Dobitnica nagrade ‘Za žene u znanosti‘, oduvijek je znala da će joj medicina biti poziv, a kako njezin posao zahtijeva preciznost i sigurnost u donošenju odluka, nakon zahtjevnog dana mir pronalazi uz svoje dvije najdraže osobe - supruga Tomislava i sinčića Brunu
"Od malih nogu sam govorila da ću biti liječnica. Nikad nisam pomislila na ništa drugo!", s tom dječjom odlučnošću koja nikada nije nestala, danas liječnica Mia Jurilj Sajko (35) stoji na pragu jedne od najzahtjevnijih i najodgovornijih medicinskih specijalizacija neurokirurgije u Kliničkom bolničkom centru „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu. Svakodnevno balansira između rada u operacijskoj sali, znanstvenog istraživanja i predavanja studentima. Zato je nagrada „Za žene u znanosti” koju je nedavno primila stigla kao njezin trofej jer za nju to znači da netko prepoznaje važnost onoga što radi, godine uložene u školovanje, znanstveni rad i istraživanje. "Zbog talentiranih znanstvenica koje se prijavljuju svake godine, nisam imala velika očekivanja. No ova nagrada znači potvrdu uloženih godina rada, ali i poziv za daljnje korake naprijed", govori Mia Jurilj Sajko.
Rođena Mostarka ljubav prema medicini naslijedila je od djeda liječnika, dok su roditelji, majka profesorica engleskog jezika te otac nogometni trener, oduvijek podržavali njezin izbor, iako put koji je odabrala nije bio lak.
"Neurokirurgija je tradicionalno bila izrazito muška profesija, a specijalizacije su bile gotovo nedostižne za žene zbog društvenih i institucionalnih prepreka. To se promijenilo, na poslu se svi međusobno podržavamo. Na predrasude nailazim još katkada od pacijenata, koji nisu naviknuti vidjeti mladu ženu u ulozi neurokirurga, što nije zlonamjerno, ali otkriva ukorijenjene stereotipe. To doživljavam kao priliku da kroz profesionalnost, znanje i pristup razbijem te predrasude. Važno mi je biti dio te promjene da žene u neurokirurgiji postanu nešto sasvim uobičajeno. Svi u mojoj obitelji savjetovali su mi da dobro razmislim oko struke. Najstroža je bila moja teta, koja me doživljava kao vlastito dijete. Znali su da je taj put zahtjevan, posebno za ženu. No, nisam dvojila ni trena", govori liječnica.
Nakon fakulteta radila u hitnoj službi vjerujući da će tamo najviše naučiti i bila je u pravu. Hitna medicina oblikovala ju je kao liječnicu, naučila brzo razmišljati, donositi odluke pod pritiskom i nositi se s nepredvidivim situacijama. "Najzahtjevniji je ritam, stalno u krugu dnevne i noćne smjene po 12 sati, bez predaha, sve dok ne dođe godišnji odmor. Kada nisam bila na terenu, pregledavala sam pacijente u ambulanti, tempo je uvijek ubrzan. No, ti dani dali su temelj sigurnosti i samopouzdanja koje danas nosim", priča Mia Jurilj Sajko.
Najveći izazov tijekom specijalizacije je osjećaj odgovornosti, svijest da znanje i iskustvo koje stječe nisu tu samo zbog nje, nego će biti presudni u nečijem životu. Njezina struka zahtijeva savršenu preciznost, sigurnost u donošenju odluka, često u stresnim i vremenski ograničenim situacijama.
"Primarni posao je specijalizacija iz neurokirurgije, dan u bolnici započinjem prije sedam sati. Specijalizanti uzimaju povijest bolesti i neurološki status pacijenata, prate rezultate pretraga, pišu otpusna pisma. Uvijek provjerim kako su pacijenti operirani dan ranije. Slijedi rad u operacijskoj sali, koji traje dugo, nekad i nakon službenog radnog vremena. Paralelno sam izrađivala doktorsku disertaciju na Medicinskom fakultetu u svoje slobodno vrijeme, nakon posla, tijekom godišnjeg, pa čak i dok sam bila na rodiljnom dopustu. Kod nas to nije formalno predviđeno unutar radnog vremena, kao što je slučaj u nekim drugim zemljama. Pisanje znanstvenih radova prirodan je nastavak istraživačkog rada, ali to se ne radi „usput“, već je dio konstantnog učenja koje traje u životu svakog liječnika", objašnjava.
Njezina doktorska disertacija bavi se složenom analizom sfingolipida u tumorima mozga, a istražujući kako se mijenjaju kod zloćudnih tumora mogu se pronaći novi načini za dijagnostiku bolesti, praćenje njenog tijeka ili razviti učinkovitije terapije kako bi poboljšali ishod liječenja pacijenata.
Na pitanje što je najteže u poslu kaže kako izazovi dolaze s dvije strane. "Sa stručne strane, to su dugi sati u operacijskoj sali, rad s teško bolesnim pacijentima i stalna potreba za usavršavanjem uz svakodnevni klinički rad. Neurokirurgija je zahtjevna specijalizacija koja ne trpi površnost, umor. Balansiranje između operacija, edukacije i dežurstava veliki je izazov. Osobno, najteže je uskladiti privatni život s poslovnim obavezama", priča Jurilj Sajko. Zato joj je sve vrijeme provedeno sa suprugom, također liječnikom i dvogodišnjim sinom itekako dragocjeno.
"Izazovno je uskladiti sve obveze kada se nepredviđene situacije poklope sa zahtjevnim radnim danom. Ne bih mogla to iznijeti bez podrške obitelji, baka, djedova, naše drage tete čuvalice koja često uskoči kad je najpotrebnije. Moj mali "recept" za unutarnji mir je brza šetnja od bolnice do kuće koja mi pomaže da razbistrim misli, ostavim iza sebe stres i vratim se doma mirnija. Volim prirodu, planinarenje sa suprugom. Imam čak i planinarsku knjižicu gdje skupljam žigove s vrhova. Opuštam se uz knjige Orhana Pamuka, Elene Ferrante, Johna Williamsa, a sada čitam psihološki triler Juana Gómeza Jurada. Ipak, moj najbrži i najljepši reset je kad me sin, dvoipolgodišnji Bruno dočeka na vratima s osmijehom od uha do uha i uzvikne „Mama!“ Sve baterije se odmah napune", zaključuje Mia Jurilj Sajko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....