena od sunca smatra se najboljim vremenom za zakazivanje vjenčanja - kako sunce ne bi spalilo sve nove odnose koji su se pojavili u to vrijeme. Pa tako i odnos mladenke i mladoženje.
Upoznavanje mladenke
Svečanosti su različite: tradicionalne, vjerske, ali i one koje su čista zabava. Svadbeni protokol započeli smo mehndijem, tradicionalnim ritualom tijekom kojeg se kana nanosi na ruke i stopala mladenke - kako bi se naglasila njena ljepota prije vjenčanja. A kuda mladenka, tuda i ostali gosti i gošće, pa mnogi požele privremenu tetovažu na svojim rukama. Sve dnevne ceremonije su bitne, no u formalnom smislu najvažnije su one koje se odvijaju u večernjim satima zadnjeg dana vjenčanja. Svečana povorka mladoženjine obitelji - baraat - prethodila je najvažnijem dijelu svečanosti koji se odvijao drugog dana. Povorku na konju predvodi mladoženja, koji na glavi nosi posebno vezan i bogato ukrašen turban. Za tu priliku svi muškarci mogu vezati turban kao poseban znak poštovanja prema mladencima. Ova povorka, koja u indijskoj tradiciji ima posebnu važnost, nastavila se na najvažniju svečanost ova dva svadbena dana, a hinduisti je nazivaju jaimala. Ceremonija je to gdje se razmjenjuju cvjetni vijenci, čime par izjavljuje jedinstvo. To je svečani čin upriličen na prekrasno uređenoj pozornici s kulisama dvorca, koji su mogli vidjeti svi gosti. Nakon toga je uslijedio prijem, relativno moderna ceremonija, koja svoje korijene vuče iz prošlosti. Tada se mlada nakon vjenčanja vraćala u mladoženjino selo, gdje su je mogli vidjeti oni koji nisu bili na vjenčanju. U to vrijeme taj se trenutak slavio kao mudikhai (predstavljanje mladenke članovima obitelji) ili bulwawa (pozivanje seljana da upoznaju mladenku). Danas se mlada ne vraća u selo, nego se svi zovu na vjenčanje, gdje je na licu mjesta mogu vidjeti ili upoznati.
Sveta vatra
Nakon prijema uslijedila je zavjetna svečanost u kojoj se par zavjetuje jedno drugome: svjedočili smo joj zadnjeg dana vjenčanja, a naziva se phere. Sastoji se od sedam zavjeta: dharma i poštovanje drugoga, obećanje sreće i žrtve, nuđenje snage i podrške, njegovanje ponuda, vjernost, zajednički napredak i obećanje da će postati ujedinjeni kao jedna duša. Tada mladenka i mladoženja sjede oko svete vatre hawan, koju je omogućio svećenik. Zajedno s njim zazivaju bogove i pretke te im se mole da blagoslove njihovu zajednicu. Uz to, kruže oko vatre 74 puta, obavezujući jedno drugo zavjetima, što je trenutak kad se par smatra vjenčanim. Hawan uključuje i trenutak u kojem mladenkin otac daje blagoslov mladoženji, što se naziva kanyadan. Tada mladoženja nevjesti stavlja ogrlicu mangalsutra - najčešće je zlatna s crnim perlama, kao znak zaštite i blagostanja - i nanosi crveni prah (cinober ili sindoor) na tjeme mladenke.
Pjesma i ples
Osim ceremonijalnog dijela, u kojem se znaju pravila i protokol, postoji i onaj neformalniji i zabavniji. Prve večeri su bliski prijatelji i obitelj pokazali svoja plesna umijeća. Prema koreografijama koje smo dobili tridesetak dana prije vjenčanja, imali smo zadatak uvježbati plesne korake za nastup na velikoj pozornici, podignutoj isključivo za tu večer. Već idućeg jutra na istom je mjestu osvanula nova, još veća. Na njoj su se izmjenjivale razne grupe plesača - od najmlađih, preko obitelji jednog pa drugog bračnog druga, a vrhunac večeri bio je maestralni nastup Sanje i Abhinava s prijateljima. Ova ceremonija naziva se sangeget, a potječe iz ranijih vremena kad su se brakovi dogovarali, a mladenci često živjeli daleko jedno od drugog. Muškarci iz mladoženjine obitelji prevalili bi velike udaljenosti kako bi mladenku doveli kući. Za to vrijeme žene iz obitelji, koje bi ostale kod kuće, pjevale bi pjesme i slavile čekajući da se muškarci vrate. No, u današnje vrijeme na ples i zabavu pozivaju se svi članovi obitelji, prijatelji i poznanici. Stoga je razumljivo da se za ovu svečanost rabi riječ sangeget, koja se može prevesti kao "pjevanje" i "plesanje". Nakon sangegeta uslijedila je razmjena prstenja. Iako većina hindusa u današnje vrijeme provodi ceremoniju prstenja, ona ne proizlazi iz njihove tradicije i kulture, nego je riječ o proslavi zaruka prilagođenoj zapadnim kulturama. Tradicionalno bi hindusi slavili ceremoniju roka ili bariksha koja je slična zarukama, ali nije bilo razmjene prstenja. Umjesto toga, mladoženjina bi obitelj mladenki kao obećanje braka darovala bilo koji komad nakita i odjeće.
Bezmesno i ljuto
Obje centralne večernje svečanosti odvijale su se na prostranoj travnatoj površini u središnjem dijelu resorta veličine nogometnog igrališta. Ondje su se tijekom cijelog dana posluživali hrana i piće na pedesetak bakrenih pultova - s tim da je gastronomska ponuda bila isključivo vegetarijanska. Ako se netko snalazi u vegetarijanskim vodama, onda su to upravo Indijci. Naime, trećina njih hrani se bezmesno, a s obzirom na to da je Indija najmnogoljudnija zemlja na svijetu, nije teško zaključiti da najviše vegetarijanaca živi upravo tamo. Uz stotinu vrsta hrane, u što su bili uključeni i vješto spravljeni talijanski i meksički bezmesni specijaliteti, svoje mjesto našli su i bakreni pultovi sa slasticama. Alkohola, naravno, nije bilo, ali zato smo uživali u pažljivo pripremljenim bezalkoholnim koktelima. Ipak, od pića je najzastupljenija bila voda, koja nam je dobro došla da ugasimo vatru u ustima od izuzetno ukusne, ali vrlo ljute indijske hrane.
Ljepota i blagoslov
Zabava završava u večernjim satima, ali ne prekasno, jer već sljedećeg prijepodneva nastavljalo se s proslavama. Jedna takva ceremonija odvijala se prvog dana i karakteristična je samo za Radžastan i neke susjedne države. U njoj žene na glavama nose velike ćupove od terakote, koje Indijci nazivaju kalash. Napunjene su vodom, rižom, žitaricama, medom i drugim namirnicama te pokrivene lišćem manga i kokosovim orahom. Ova vrlo slikovita ceremonija označava puninu i prosperitet te paru na simboličan način želi da kalasha uvijek bude u izobilju. Druga dnevna svečanost, koja je najdojmljivija i najbolje je oslikavala taj svečani i poseban značaj vjenčanja kod hindusa, naziva se haldi. Na ovoj veličanstvenoj ceremoniji svi članovi obitelji, kojima su se u našem slučaju pridružili i prijatelji, nanose haldi ili kurkumu na mladenku i mladoženju kako bi istaknuli njihovu ljepotu i blagoslovili ih. Sve se to odvijalo uz glasnu glazbu i ples svih prisutnih, nakon čega je poslužen svečani ručak - naravno, vegetarijanski.
Vrijedni pomagači
A da nikome od 1500 gostiju u ovoj dvodnevnoj avanturi, gdje je sve bilo pomno smišljeno i organizirano, ne bi ničega nedostajalo pobrinulo se više od stotinu vrijednih Indijaca. Oni su pripremali i dijelili hranu, sklapali i rastavljali velike pozornice, ukrašavali, a čak deset njih je bilo zaduženo za snimanje i fotografiranje. Bili su tu i stručnjaci zaduženi za ton, plesne skupine, rukovatelji vatrometima, čak i posebno vješti vezači turbana. Uglavnom, pomoćnog osoblja bilo je otprilike koliko i gostiju u prosječnim hrvatskim svatovima. Naši dojmovi nakon spektakularnog vjenčanja slijegali su se i prepričavali danima. Iako smo prije dolaska u Udaipur pet dana proveli u Delhiju, i već tamo stekli dojam o Indijcima kao toplim i gostoljubivim ljudima, potpunu sliku o indijskom čovjeku stekli smo tek na vjenčanju. Osim prekrasne prirode, neprocjenjivih znamenitosti, bogate arhitekture te iznimno ukusne hrane, očarali su nas upravo ljudi. Njihova sreća i posvećenost prilikom dvodnevnog veselja bila je neizmjerna, a spojena sa sveprisutnom eksplozijom boja i dobrog raspoloženja uhvatila je i nas. I dala nam nezaboravne trenutke i zahvalnost jer smo ih s njima mogli podijeliti. To ne treba čuditi, jer svadbena veselja, brojni festivali i nama neobični rituali zapravo definiraju identitet ove prekrasne zemlje. Indijci su nam pokazali nasljeđe koje žive, stečevinu drevnih glavnih filozofija jainizma, budizma i hinduizma. To je ta poznata indijska tolerancija, koja podrazumijeva maksimalno poštivanje različitih mišljenja i svjetonazora. A o tome bismo mi u Europi mogli mnogo naučiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....