Primijetili ste trend radnog naziva "bez mobitela, molim" – ili kako to bolje na engleskom jeziku zvuči "no-phone policy" ? U mnogim osviještenim odgojno-obrazovnim ustanovama na Zapadu sve se više inzistira na tom principu. Ne samo zbog korištenja društvenih medija i njihovog suspektnog odnosno duboko problematičnog odnosa spram mentalnog zdravlja i mladih, ali i starih građana, no i zbog toga što postoji princip zaštite privatnosti – i to ne samo osobe, no i proizvoda koji želi očuvati ideju ekskluzivnosti, magičnosti i tajnovitosti koja gotovo uvijek kao da se skriva u svojevrsnoj – nedostupnosti. Upravo su slavne sestre Olsen tu, slobodno je možemo tretirati i kao političku gestu, sprovele na svojoj zadnjoj reviji u Parizu. Njihov brend The Row zbog te odluke nije "sharean"na društvenim mrežama te je vidljivost o istom događaju značajno smanjena i u drugim, tradicionalnim mainstream medijima koji se više no ikada oslanjaju na informacije i impresije, pseudokritike polu – javnih, nerijetko samoprozvanih znalaca određene teme, tzv. influencera. Na reviji se posluživala kava, zeleni čaj, madeleine kolačići, kruh i maslac. Uz to što možemo nagađati o stvarnim uzrocima takve odluke, možemo je i pohvaliti jer možemo zamisliti da anticipira mladalački gnjev i sve veću ignorantnost spram društvenih mreža. Što je i dalje teško vjerovati, ali trend se uspostavlja i "zarolava", a na mladima svijet ostaje, odnosno – tržište.
"Trenutak koji živimo" više nije prazna sintagma, ili poetska opservacija, ili neprecizna popularno psihološka smjernica – s razvojem mobilne tehnologije i društvenih mreža, stalno smo upućeni u izrezane "trenutke" nečijih pogleda, zabilježenih kamerom mobitela. Ako želimo (a želi navodno oko 4,9 milijardi ljudi ovog planeta) stalno smo upleteni u proizvoljnu "montažu" našeg doživljaja svijeta. S njom takvom jasno je da gubimo uvid u širu perspektivu odnosno cjelinu događaja, iskustva, mišljenja i osobe, ako želite. S tako histerično montiranom "stvarnošću"velika je vjerojatnost da ćemo biti namjerno, a nekada i nesvjesno – prevareni, samozavarani. Ukratko, manipuliramo i manipuliraju nas.
Autoregulirani "veliki brat", taj pounutreni voajerski mehanizam s hiper dostupnošću tehnoloških alatki kao da je probudio tu parafiličnu zvijer koja ima potrebu sve snimiti, sebe snimiti, "zaustaviti vrijeme" tom gestom. Postali smo aktivni "snimatelji", "novinari", "antropolozi" i "etnolozi", pratimo i izvještavamo, arhiviramo, i kao da se natječemo u estetskim i etičkim odlukama naših storija i feedova koji kao da postaju sve kraći, naša koncentracija sve razrjeđenija, život u najširem zahvatu, sve besmisleniji, potrošniji, porozniji.
I sam sam u toj "histeričnoj" konzumaciji alata (mobitela) i sadržaja (bilo čega/koga na ovom svijetu čemu svjedočim) često neprimjeren i neumjeren - rijetko kada se zaustavim, kao da se kompas ugasio, kao da su kriteriji pali. I možda jesu, i očito sam odgovaran za nesvjesnu konzumaciju i alata, i sadržaja. A duboko sam vjerovao da nisam.
Od vjerovanja do samozavaravanja je ukratko – kratak put. I ne osobito maglovit.