Hrvatska anesteziologinja Helena Ostović, jedna od nominiranih za prestižnu nagradu Medicinski Oscar, govori o izazovima u karijeri, odrastanju u Lici i svojim hobijima - među kojima je i slikarstvo
"Do pete godine studija medicine nisam se nigdje posebno pronalazila, sve dok nisam počela slušati kirurgiju i prvi put ušla u operacijsku salu. Tamo sam vidjela što radi anesteziolog - i to je jednostavno bio poziv. Tada sam prišla anesteziologu, zamolila ga da mi objasni kako izgleda njihov rad i shvatila da je to ono čime se želim baviti. Taj posao zahtijeva mnogo manualnih vještina, izvrsno poznavanje farmakologije, veliku odgovornost i stalni rad u operacijskoj sali. Ipak, nikada nisam požalila zbog odluke da postanem anesteziologinja. Čak ni danas, kada dežurstva u sali traju i po 24 sata, a prekovremeni rad je čest - jer za mene posao ne završava nakon osam sati, nego tek kada završi operacija", govori Helena Ostović (42), anesteziologinja iz Kliničke bolnice Dubrava i jedna od 196 nominiranih liječnika iz raznih zemalja za 12. izdanje International Medis Awards for Medical Research, poznatije kao Medicinski Oscar, čiji će dobitnik biti poznat 12. ožujka kada se održava svečana dodjela u Ljubljani.
Prestižna nominacija
Sretna i počašćena, objašnjava nam kako je nominaciju za tu prestižnu nagradu dobila na temelju višegodišnjeg istraživanja utjecaja dvaju anestetika - lidokaina i ketamina - na bolesnike. Ispitujući kako oni djeluju na upalni odgovor i analgeziju (gubitak ili uklanjanje osjeta boli bez gubitka svijesti) nakon operacije pacijenata s kolorektalnim karcinomom, dokazala je sa svojim timom da značajno smanjuju potrošnju opioidnih analgetika. Odnosno, da kod pacijenta smanjuju poslijeoperacijsku bol. To je istraživanje bilo ključni dio njenog doktorskog rada.
U KB Dubravi radi otkako je specijalizirala prije petnaest godina, a koliko je u tom razdoblju odradila operacija - teško može pobrojati. Priča nam kako u operacijskoj sali, nakon toliko godina zajedničkog rada, svi funkcioniraju kao velika složna obitelj, a samo kod iznimno teških slučajeva to izgleda kao na filmu. Inače nastoje pacijente opustiti razgovorom o svakodnevnim temama i stvaranjem što opuštenije atmosfere.
"Radimo noćne smjene, blagdane. Ponekad je stresno jer svi su u strahu kada dolaze k nama, to je u ljudskoj prirodi, ali trudimo se pacijentima dati do znanja da dolaze u sigurne ruke. Pokušavamo ih opustiti na razne načine - pitamo ih čime se bave u životu, ponekad se našalimo. Ali kada je situacija kompliciranija, kada dolazi do teških krvarenja za vrijeme zahvata, zna biti jako zahtjevno jer moramo biti dobar oslonac kirurzima. Uvijek osjećam ponos kada dobro odradimo posao, jer sa svakim pacijentom radim kao da mi je prvi put. Svaki od njih mi je izazov, ne postoje dva ista pacijenta. Posebno sam ponosna kada vidim pacijenta kako hoda bolnicom nakon operacije i da uskoro odlazi doma", priča liječnica, priznajući kako je bilo posebno teško uskladiti klinički rad sa znanstvenim istraživanjima. Kao i da adrenalina i iznenađenja u njenom poslu nikada ne nedostaje.
Slikanje kao ispušni ventil
"Nastojim ostati smirena i biti spremna na teške situacije. U glavi uvijek imam plan i cijelo vrijeme sam uz pacijenta. Kada se u sali događa nešto dramatično, treba ostati hladne glave i raditi posao najbolje što znate te gledati da napravite sve najbolje kako bi pacijent bio što sigurniji. Stres se pojavljuje tek kasnije, kada operacija završi. Naviknete se na to. Zato na posao i s posla pješačim oko 45 minuta, što mi koristi da "proluftam" glavu. Volim i šetnje Maksimirom", govori Helena koja, kada u večernjim satima dođe doma, nerijetko posegne za drvenim bojicama, pastelama ili akrilom. Slikanje je vrijeme samo za nju, način opuštanja, ispušni ventil, mir, svojevrsna rekreacija. Slike rado daruje, nikada ih ne prodaje, a o izložbi ne razmišlja - sve je to samo za njenu dušu.
"Oduvijek sam slikala, još kao klinka, a onda sam kasnije upoznala neke nove tehnike i načine. Omiljeni motivi su mi životinje, priroda, mitovi i legende, grčka mitologija... Nekad i naslikam nekome nešto, pa poklonim, nisam materijalno motivirana. U mojoj se obitelji nitko nije bavio umjetnošću, ali ni medicinom. Roditelji su radili na željeznici, ali uvijek su me podržavali u svemu što radim", govori Helena Ostović, koja je rođena u Lici. Osnovnu školu pohađala je u Ličkom Lešću, a srednju u Otočcu. Već tada je zavoljela kemiju i biologiju, posebno kada su u trećem razredu gimnazije učili anatomiju čovjeka. Kada joj posao dopušta, rado otputuje u Liku, a do tada baterije puni u svojoj zagrebačkoj oazi. A osim u slikanju, uživa i u arhaičnim filmovima.
"Moji favoriti su "Zameo ih vjetar", "Quo Vadis", "Robin Hood: Princ lopova", "Hrabro srce", "Patriot", serija "Život na sjeveru" i slični klasici. Nemam nikakve streaming servise, već dobri stari DVD. To me opušta", zaključuje Helena Ostović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....