Prvak Drame zagrebačkog HNK-a za Gloria Mini piše o posebnoj vezi s unukom Dunjom, koju je na svijet donijela njegova kći Katarina, te o radosti, ponosu i ljubavi koja dolazi bez obaveza.
Bio je to neopisiv osjećaj kada sam doznao da ću postati djed. To je jedna od uloga u kojoj još nisam bio. Moja prva unučica, koju su roditelji nazvali Dunja, tek je nedavno stigla na svijet i još ću neko vrijeme pričekati kako bih u njoj mogao istinski uživati, vidjeti njezine prve korake, čuti njezine prve riječi. Za sada je naša zajednička zabava šetnja u kolicima, kada ona uglavnom spava, a uz nas je uvijek i njezina mama, moja kći Katarina. Jer ona je sada njezin jedini izvor sreće, ljubavi i utjehe. Jedinstven je to i neobičan osjećaj vidjeti kćer svoje kćeri i postati jednoj maloj lutkici djed.
Sve drugo postaje manje važno. Kad je vidim, svaka briga nestane. Kad mi je u rukama, znam što je sreća i neizmjerna ljubav. Nisam jedini deda na svijetu, niti sam njoj jedini djed, ali je ona moja prva i jedina unuka i osjećam se blagoslovljenim. Na meni je što dulje ostati u formi kako bih igrao jednu od najljepših uloga života i uživao u svakom trenutku s unukom. Svakodnevno sam u niskom startu očekujući novi susret, ali se i ja često potrudim izmisliti razlog neodgodivog posjeta. No, sad su joj mama i tata najvažniji, najpotrebniji i najbitniji. Bit će to tako zauvijek, ali naći će se vremena i za djeda i baku.
Svojim rođenjem obogatila je cijelu obitelj, a na nama je da je čuvamo, pazimo, volimo i mazimo. I da se potrudimo da bude sretna na ovom nesavršenom planetu. Iskustvo koje sam stekao kao otac troje djece sigurno u njezinom slučaju neće imati previše veze. Jer djeca su jedno, a unuci nešto sasvim drugo. Na bakama i djedovima je da ih razmaze, a roditelji moraju odigrati onu odgojnu ulogu. Jedva čekam da poraste pa da krene i ona prava komunikacija. A kako vrijeme leti, doći će i brzo vrijeme za zajedničku igru, jer vidim iz dana u dan kako raste i kako se mijenja iako je još samo prava mala beba.
Do njezinog rođenja nisam se uopće osjećao kao djed, ali sada se s ponosom hvalim i svima pričam kako sam postao dida. S apsolutnim veseljem i ponosom prihvaćam tu ulogu, osjećam se baš kao pravi djed, iako se nadam da na van baš tako ne djelujem. Kada me pitaju kakva je to vrsta ljubavi prema unučici, mogu samo reći beskrajno lijepo neobavezujuća.
Velika je, naime, draž da ti stigne takvo klupko sreće, gotovi mali čovjek s imenom i prezimenom, a da se tu nisam baš nešto pripremao i trudio. To je jednostavno dar s neba i nagrada za neka prošla vremena koja si odradio kao roditelj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....