Zagrepčanin Bruno Dragoje, osnivač brenda Supercroatian, posjetio je najveći grad španjolske autonomne zajednice Baskije, koji se nakon burne političke i industrijske prošlosti preobrazio u jedno od najpoznatijih kulturnih i gastronomskih središta Europe.
Uz tehnologiju našu svagdašnju, lako je pronaći većinu informacija o bilo kojem odredištu. Stoga bih vam radije ponudio osobne dojmove i razmišljanja s ovog putovanja nego nabrojao lokacije ili restorane koje, navodno ili stvarno, morate posjetiti. Upijajući motive, arhitekturu i zanimljivosti tijekom ovog petodnevnog putovanja, razmišljam i o Hrvatskoj, o tome što bismo mi, draguljčić sa 600 km obale plavijeg dijela Jadranskog mora, od drugih mogli naučiti i doma primijeniti. Ili barem ne pogriješiti tamo gdje su veći i jači od nas puno prije pali na ispitu. Brojke nam rastu, prešli smo 100 milijuna noćenja, međutim betonaža i zimmer frei i dalje bujaju. Turisti poistovjećuju Dubrovnik s “Igrom prijestolja”, a prosječna cijena pizze znatno je veća nego u Italiji ili Španjolskoj. Nije to naš put, Hrvatska je puno bolja od toga...
Da utvrdimo gradimo i naučimo nešto novo, ovaj put odabrali smo Bilbao i obližnji, još popularniji, San Sebastian. Jer sjever Španjolske dosad nismo dotakli, a nakon osnovnog tečaja španjolskog jezika trebalo bi malo i “hablati” u realnom okruženju. Nakon ovog, možda i preozbiljnog, ali iskrenog uvoda, želim vam odmah odgovoriti na pitanje, odnosno reći: “Da, Bilbao bi trebalo vidjeti.” Ako ga možete uklopiti u vašu listu budućih putovanja, a volite istraživati stari kontinent, bit ćete zadovoljni. Pa krenimo po redu - povijest, zemljopis, znamenitosti, gastro, okolica, kultura...
AUTONOMNE ZAJEDNICE I PROVINCIJE
Malo više nego dvostruko veći od Splita i nešto više nego dvostruko manji od Zagreba, s oko 350 tisuća stanovnika najveći je, ali ne i glavni grad provincije Biskaja. Biskaja je pak jedna od tri provincije koje tvore Autonomnu zajednicu Baskija. Tek da spomenem, naša podjela na županije je lakša, jer ovdje imaju 17 autonomnih zajednica, 50 provincija... Glavni grad je Vitoria-Gasteiz, koji po nazivu više podsjeća na skijalište u Austriji nego na bilo što u Španjolskoj. No, povijesno bitniji podatak je da se taj odabir dogodio na demokratskim izborima nakon vladavine Francisca Paulina Hermenegilda Teódula Franca y Bahamonda Salgada Parda, znanog i kao Generalísimo, koja je trajala od kraja njihovog Građanskog rata, pa sve do 1975. Dakle, 36 godina. Nasljeđuje ga kralj Juan Carlos, a Španjolska je otada ustavna monarhija s parlamentom i autonomnim vladama. Ista godina, dakle 1975., početak je i jedne druge priče po kojoj je Španjolska također poznata, a to je - Zara.
KRVAVA POVIJEST
Ne vraćajući se previše u prošlost, nego tek zbog povijesnog slijeda uspona i padova, koji će ružno pače Bilbao tijekom posljednjih tridesetak godina preobraziti u bijelog labuda, spomenut ću i to da se tamo dosta i dugo ratovalo i tijekom 19. stoljeća. I to s ciljem povratka autokratske monarhije, što Baskijci nisu željeli. Današnja Španjolska službeno se zove Kraljevina Španjolska i unatoč svekolikom prosperitetu, pitanje samostalnosti Baskije i Katalonije je na čekanju. Istina, postojeći stupanj autonomije spomenutih zajednica je vrlo visok, ali srce je srce, ne treba to zaboraviti. U Bilbu, što je baskijski naziv za Bilbao, 1959. osnovana je i ETA (Euskadi Ta Askatasuna), revolucionarna i teroristička organizacija koja je samostalnost Baskije htjela izboriti silom. Nakon niza pregovora i izvedenih oko 800 ubojstava, službeno su prestali postojati 2018.! Ovdje nema prostora za analizu, no ovaj detalj mi se čini bitan - nasilje je u ovom slučaju bilo posljedica takozvane klasne borbe, a to, kao što znamo, znači - teror.
KULTURNA PREOBRAZBA
Tijekom stoljeća je Bilbao, zbog povoljnog položaja na estuariju rijeke Nervion, uvučen u kopno 11 km od oceana, odnosno Biskajskog zaljeva, jedna od važnijih španjolskih luka. U zoni je povoljne oceanske klime, svježih ljeta i blagih zima. Spomenimo da je za prosperitet Kraljevine općenito zaslužan i kolonijalizam, pa je posebice u 18 stoljeću razvoju grada pomogla trgovina sa španjolskim američkim kolonijama. Zanimljiv je podatak o rapidnom porastu stanovništva u samo deset godina - od 1880. do 1890. - s 11 na 80 tisuća. Grad leži na željeznoj rudi koja je temelj njegova prosperiteta i industrijalizacije, odnosno izvoza rude te razvoja brodogradnje i metalurgije. No, to je imalo i cijenu - onečišćenje grada i rijeke. Okružen je planinama pa ga stanovnici nazivaju El Botxo (Rupa), a do polovice devedesetih bio je siv i prašnjav lučki grad. Tada se događa prekretnica - takozvana prljava industrija postupno se seli iz grada, obnavlja se staro i vrijedno, čisti se rijeka, uređuju se obje obale...
Takvu je osvježenu infrastrukturu trebalo učiniti nadaleko prepoznatljivom, poželjnom i jedinstvenom za posjetitelje, pa je donesena odluka da se El Botxo osim arhitekturom transformira i kulturom. Angažirano je nekoliko arhitekata svjetskoga glasa, napravljeno nekoliko mostova, kao što je Zubizuri, i objekata poput kongresnog centra Euskalduna, koji će služiti i lokalnoj zajednici i gostima.
POPUT SVEMIRSKE NAPRAVE
Još nedostaje šlag na toj torti - muzej Guggenheim, koji će postati glavnim magnetom za većinu budućih posjetitelja urbanistički revitaliziranog Bilba. Taj muzej, nama više dopadljiv arhitektonski nego umjetnički, zaista je senzacija. Ne možete ne reći: “Ooopa-la!” kada se pred vama ukaže poput svemirske naprave usred staroga grada, dok mu se titanska obloga fasade pod sunčevim zrakama tijekom dana prelijeva od zlatne i srebrne do plave. Pazite sad - prošle je godine muzej zabilježio 1,3 milijuna posjetitelja, od čega su trećina bili Španjolci. “Tak’ se radi posao!” rekao bi naš narod, a američki arhitekt Frank Gherry, danas 96-godišnjak, opravdao je dano povjerenje te 1997. Otada je ovakva transformacija grada nazvana Bilbao efekt. Razni gradovi pokušali su to preslikati, neki i uspješno, jer pokazalo se da nije dovoljno samo angažirati glasovitog arhitekta i izbetonirati hit-zgradu ili nekoliko njih. Takvi aduti dio su šire vizije svega nekoliko pravih ljudi u zajedničkom nastojanju da učine dobro svom gradu.
Muzej morate posjetiti, bez obzira na izložbu (u tome i je fora!), i fotografirati se ispred velikog cvjetnog psa. Kažu da je to zapadnoškotski bijeli terijer ili Westie, visok 11 metara i napravljen od 38 tisuća cvjetova, koji se navodnjavaju iz unutrašnjosti ove predivne cvjetne instalacije što će uljepšati vaše uspomene s ovog putovanja.
ODLIČNA POVEZANOST
Da ne zaboravim i ovu sitnicu - Bilbao od 1995. ima i metro, podzemno-nadzemnu željeznicu s 49 kilometara pruge i 49 stanica u čak tri linije koje povezuju grad s okolicom i obalom. Nadzemni ulazi u metro - fosteritosi - nazvani po engleskom arhitektu Normanu Fosteru koji je i dizajnirao cijeli sustav postaja, još su jedna prepoznatljivost grada. Podsjećaju na profil lokomotive, a napravljeni su od stakla i čelika kako bi dnevna svjetlost prodirala do stanica. Eto do kakvih detalja seže planiranje... Ulazeći u jedan fosterito, sjetih se zastarjelih zagrebačkih tramvaja koji i dalje plaču u svakom zavoju, gužvi koje blokiraju grad i čekaju rješenje. Jesam li spomenuo da pet dana nismo vidjeli kamion Čistoće Bilbao? Niti razbacano smeće oko spremnika otpada koji su ionako neupadljivi, a niti reciklažna dvorišta usred kvarta?
Sustav Barik Card omogućit će vam lagano kretanje po cijeloj zoni pa auto nije svakodnevna potreba, jer lakše se i brže do obližnje Pamplone (150km), ili do poznate plaže La Concha u San Sebastianu (100 km), stigne cugom nego autom. A cug je zaista čista petica! No, ne treba gubiti nadu, naši mladi rođeni početkom stoljeća imaju šansu u (dubokoj) starosti dočekati neku našu inačicu zagrebačkog metroa ili izleta vlakom u Vukovar ili Rijeku unutar dva sata. Uz pretpostavku da radovi počnu idući ponedjeljak. Ta što je 100 godina u životu jedne države...
DOSTUPNI SPECIJALITETI
Riječ-dvije o kuhinji, odnosno hrani. Tržnica La Ribera zapravo je izložba vještine i tradicije, baš kao i La Boqueria u Barceloni ili Mercado de San Miguel u Madridu. Ne radi se tu samo o hranjenju kao jednoj od osnovnih ljudskih potreba, već o doživljaju lijepog i autentičnog u gastronomiji. Mercado je tu zbog lokalnog stanovništva, tek onda zbog turista, no važno je da je sve dostupno prosječnom španjolskom džepu. Haute cuisine, ali bez filozofije o organskom, sotiranom, reduciranom... S druge strane, nedavno u jednom uglednom zagrebačkom restoranu upitah konobara zašto u palačinkama u vinskom umaku nema vina. On spretno, gotovo uvjeren da je to okej razlog, odgovori: “Pa znate, gospon, jedni američki turisti su se žalili zbog alkohola pa sada radimo vinski umak bez vina.” A što s nama koji smo odrasli ovdje, na maminim palačinkama u vajnšatou?! Na sreću, Španjolci nisu zaboravili latinsku “Sī fuerīs Rōmae, Rōmānō vīvitō mōre” (Kad ste u Rimu, ponašajte se kao Rimljani).
Kao i mnogobrojni lokali diljem grada, ovdje nude bezbrojne varijacije pinxtosa, veće verzije tapasa: razlikovni detalj je veličina i - čačkalica! Trebalo bi, kažu, kušati tortu od sira i bacalao al pil-pil (bakalar u umaku od češnjaka i maslinova ulja), još jedan baskijski klasik. Ukusno, kvalitetno, sezonski, šareno, dostupno.
POVIJESNA ČETVRT
Zapravo, samo šetajte kroz Casco Viejo ili Las siete calles. To je stara gradska četvrt, povijesni centar sa sedam paralelnih ulica i obiljem lijepih španjolskih trgovina sa svime što vam treba i ne treba. Nema pekarnica, kioska koji prodaju sladoled i kavu, kladionica niti kockarnica u stambenim zgradama... S noge na nogu promatrajte arhitekturu, jer Bilbao je spoj art-decoa i modernizma, a kada dođe vrijeme za okrjepu, skrenite u (bilo koji) lokal koji vam se dopada i ne možete pogriješiti. Čekaju vas pintxtosi uz txakoli ili kalimotxo. Jedno je resko i lagano gazirano vino, nama dopadljivo kao i talijanski prosecco, a drugo je mješavina crvenog vina i bilo čega što podsjeća na Coca-Colu, dakle španjolska varijanta našeg bambusa. Ne znam kako, ali cijene vina su niže nego u našem Zagrebu, Splitu ili Rovinju, gdje je prosječna cijena čašice vina nekako neobjašnjivo došla na šest i više eura.
Šetnjom ćete naići na Plaza Nueva, trg prepoznatljivog neoklasičnog stila, koji je stoljećima mjesto susreta stanovnika. Tu je mjesto susreta prijatelja i znanaca na piću, objedu, da se razgleda izložba, tjedni sajam namirnica ili knjiga ili pogleda predstava. Tražite li pola sata za sebe u posebnom ambijentu, svratite do gotičke katedrale sv. Jakova, upijte mir molitve i klaustra koji je otvoren svim posjetiteljima. Jedna od fotografija za vaš album sigurno će biti ona na pješačkom mostu Zubizuri, koji je gradu ostavio poznati arhitekt Antonio Calatrava i time također dao svoj doprinos Bilbao efektu.
STADION I USPINJAČA
Ne morate biti ljubitelj nogometa da bi vas oduševio stadion San Mamés, dom kluba Atletico i najveći stadion u Baskiji, kapaciteta pedesetak tisuća gledatelja. Svaki dan možete doći na doručak, piće ili ručak u kućni bar otvoren svim posjetiteljima te pogledati stadion iznutra i izvana. Još jedan svemirac nježno uklopljen u staru, ali revitaliziranu gradsku četvrt. Klub je poznat i po tome da još od 1911. morate biti Baskijac da biste bili član kluba. A mi? Svjetski viceprvaci, 400 tisuća Hrvata čeka sedam sati na suncu da bi ih dočekalo, zapjevalo i razvilo barjake. Zašto je Maksimir i dalje nezavršen projekt? Što je s nacionalnim stadionom?
Prije nastavka istraživanja grada i okolice, popnite se iznad grada uspinjačom na brežuljak Artxandu, pogledajte grad odozgo i javite redakciji ako moji dojmovi ne odgovaraju stanju na terenu. Primam i oklade. Uspinjača je iz 1915., dakle nešto mlađa od naše zagrebačke, najkraće na svijetu (66 m), koja je, eto, već godinu dana u remontu. Ovom ćete se pak voziti cijele tri minute, tri puta dulje neg’ u Zagrebu (kada jednom opet bude otvorena).
TRI LOKACIJE
Da zaokružite dojam ovog dijela sjevera Španjolske, probajte u vaš plan uklopiti još tri lokacije - Potugalete, Guernicu i San Sebastian. U Portugalete će vas za dvadesetak minuta dovesti metro, a tamo vas, na dijelu estuarija koji se otvara prema otvorenom moru, to jest oceanu, čeka nesvakidašnja atrakcija - Vizcaya viseći most. Riječ je o impresivnoj 45 m visokoj i 160 m dugoj željeznoj konstrukciji s velikom gondolom za prijevoz putnika i vozila. S obzirom na atraktivnost, čudim se da do sada nije korišten u, recimo, filmskom serijalu o Jamesu Bondu. Izgrađen prije 133 godine, gotovo u isto vrijeme kao i zagrebačka uspinjača, važan je ne samo kao vrhunski doseg tadašnje tehnologije, već i zato što je omogućavao lakši brodski promet nego što bi bio moguć s uobičajenim pokretnim mostom.
Guernica je pak druga priča, koja zavrjeđuje trenutak tišine i skrušenosti. Gradić, zapravo mjesto s tadašnjih oko 5000 stanovnika - znan zbog murala kojeg je Pablo Picasso naslikao po narudžbi španjolske republikanske Vlade za Svjetsku izložbu u Parizu 1937. - teško je stradao u njemačkom bombardiranju nekoliko godina prije početka rata. Meta nisu bili vojni ciljevi, nego civili, a bombardiranje - testiranje taktike. Biti na tom mjestu danas, u sućuti prema stradanju stanovništva Guernice, nama znači ponovno osjetiti nezarasle rane.
One koje imamo kao jedini europski narod slobodne Europe na kojeg je, 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, izvršena agresija, okupacija teritorija i mnogi zločini. Sat vremena vožnje od Guernice, u smjeru Francuske, nalazi se poznato ljetovalište San Sebastián. I ne samo ljetovalište već grad koji možete istraživati danima - plaže, katedrala, vrtovi palače Miramar, žičara koja vas vodi na brežuljak Igueldo iznad grada... Grad je, narodski rečeno, prava šminka. Ako ste bili u Nici - to vam je to, samo na španjolski način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....