Ivana Klasan i Tamara Martinović – dvije Zagrepčanke, agentice za nekretnine, dvije žene, dvije majke, dvije potpuno različite energije koje dišu kao jedno kad stvari krenu po zlu... Ili još gore – po planu odlučile su u knjizi "Heals&Deals" podijeliti priče i anegdote s tržišta nekretnina, a neke od njih i podijeliti s čitateljicama i čitateljima Glorije.
Maksimir, dvorište, sudar i dvije torbe
Maksimir. Četvrt u kojoj vile nisu kuće, već umjetnička djela s vrtovima većima od prosječnog parka. Lokacija na kojoj trava ne raste – ona se njeguje s diplomom pejzažnog dizajnera iz Beča. A susjedi? Ne dolaze po šećer. Oni šalju e-mail asistenta.
Mi – Vivienne i Talia – u punom izdanju. Haljine na peglu, frizure na 10/10, štikle na milimetar, parfem u skladu s bojom auta. Jer ako negdje trebaš ostaviti dojam – to je tu. Kod predstavnika stare zagrebačke elite. Ljudi koji i „Dobar dan“ izgovore s notom prefinjenog suda.
Dolazimo točno. Dvorišna vrata otvorena. Kuća izgleda kao da će je Westminsterska palača pitati za dizajnerski savjet. Mi spremne – svaka gestikulacija uvježbana, osmijeh odmjeren, ton glasa kalibriran kao švicarski sat.
Klijenti dolaze. Novi, ozbiljni, imućni. Auto im nije auto – to je operna arija na četiri kotača.
Mi na poziciji. Doček. Osmijeh.
– Dobar dan, dobro došli...
I onda – SCENA.
Auto klijenata ne staje.
Kao u slow motionu gledamo kako klizi. A ne klizi po uzorku parketa. Ne. Klizi prema Bentleyju vlasnika nekretnine.
BUM.
Sudar. Direktan. Bez najave. Bez pitanja. Bez: „Mogu li?“
Čep u glavi. Vrijeme staje. Cvrčci. Mi ukočene. Klijenti iz auta izlaze blijedi. Vlasnik nekretnine izlazi iz kuće – iznutra se čuje Wagner. Da, Wagner.
Tri sekunde tišine.
Mi: smiješak nam zaleđen kao botoks iz 2005.
Vlasnik: lice boje fasade vile.
Klijenti:
– To nije... Mi smo... Ručna kočnica... Ali...
Počinje verbalni balet.
– Ne možete vi tako u moje dvorište!
– Ali, molim vas, tehnička greška, mi... Cijela obitelj sanja o ovoj vili!
– San bi trebao imati granice!
– Uložili bismo... Renovirali... Zamijenili limariju!
– Vi ste upravo zamijenili limariju mog auta!
Mi? Na sredini. Talia glumi UN-ovu delegaciju, Vivienne uz smiješak broji do 1000 u sebi.
Obilazak ide dalje jer – nekretnina je fantastična. Emocije na max. Naboj toliki da se zidovi orosili. Talia u jednom trenutku pita:
– Smijem li prozračiti ili će i to biti prekršaj?
I taman kad pomisliš da smo dotakle dno bizarnosti, pojavi se – torba. Odnosno, dvije.
Na izlasku iz kuće, svi pokušavaju zadržati dostojanstvo. Glumimo Hollywoodski kraj:
– Sve je bilo divno!
– Hvala vam!
– Još ćemo se čuti!
Što zapravo znači: „Nadam se da te više nikad neću vidjeti, ali neka ostane civilizirano.“
I taman kad pomisliš da je najgore prošlo, gospodin Kupac zgrabi torbu gospodina Prodavatelja, a gospodin Prodavatelj ponosno odnese torbu gospodina Kupca.
Nitko ništa ne primjećuje.
Mi? Mi već dišemo kroz papirnatu vrećicu, emocionalno istrošene.
Gospodin Kupac u autu – s torbom punom:
– katastarskih izvoda
– uplatnica iz 2007.
– jednom rukom napisanim receptom za francusku salatu iz ratnog doba.
Gospodin Prodavatelj odlazi s torbom u kojoj su:
– originalni kupoprodajni ugovori
– bilješke za banku
– i jedan (vrlo važan!) Kinder Pingui.
I taman kad smo sjele u auto i pomislile da je to – to, zvoni telefon.
Ne jedan. Dva.
Prvo gospodin Kupac:
– Dame... Mislim da imam tuđu torbu. Ovo definitivno nije moj pingvin.
Deset sekundi kasnije – gospodin Prodavatelj:
– Molim vas... javite mu da ima moju torbu. Ovo unutra je sve za javnog bilježnika, a ja... Imam krušku i neku salvetu.
Zamislite dvije žene, nas, Vivienne i Taliju, koje su upravo preživjele emotivni cirkus diplomacije kako gledaju jedna drugu s izrazom:
– Znači, stvarno moramo opet sve ispočetka?
Jer, da – svi su se morali ponovno naći.
Još jedno okupljanje.
Još jedan susret.
Ovoga puta – bez smiješka. Bez kurtoazije.
Samo tišina i razmjena torbi kao u špijunskim filmovima.
Na neutralnom terenu, naravno, ispred pekare.
Gospodin Prodavatelj i Gospodin Kupac hodaju jedan prema drugome kao u meksičkoj sapunici.
Bez riječi. Bez pozdrava.
Torbe se dodaju, kimanje glavom, okret – svatko na svoju stranu.
Ni „Doviđenja“, ni „Hvala“. Samo: kraj.
Mi – na rubu suza od smijeha i umora.
Vivienne:
– Je l’ ovo stvarno bilo nužno?
Talia:
– Torba je bila najemotivniji moment cijelog posla.
Vivienne:
– Osim sudara automobila. I toga da smo izgubile pola života u tom danu.
Dan kad su torbe zamijenile vlasnike, francuska salata skoro završila u banci, a luksuz susreo emotivnu limariju.
I dan-danas, kad prođemo kraj te vile u Maksimiru, samo šaptom izustimo:
– Na ovom asfaltu… Ogrebotina nam je svima promijenila sudbinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....