Kako ste se i kada odlučili napisati knjigu? Je li to bila dugogodišnja želja?

Nisam jedna od onih ljudi koji od djetinjstva sanjaju kako će jednoga dana napisati knjigu. Počela sam pisati prije nekoliko godina, vraćala se rukopisu, ostavljala ga mjesecima, pa ga opet otvarala, bez ozbiljnog plana što ću s njim. Onda se prošle zime moj život, spletom okolnosti, usporio i gotovo šest mjeseci provela sam kod kuće. U tom razdoblju nastali su i videi pa sam se vratila i knjizi, i konačno ju dovršila.

Prvi primjerci su se već rasprodali, jeste li očekivali takvu reakciju? Zašto naziv "Bedra puna riže"?

Nisam očekivala takvu reakciju, s obzirom na to da je prvih dvije tisuće primjeraka u pretprodaji rasprodano u nepuna četiri dana, prije nego što su uopće izašli iz tiskare i mislim da još nisam procesuirala što se dogodilo. Znala sam da se oko videa okupila velika zajednica ljudi, ali broj pregleda i vidjeti da je netko odlučio kupiti nešto što ste napisali ipak su dvije različite stvari. Zahvalna sam zbog povjerenja koje su mi ljudi time ukazali. Naziv "Bedra puna riže" dolazi iz jedne konkretne situacije, koju ne želim pokvariti prepričavanjem, u tom nazivu ima, istodobno, puno ljubavi i sjete. Kad sam to izgovorila, znala sam da naslov više ne moram tražiti.

Barbara je napisala svoju prvu knjigu "Bedra puna riže"

Zašto bi je ljudi morali pročitati?

Bilo bi neobično da, nakon cijele knjige u kojoj se bunim protiv toga što nam netko stalno govori što moramo, sada tvrdim da moju baš morate pročitati. Onaj tko želi, može joj dati priliku. "Bedra puna riže" neće vam obećati da ćete nakon posljednje stranice postati sretniji, uspješniji ili bolja verzija sebe. U njoj ima psihologije, ekonomije, mojih iskustava i razgovora o stvarima koje uglavnom vrlo dobro znamo, ali ih sebi nerado izgovaramo. Putem QR koda na početku svakog poglavlja ova knjiga i "govori", svaki video svojevrsna je nadopuna ili pak kontrapunkt poglavlju. Pisala sam je kao razgovor sa samom sobom, a želja mi je da, tijekom čitanja, postane razgovor čitatelja sa sobom. Ako se to dogodi, knjiga je napravila sve što sam od nje mogla očekivati.

Koja je vaša omiljena knjiga i zašto?

Nemam omiljenu. Meni su različite knjige bile potrebne u različitim razdobljima. Viktor Frankl mi je bio važan zbog načina na koji piše o smislu i ljudskoj sposobnosti da izdrži gotovo nezamislivo, ali jednako tako mogu nekoliko dana potpuno nestati u dobrom skandinavskom krimiću. Knjige ne dijelim na "velike" i "male", dobra knjiga mi je ona koja me u tom trenutku uspije zadržati "unutra" i zbog koje mi se još neko vrijeme iz nje ne izlazi.

Kada biste mogli provesti večer s jednim piscem ili spisateljicom, koga biste odabrali?

I to je teško pitanje, ali, recimo, sa spomenutim Viktorom Franklom. Ne zato što bih željela razgovarati o njegovim knjigama, nego zato što bih voljela čuti čovjeka koji je toliko razmišljao o smislu nakon što je osobno prošao iskustvo koje gotovo poništava svaku jednostavnu teoriju o životu.

Na Trsatu živi više od dvadeset godina, tu su njezina djeca išla u školu, stekla je prva prijateljstva i tu su izgradili velik dio obiteljskog života

Da vaš život postane knjiga, kojem bi žanru pripadala?

Vjerojatno tragikomediji. Bilo je u njemu dovoljno ozbiljnih zapleta za nekoliko drama, ali imam sreću, ili možda obrambeni mehanizam, da i u prilično bezizglednim situacijama pronađem nešto čemu se mogu nasmijati. Čista drama bila bi mi prenaporna, a autobiografski self-help pak ne bih preživjela. Dakle, tragikomedija, i to ona za koju biste na nekoliko mjesta pomislili da je autor malo pretjerao, a doista nije.

Što ste čitali kao klinka?

Sve što mi je došlo pod ruku. Bila sam dijete koje čita dok jede, pod dekom, u autu i još pregovara za deset minuta prije spavanja jer mora završiti poglavlje. Prošla sam stripove, dječje klasike, pustolovne romane i sve što je tada bilo dostupno, a vrlo brzo počela zavirivati i na police koje baš nisu bile namijenjene mojoj dobi. Nisam imala sofisticirani čitateljski ukus, imala sam samo ogromnu potrebu za pričama. Mislim da je tako i danas.

Mirisi i okusi koji vas podsjećaju na djetinjstvo?

Ja sam gradsko dijete pa su moja sjećanja na djetinjstvo uglavnom vezana uz miris kiše na toplom asfaltu ili gradele koje je moj tata radio na roštilju, od kojih je mirisao cijeli kvart. A možda najviše od svega miris mokrog psa. Znam da ne zvuči osobito romantično, ali meni je to jedan od najdražih mirisa na svijetu. Valjda zato što u njemu još uvijek negdje žive svi oni psi, dvorišta i dani za koje tada nisam znala koliko će mi jednom nedostajati.

Što vas najbrže može izbaciti iz takta?

Glupost udružena sa samopouzdanjem. S glupošću još nekako mogu, svi povremeno govorimo gluposti, ali kad joj se pridruži potpuna sigurnost da je jedina u pravu, tu mi tolerancija ozbiljno pada. I bezobrazluk prema ljudima koji se ne mogu ili ne znaju zauzeti za sebe. Na to reagiram vjerojatno brže nego što bih trebala.

Tko vam je najveći kritičar u životu?

Ja, bez ikakve ozbiljne konkurencije. Mogu podnijeti tuđu kritiku puno lakše nego vlastiti osjećaj da sam nešto mogla napraviti bolje. S godinama sam naučila malo ranije stati i reći: dobro je, gotovo je, pusti. Perfekcionizam zvuči kao zgodna osobina dok ne shvatite koliko vremena možete potrošiti popravljajući nešto što je već sasvim dobro.

Barbara sebe opisuje lojalnu, zaigranu i borbenu osobu

LUCIJA OčKO CROPIX

Omiljeni citat?

Nemam ga. Citati su mi uvijek bili malo sumnjivi jer jednu pametnu rečenicu vrlo lako izvučemo iz konteksta i pretvorimo u univerzalnu životnu uputu. Imam rečenice iz knjiga koje su mi u određenim trenucima bile važne, ali niti jednu koju bih stavila na zid i prema njoj živjela. Ako baš moram imati neki životni moto, onda bi to bio onaj - ne gradi kuću na tuđoj zemlji.

Koju osobinu kod ljudi najviše cijenite?

Dobrotu. I, što sam starija, to mi je važnija. Inteligencija me može impresionirati, duhovitost zabaviti, pa i ambicija mi može biti zanimljiva, ali ništa od toga čovjeka ne čini nekim koga želim blizu sebe. Posebno cijenim tihu dobrotu koja se vidi u tome kako se netko ponaša prema ljudima od kojih nema ama baš nikakve koristi. Tu se o čovjeku, prema mom iskustvu, može puno toga saznati.

Kada ste posljednji put plakali?

Prije svega nekoliko sati. Pripremam projekt koji se zove "Barbara Unplugged", pomalo neobičnu storytelling uživo formu, koju ću pretpremijerno izvesti 19. rujna na Crekvini u Kastvu, jednom od najljepših prostora koje mogu zamisliti za takvu večer, meni važnom i iz sasvim osobnih razloga. Kastav je mjesto mojih predaka, gradić moga tate i beskrajno sam zahvalna što su u Gradu prepoznali projekt i što će nam biti domaćini te prve večeri, nakon koje krećemo na regionalnu turneju. S obzirom na to da tijekom priprema uredno zaplačem, očito ću ih do 19. rujna morati izgovoriti dovoljno puta da vidim hoće li prestati na mene tako utjecati. Što je neobičan problem za nekoga tko plače vrlo rijetko.

Bila je dijete koje čita dok jede, pod dekom, u autu i još pregovara za deset minuta prije spavanja jer mora završiti poglavlje

Što vas najlakše može nasmijati?

Pametni ljudi s dobrim smislom za humor. Volim brz, inteligentan humor i ljude koji se znaju nasmijati sebi. Moji najbliži prijatelji su duhoviti ljudi s kojima se najviše smijem, često stvarima koje bi nekome sa strane bile potpuno neshvatljive. Volim i crni humor, u nekim teškim razdobljima života upravo mi je on bio jedan od važnijih načina preživljavanja.

Koji vam je najveći porok?

Ozbiljno sam ovisna o Labellu i jednom gaziranom piću s kojeg se pokušavam skinuti. Labello sam zasad odlučila ne "liječiti", imam ga u torbi, autu, svakoj prostoriji i vjerojatno bih se prilično uznemirila kad bih shvatila da mi nije pri ruci. S gaziranim pićem vodim ozbiljnije pregovore i zasad ne bih rekla da pobjeđujem, ali barem smo došli do faze u kojoj priznajem da imamo problem.

Imate li neke male rituale za početak dana?

Imam, ali ništa što bi dobro izgledalo u priručniku za produktivnost. Noćni sam tip, nerijetko radim do sitnih sati i treba mi neko vrijeme da ujutro postanem društveno prihvatljiva. Volim mirna jutra, bez razgovora i bez da me netko nešto treba. Nisam osoba koja u šest ujutro meditira, trči pet kilometara i do doručka riješi pola života. Moj jutarnji ritual uglavnom se svodi na to da me se kratko pusti na miru dok ne proglasim da je dan i službeno počeo.

Koji vam je najdraži primorski specijalitet?

Ja sam baš dijete Primorja. Moj tata bio je veliki ljubitelj ribe, a, kako je bio pomorac, uvijek se tu našao i neki dobar prijatelj ribar koji mu je nabavljao škampe po prijateljskoj cijeni. Tako da su mi škampi vezani i uz cijeli jedan komad djetinjstva, pa su mi i danas, pripremljeni na bilo koji od načina, večera na koju ću se rado odazvati.

Trenutačno priprema projekt koji se zove "Barbara Unplugged", pomalo neobičnu storytelling uživo formu, koju će pretpremijerno izvesti 19. rujna na Crekvini u Kastvu

LUCIJA OčKO

Omiljena ljetna lokacija?

Ljeto jedna od rijetkih stvari koje ozbiljno ne volim. Vrućina, gužve i ideja da bih se trebala pržiti na suncu jer je kolovoz, nisu mi privlačni. Ako već biram ljetnu lokaciju, onda biram vlastiti dom, hlad, klimu i ljude koje volim. Ali, ako mi ponudite jesen, kišu i neki sjeverniji grad, onda već možemo ozbiljno razgovarati.

Koje tri stvari biste obavezno ponijeli sa sobom na pusti otok?

Prvo bih pokušala pronaći način da uopće ne završim na pustom otoku. Nisam avanturistički tip i romantika preživljavanja bez struje, vode i interneta kod mene bi potrajala petnaestak minuta. A ako me baš tjerate da biram tri stvari: satelitski telefon, dovoljno vode i nešto čime mogu napraviti hlad. Pretpostavljam da je poželjan odgovor knjiga, fotografija voljenih ili nešto sentimentalno, ali ja bih se ipak prvo pobrinula da se s tog otoka vratim kući.

Što je najbolje, a što najgore što vam je donijela vaša profesija?

Najbolje su svakako ljudi. Neke od svojih najboljih prijatelja upoznala sam preko posla i to su odnosi koji traju desetljećima. Najgore mi je očekivanje stalne dostupnosti koje ide uz ovaj posao. Ja sam, iako se možda ne bi reklo, vrlo privatna osoba i, unatoč tome što sam gotovo cijeli profesionalni život provela u javnosti, najviše ćete me usrećiti ako mi kažete da mogu ostati doma sa svojom djecom.

Najdraže mjesto u Rijeci?

Danas je to definitivno Trsat. Na Trsatu živim više od dvadeset godina, tu su moja djeca išla u školu, stekla sam prva prijateljstva i tu smo izgradili velik dio našeg obiteljskog života. Sada ovdje gradim i kuću pa se nadam da je to ujedno i moje konačno odredište.

Kako biste se opisali u tri riječi?

Jako teško, kao i, vjerujem, bilo koja druga osoba, stanem u tri riječi, ali prve tri koje mi padaju na pamet su: lojalna, zaigrana i borbena.