Poput mnogih Zagrepčanki i Verica Mešić kraj tjedna koristi za odlazak na plac i kavu s prijateljicama, no ove će subote taj ritual zamijeniti hodanjem do 30 kilometara udaljenog Samobora. Predsjednica Hrvatske udruge za bolesti štitnjače tu će trasu prehodati u društvu svoje trenerice, profesorice Dragane Tišma, vanjske suradnice Nastavnog zavoda za javno zdravstvo. Dionice svog puta bilježit će fotografijama, koje će objavljivati na Facebook stranici udruge, a cilj projekta je putem aplikacije Kekspay prikupiti sredstva za psihološku podršku, predavanja i radionice s oboljelima od raka štitnjače.
"Korak za štitnjaču moj je prvi projekt, namijenjen pružanju podrške radu volonterske udruge, ali i isticanju činjenice da ova bolest nije prepreka kvalitetnom život", kaže Verica Mešić, zaposlena u javnoj samoupravi grada Zagreba, koja i sama vrlo dobro zna koliko su razgovor i utjeha u tim trenucima važni.
Naime, prije 16 godina i ona je preboljela rak štitnjače. Majka dvojice odraslih sinova i supruga dragovoljca Domovinskog rata, koja se u mladosti bavila košarkom i trčanjem, bila je uvijek zdrava žena pa je jaki umor, depresiju i lupanje srca - koji su se pojavili kad joj je bilo 36 godina - pripisala stresu. No, odmor joj nije pomagao pa je obavila pretrage. Endokrinolog, akademik Zvonko Kusić, otkrio je čvoriće na štitnjači. A punkcije su potvrdile najgoru sumnju - ima papilarni karcinom.
"Očaj, šok, nevjerica, tuga, strah, zbunjenost... Svi se smrznemo kad čujemo rak. Ništa nisam znala o toj bolesti. Panika, drhtavica i nemir postali su moji svakodnevni pratitelji", prisjeća se Verica Mešić, dodajući da su se svi liječnici, na čelu s doktorom Kusićem, trudili odgovoriti na brojna pitanja... No, na pregledima i u ordinaciji nema baš vremena za razgovor i stoga je udruga, u kojoj oboljeli mogu dobiti odgovore na svako pitanje, spas za sve oboljele.
"Sama pomisao da idem na operaciju za mene je bila užasna. Što ako se ne vratim? Jako mi je nedostajala psihološka i emotivna podrška, imala sam milijun pitanja... Nitko u mojoj obitelji, srećom, nije imao rak niti bilo kakvu bolest štitnjače. Bili su, naravno, uz mene, ali odgovore na moja pitanja nisu imali", prisjeća se Verica, kojoj je operacijom uklonjena cijela štitnjača, a potom je trebalo godinu dana da se pokaže djelovanje lijekova koje će morati piti do kraja života. Upisala je financije i pravo na Visokom učilištu, diplomirala, a uz to se aktivirala u udruzi.
"Udruga surađuje s liječnicima, kod nas se mogu dobiti savjeti i psihologa i nutricionista. Prehrana je vrlo važna. A najvažnija je prevencija. Svaka bi žena u trudnoći trebala pregledati štitnjaču, a nakon pedesete ti bi pregledi trebali biti redoviti. Simptomi se ne smiju zanemarivati. Imamo vrhunske liječnike i uz oboljelu štitnjaču ili bez nje može se najnormalnije živjeti", poručuje Verica Mešić, koja se za svoj Korak za štitnjaču priprema od svibnja. Trenirala je tri puta tjedno, najviše u Maksimiru, i pretpostavlja da će nakon starta u 8 sati i 15 minuta ispred zagrebačkih fontana na cilj u Samobor stići za otprilike pet sati.