Učiteljica Antonia Gašperov zaljubila se u ekstremni sport zbog kojeg je privremeno napustila školske učionice i posvetila se highlineu - disciplini hodanja po elastičnoj traci, širine svega dva i pol centimetra na visinama za koje joj je obavezno potrebno osiguranje.
"Razigrana tridesettrogodišnja djevojčica koja sa smiješkom promatra svijet", riječi su kojima sebe opisuje diplomirana učiteljica, Šibenčanka sa zadarskom adresom Antonia Gašperov (33) koja se bavi možda jednim od najizazovnijih sportova koji smo dosad imali prilike vidjeti. Riječ je o highlineu - disciplini hodanja po elastičnoj traci, širine svega dva i pol centimetra, između dvije točke na visini na kojoj je potrebno obavezno osiguranje zbog mogućih padova. Danas je to njezin način života, a sve je počelo prije jedanaest godina slacklineom, početnom disciplinom tog sporta koji podrazumijeva hodanje po elastičnoj traci u parku između dva stabla na i na maloj visini iznad tla.
"Tijekom studentskih dana u Zadru, svaki sam sunčani dan provodila vježbajući hodanje po slacklineu u parku, na kamionskoj gurtni dugoj 25 metara koju sam dobila od tate. Stekla sam ravnotežu i koncentraciju i nedugo nakon toga otkrila da postoji i highline. Bilo je to 2016. godine, tada se u Hrvatskoj još nitko nije bavio time i ja sam s društvom sjela u svoj stari kombi i odvezla nas na penjačko-highlinerski meeting u Prilep, u Makedoniju, samo da bih ga mogla isprobala", prepričava nam Antonia i dodaje da su Hrvatskoj trenutačno ovim sportom bavi tek dvadesetak ljudi.
Mir u visinama
Nakon Makedonije, njezina želja za highlineom samo je rasla. Počela je posjećivati sportske festivale drugih zemalja, kako bi imala priliku vježbati i usavršiti se, a prije sedam godina investirala je u kupnju vlastite opreme i otada trenira aktivno i posvećeno. "Postavljam linije diljem Hrvatske, promovirajući na taj način i prirodne ljepote naše zemlje, a pridružili su mi se i prijatelji. Sudjelovala sam i stranim highline projektima - u Sloveniji, Češkoj, Bosni i Hercegovini, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Portugalu i Tenerifima, gdje sam se povezala s ljubiteljima highlinea iz cijelog svijeta", nabraja Antonia.
Nekima će možda zvučati neobično, ali s obzirom na godine iskustva i vrijeme provedeno u visinama, Antonia visoko iznad tla pronalazi mir, iako kaže da ponekad osjeća strah koji je prirodan, pogotovo onaj koji osjete svi kada prvi put stanu na liniju.
"Na prvi pogled može djelovati opasno, ali jedan je od sigurnijih ekstremnih sportova, ako je linija pravilno postavljena i oprema ispravno korištena. U usporedbi s drugim sportovima, mi smo puno manje izloženi ozljedama. Koristim atestiranu i specijaliziranu opremu, pri čemu svaki element ima dodatno osiguranje i nosivost do tri tone. Opremu obavezno pregledavam prije i nakon svakog korištenja. A strah je normalna reakcija i služi kao signal opreza - naučila sam ga prepoznati i prihvatiti, a kada ga kontroliram disanjem, otpuštam ga i fokusiram se lakše. Na poznatim lokacijama se ne bojim, ponekad samo na mjestima na kojima prije nisam bila, a to dolazi iz poštovanja prema prirodi i njezinoj veličini. Kada se spojim na liniju, ustanem i napravim prve korake, tijelo automatski šalje povratnu informaciju glavi da sam na sigurnom i da znam što radim", pojašnjava.
Padovi su sastavni dio svakog njezina treninga. Svi početnici puno padaju jer se tek s vremenom uči kontrola pokreta, pravilno disanje, fokus, ali i povjerenje u liniju i osiguravajući konop. "Važno je vježbati padove jer, kao i kod ostalih sportova, pravilan pad može spriječiti ozljede", poručuje Antonia.
Jedan od njezinih najvećih pothvata bio je prelazak grčkog kanjona Vikos od 850 metara, dužine jedan kilometar, krajem prošle godine. "Prije prve sesije toliko sam se bojala da sam mislila da ću ostati paralizirana na liniji. Ali čim sam stala na nju, osjetila sam ogromno olakšanje i počela uživati u svakom koraku sve do kraja", otkriva Antonia.
Djedov stari kombi
Obitelj i prijatelji velika su joj podrška, iako su majka Višnja i otac Ante isprva bili zabrinuti jer im je taj sport bio potpuno nepoznat. "Shvatili su koliko je oprema sigurna i koliko sam ozbiljna i podržavaju me u svim avanturama", sretna je Antonia.
Na sve destinacije Antonia putuje svojim starim Volkswagen kombijem koji joj je prije deset godina poklonio djed Marko. "Vozim VW T3 Multivan koji sam dobila od djeda jer ga on više nije koristio. Za mene je to oldtimer s posebnom emocionalnom vrijednošću, moj čuvar uspomena. Podsjeća me na bezbrižno djetinjstvo, vožnje s rođacima dok smo bili djeca, na djeda i ujake koji više nisu s nama", govori Antonia.
Prvo putovanje s njim ostat će joj zauvijek u srcu jer ju je upravo ono odvelo do highlinea u Makedoniju. "Na brzinu sam se organizirala s prijateljima i odlučili smo krenuti na put koji je ispao prava balkanska avantura. Pretrpali smo kombi ruksacima, opremom, hranom i vinom i uspješno stigli do Prilepa gdje sam prvi put probala highline", prisjeća se naša sugovornica.
U Antonijinoj su obitelji ambicija i radne navike oduvijek bili važni, pogotovo jer njezin otac vodi vlastitu firmu i cijeli je svoj život posvetio radu kako bi njegove dvije kćeri Antonia i Kate, sin Ante i supruga Višnja imali sve što im treba.
"Tijekom mog djetinjstva često ga nije bilo kod kuće zbog posla, ali naučio me da budem odgovorna i profesionalna i da pristupam ljudima s toplinom i razumijevanjem. Povezanost s obiteljskim korijenima mi je važna jer mi daje osjećaj sigurnosti i pripadnosti, bez obzira na to koliko putujem i koliko mi je život dinamičan. Obitelj me oblikovala u osobu kakva sam danas i vjerujem da se temeljne vrijednosti prenose odgojem. Ta povezanost vidi se u načinu na koji se odnosim prema bližnjima i u zahvalnosti koju osjećam prema njima. Najveća podrška u mom životu je moj otac. Njega najbolje mogu opisati stihovima Olivera Dragojevića: "To može dati samo onaj koji te, kad pođe po zlu, voli više od sebe." Obitelj mi je podrška u svim životnim situacijama, veselim i teškim. Čak i kada im srce povremeno zatreperi zbog brige, prepoznaju moju strast i stoje iza mene", priznaje Antonia.
Djetinjstvo i Učiteljski fakultet
Odrasla je u Šibeniku, ali djetinjstvo najviše pamti po životu na selu, jer je svaki vikend provodila kod bake i djeda u Primoštenu ili Dubravicama. "Najljepše uspomene vežem uz igru u prirodi, uz djedove s kojima sam išla na polje, među masline i trešnje. Voljela sam se voziti na traktoru s ujacima i hraniti domaće životinje s bakama. Djed nas je u kombiju vozio na kupanje na rijeku Krku. S rođacima sam trčala livadama, gradili smo logore od grana, pravili torte od šljunka, prljali odjeću i trčali bosonogi... Te igre u prirodi i sloboda koju sam osjećala stvorile su mi nezaboravne uspomene", prisjeća se.
Strpljenje i disciplina kojima su je naučili roditelji pomažu joj i u highlineu. "Bez njih ne bih mogla hodati, padati i vraćati se na liniju iznova. Highline često uspoređujem sa životom - cilj je prehodati liniju do kraja, ali put do njega ponekad nosi i padove. Baš kao i u životu, na putu prema ostvarivanju svojih snova i ciljeva važno je vjerovati u sebe; ako padnemo, trebamo ustati i skupiti snage za nastavak", savjetuje Antonia koja je u Zadru završila Učiteljski fakultet, a koji je upisala zbog njoj posebnog čovjeka.
"U osnovnoj školi imala sam najboljeg učitelja - Antu Krnčevića koji me i danas svake godine, ne samo mene nego i ostale kolege iz razreda, zove da čestita rođendan. Inspirirao me svojom toplinom i načinom na koji je otvorenog srca prenosio znanje na djecu. Osim njega, inspirirala su me i djeca kao izvor nepresušne inspiracije; gledaju svijet drugačijim očima, nevjerojatno su radoznala, iskrena i puna entuzijazma", govori.
Učiteljsku je karijeru prošle godine stavila na čekanje jer se kvalificirala na dva svjetska natjecanja i morala se posvetiti treniranju. "Highline zahtijeva veliki mentalni fokus, kontinuitet, ali i vremenske uvjete u kojima je sigurno i predano trenirati. Grižnju savjesti zbog toga ne osjećam, jer znam da je to bio nužan korak za moj osobni razvoj. Učiteljstvo će uvijek biti dio mene i znam da ću mu se jednog dana vratiti", sigurna je Antonia.
Njezin uobičajeni dan počinje buđenjem, kavom ili čajem, razmišljanjem kako najbolje organizirati dan s obzirom na obaveze. "Kada sve odradim, izvedem svog psa, kujicu Terru u dugu šetnju, jer mi kretanje donosi mir. Osim toga, volim provoditi vrijeme sa svojim nećakinjama jer je svaki trenutak s njima ispunjen smijehom i veseljem, a navečer heklam trake i kape za glavu koje možete pogledati na profilu na Instagramu pod nazivom Tonkice kapice", zaključuje uistinu razigrana Antonia.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....