Đelo Jusić, trubadur koji je već u najranijoj mladosti dobio zlatni violinski ključ za ulazak u vječno glazbeno srce Dubrovnika, uvijek je bio jednako skroman i jednostavan: i dok bere ježince na Lokrumu i dok dirigira na Ljetnim igrama.
Navečer, kad pogledam neki film, gasim televizor i počinje moja noćna "šihta" uz Radio Sljeme. Glazbeni urednici "Sljemena" znaju i tijekom dana pustiti pjesme koje volim, ali noću - to je divota od muzike. Stavim kuhati neko obilno jelo koje se satima kuha (npr. govedsku juhu, govedinu a la vild, sarmu, pijetla u vinu i takve stvari), malo "švrljam" po laptopu i pročitam, među ostalim, svakakve gluposti te uz čašu dvije vina uživam u glazbi i tajanstvu noći.
Tako sam noćas čula pjesmu za koju u početku nisam bila sigurna pjevam li to ja i što je to uopće. I onda se sjetim da je jedne davne godine Đelo Jusić uglazbio stihove Vesne Parun "Srca u oluji" i nagovorio me da je otpjevam na festivalu šansone. Rekao je: "Ti imaš nešto iskonski divlje u sebi i ne znači što si sada mlada mama da to moraš zaboraviti. To treba izaći, to se treba čuti!" Nisam ni znala da postoji ta snimka, mislila sam da sam tu večer na Chansonfestu u kazalištu Komedija izgorjela u toj "oluji" bez traga, ali, evo, ima trag i postoji snimka koju netko pušta u kasne noćne sate na radiju. U svakom slučaju, tih nekoliko minuta, koliko pjesma traje, izvukle su iz mene tako lijepa, lagana i radosna sjećanja na druženja s Đelom, koji je i sam bio razigrani veseljak. Kad mi je donio note da naučim tu pjesmu, samo je rekao: "Sad ti vidi pa se čudi što ti dundo Đelo nudi!"
U pjesmama "La musica di notte", "Jedan dan", "Dobro jutro, Margareta", "Prijatelji stari, gdje ste" i brojnim drugim osjeti se ta lakoća i veselje Đelinih nota koje divno opisuje njegov prijatelj i sugrađanin pjesnik Luko Paljetak: "Đelo je tvorac sretnih melodija. On ih ne mora tražiti. One njega nalaze, uhode, prate na svakom koraku, uvijek su oko njega, s njim i u njemu. Taj trubadur rođen na sunčanoj strani Dubrovnika ima apsolutan osjećaj za vječne kantilene koje emanira kamen tog savršenog grada. Ima uvijek spremne note da ih prihvati i pretvori u pjesme koje će pjevati i voljeti svi u svakoj prigodi, u svakom slučaju. Glumci za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara dobivaju ključeve da mogu ući u Grad, a Đelo Jusić je u najranijoj mladosti dobio zlatni violinski ključ za ulazak u vječno glazbeno srce Dubrovnika s kojim je spojio otkucaje svog raspjevanog srca.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Đelo osniva svoje Dubrovačke trubadure za koje piše pregršt divnih pjesama, a piše i za mnoge druge, i za brata Ibricu i za Terezu s kojom niže hitove dubrovačke tematike, ali i na Zagrebfestu osvajaju nagrade, primjerice s pjesmom "Stare ljubavi". Uvijek je pričao da mu je susjeda frizerka u Dubrovniku rekla: "A Đelo moj, što učini, sad me sve mušterije traže frizuru a la stare ljubavi!"
Veliko Đelino postignuće je i dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik kroz koji je u pedesetak godina prošlo pola stanovništva Dubrovnika. Takav razigran kakav je bio odlično se razumio s djecom, volio ih i zvao ih je TIĆI - GUNDULIĆI! U svibnju ratne 1992. odveo je svoj dječji zbor u Rim, u audijenciju kod pape Wojtyle u Vatikan. Djeca, izišla iz ratnog Dubrovnika bez struje, sa stalnim uzbunama i ostalim strahotama, uživaju u izletu, u autobusu pjevaju i igraju se. Ali kako je autobus ulazio u Rim sa strane aerodroma, odjednom su se čuli avioni koji tamo normalno slijeću i dolijeću, i djeca su počela prestrašeno vikati: "Dundo Đelo, dundo Đelo - AVIONI", i svi su zalegli na pod autobusa jedni preko drugih. Iako je Đelo od 1975. živio u Zagrebu, 1990. se vraća u Dubrovnik i čitavo vrijeme rata i okruženja provodi sa svojim sugrađanima. Organizira humanitarne akcije, božićne i novogodišnje koncerte, a napisao je i svoj oratorij "Istina o gradu slobode" koji se godinama izvodi 6. prosinca na dan najvećeg razaranja Dubrovnika.
Đelu sam upoznala na samom početku sedamdesetih, pjevala sam u zboru kazališta Komedija gdje se trebao postaviti njegov mjuzikl "Dundo Maroje". Tražio je neki skromniji smještaj u Zagrebu na nekoliko mjeseci dok se postavi predstava i završio u maloj sobi u mom roditeljskom stanu. Uživali smo s Đelom, pričajući o glazbi, životu, obitelji, djeci. Puno je pričao o svojoj supruzi Neli i djeci za koje je bio silno vezan. Iako je dobio pregršt nagrada u zemlji i inozemstvu, primajući Porina za životno djelo i zahvaljujući svima i na svemu rekao je da je najviše zahvalan na najvećoj i najvažnijoj stvari koja mu se dogodila u životu - pokazao je rukom na obližnji stol za kojim je sjedilo njegovo troje djece i šestero unučadi i rekao: "Ustanite, djeco!" Skroman i jednostavan i dok bere ježince na Lokrumu i dok dirigira na Ljetnim igrama. Gospar od glave do pete!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....