Majčinstvo u suvremeno doba: Kako me jedna izjava moje četverogodišnjakinje zatekla i natjerala da preispitam svijet u kojem živimo?

Mislila sam da je to samo još jedno obično jutro - sve dok moja četverogodišnjakinja nije rekla nešto što me potpuno zateklo. Tog dana, kao i obično, birala je između svoje omiljene lutke i malenog crvenog autića, ali odjednom je zastala, pogledala me ozbiljno i rekla: "Curice vole lutke, a dečki autiće." Zatečena, nisam mogla vjerovati da u njezinim godinama već postoje tako čvrste podjele, a još manje sam znala gdje je tu izjavu uopće čula. U tom trenutku preplavilo me jedno jedino pitanje - kako je moguće da i dalje živimo u svijetu koji ovako uporno njeguje zastarjele obrasce?

Borba s rodnim stereotipima svakodnevno je prisutna - tiho se uvlače u crtane filmove, reklame, knjige, igračke, čak i u razgovore odraslih koje djeca upijaju kao spužve. I prije nego što nauče zavezati vezice na obući, već znaju što bi "trebali" voljeti, nositi ili željeti - ovisno o tome jesu li dječaci ili djevojčice. Nije ni čudo što me njezina rečenica toliko pogodila jer iza takvih "nevinih" izjava često stoji čitav sustav očekivanja, ograničenja i nametnutih uloga.

FREEPIK

Upravo zato pokušavam svesti vrijeme koje moja kći provodi pred ekranom na minimum. Ne zato što mislim da je tehnologija sama po sebi loša, već jer sam itekako svjesna koliko su djeca osjetljiva na poruke koje iz nje dolaze. Previše sadržaja, i to većinom nesvjesno, učvršćuje te iste zastarjele podjele na koje sam oduvijek bila "alergična" – ružičasto je za djevojčice, plavo za dečke, djevojčice su emotivne, dječaci nikad ne plaču... Upravo zato želim da moja djevojčica ima slobodu sama odlučiti što voli i tko želi biti, bez da joj društvo nametne svoja očekivanja i pravila.

Nemam strogo određeno vrijeme koje moja kći smije provoditi pred ekranom - zapravo, spadam među one mame koje nerado daju ekrane svojoj djeci, ali ona ih uglavnom ni ne traži jer na to nije navikla. Kad ipak popustim, što se dogodi tek jednom ili dvaput tjedno, vrijeme ograničim na pola sata, a pritom zajedno biramo crtiće primjerene njezinoj dobi, iz kojih i ja sama vidim da može nešto naučiti.

Kao majka, sve više razmišljam o ovoj temi. Brine me kako će moja kći izgraditi svoj identitet u svijetu koji i dalje često nameće stroge i zastarjele granice između onoga što je za djevojčice, a što za dječake. Svjesna sam pritom koliko je pritisak velik - od društvenih normi do sadržaja kojima je svakodnevno, koliko god ja to možda izbjegavala, okružena, posebno kroz ekrane koji su svuda oko nas. Zato mi je toliko važno da joj pružim sigurnost i podršku, da zna da je prihvaćena baš takva kakva jest, sa svim svojim željama i emocijama - bez obzira na to želi li se igrati loptom, autićem ili joj je ipak draže oblačiti lutku.

Ne želim da se osjeća sputano niti zbog očekivanja drugih niti zbog stereotipa koji često odlučuju što je za koje dijete "prikladno". Želim da ima dovoljno hrabrosti istraživati sebe i svijet, da se igra i uči bez ikakvih ograničenja. I zato stalno razmišljam o tome kako balansirati moderni život i tehnologiju, kako joj dati dovoljno prostora za slobodu, a istovremeno je zaštititi od negativnih utjecaja.

FREEPIK

Majčinstvo danas donosi mnoge izazove, ali i veliku odgovornost - da svojoj kćeri pružim ljubav, sigurnost i slobodu da bude svoja, bez straha od osude ili bilo kakvog ograničenja. Vjerujem da će samo tako moći odrasti u samostalnu i snažnu osobu koja će jednog dana i sama rušiti zastarjele stereotipe koji i dalje, nažalost, postoje u našem društvu.

Na kraju, svi ionako želimo isto - svijet u kojem će naša djeca moći slobodno birati svoj put, bez predrasuda i pravila koja ih sputavaju. A ta velika želja za slobodom i prihvaćanjem može početi upravo u našem dnevnom boravku, u trenucima kad naše dijete nevino bira između lutke i autića - upravo tu rađa se njegova sloboda da bude ono što jest.

Fotografije su ilustrativne i na njima nije autorica teksta