Kada je 2023. njezinu suprugu Anti dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza, Kristina Barbarić-Babić (32) osjetila je kako se njihov dotad čvrst i miran svijet iz temelja mijenja. Bolest je u njihove živote donijela neizvjesnost i brojna putovanja jer ih je život odveo čak u Nizozemsku, u potragu za terapijom. A baš u tim trenucima, dok se približavao odlazak, u Kristini se rodila želja da njihova djeca, sedmogodišnji Roko i petogodišnja Elin, i kada ih roditelji ne mogu zagrliti, čuju njihov glas. Da zaspe uz nježnu sigurnost koju samo majka može dati. "I tako je nastao Šapat – kao mali most između mene i njih", govori nam Kristina, hercegovačka poduzetnica sa splitskom adresom i magistra prava koja je ujedno i autorica vođenih zbirki meditacija za djecu i mame "Šapat" i "M.A.M.A".

Prvi znakovi bolesti

Sve je započelo u ljeto 2023. kada je Ante primijetio da mu govor postaje teži, da usporava. "Meni su svi Dalmatinci usporeni, pa nisam ni slutila da se događa nešto ozbiljno jer odnija vrag prišu. Krenuli smo iz Splita s dijagnozom stresa. Došli smo u Zagreb, opušteni, nesvjesni što nas čeka i s kakvim se dijagnozama možemo susresti. A onda su stvari počele zvučati ozbiljnije", prisjeća se Kristina. "Kad su prvi put spomenuli moto neuron, osjetila sam da to nije sinonim za stres. Ipak, vjerovali smo da će se pokazati da je nešto drugo. Čudno je moliti da nalazi budu ‘pozitivni’, da bude bilo što – samo ne to", dodala je naša sugovornica.

Anti je 2023. godine dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza

PRIVATNA ARHIVA

A onda – tri riječi koje promijene sve. Amiotrofična lateralna skleroza. Treće mišljenje u Nizozemskoj trebalo je donijeti olakšanje, možda pogrešku u prvom nalazu. Nije je donijelo. "Stajali smo tamo, a on me zagrlio, nasmijao se i rekao: ‘3, 2, 1… sad će ona počet plakat.’ I bio je u pravu. Rasplakala sam se kao dijete, a onda je on mene tješio: ‘Ne brini, ljube, bit ćeš ti dobro.’ I otišao igrati tenis. Moj Ante", dodaje Kristina koja je zajedno sa suprugom djecu pokušala zaštititi što je više moguće i pružiti im bezbrižno djetinjstvo.

Najteži period

"Znali su da se tata razbolio, ali što to djeci zapravo znači? Za njih svaka bolest ima rješenje - popije se sirup i bit će sve dobro. Znaju da se on liječi i da smo tim u svemu. Pripremili smo ih i na to da ćemo neko vrijeme biti odsutni kada je išao na liječenje. U Amsterdamu smo proveli 118 dana, a prvih 40 bez njih. Taj period bio je jako težak, i meni i Anti. Djeca su bila kod mojih roditelja, koje obožavaju, pa nije bilo problema, lavovski su to odradili svi zajedno, ali trenutak kad su nam se pridružili, kada smo se svi srušili jedni drugima u naručje na aerodromu… Osjetila se sva težina svijeta i sav ponos što smo to izdržali. Kasnije su išli s nama u bolnicu i sudjelovali u svemu. Ante lijek prima lumbalnom punkcijom pa su mu čak stavljali flastere na leđa", prepričava Kristina kojoj su u tim najtežim trenucima spas bile meditacija i molitva.

Prije nego što su njezine zbirke meditacija ugledale svjetlo dana, Kristina je kroz njih prošla sa svojom psihoterapeutkinjom, a potom i s dječjim psihologom

PRIVATNA ARHIVA

Meditira, kaže nam, od malena iako tada nije znala što je to točno meditacija. "Kad god bi mi bilo teško, sklupčala bih se i zamišljala se na oblaku koji me nosi visoko i nježno, ili kako anđeo čuvar širi svoja krila pa mogu mirno spavati jer ništa ne može doprijeti do mene. Te dječje misli danas sam samo pretočila na papir i pustila svoj glas. Snagu crpim iz svojih meditacija, kad me strah pritisne to me uvijek umiri, kao i istinske molitve i pouzdanja u Onoga koji me stvorio. Uz to idem jednom tjedno na psihoterapiju i tako držim glavu iznad vode", govori Kristina koja je nakon zbirke

"Šapat" , kada je život pred supruga i nju stavio teže karte, odlučila napraviti još jednu - "M.A.M.A." je došla ove godine, spontano i neplanirano - jer je Kristina shvatila da zbirka ne umiruje samo djecu, nego i njihove mame.

"Stotine poruka bilo je dokaz koliko nam treba nježan podsjetnik da smo dovoljno, da smijemo stati i da je u redu biti ranjiv. Snimala sam je u Amsterdamu dok je Ante bio na liječenju i to je bio način da umirim prvo sebe, a posljedično i druge", pojašnjava i dodaje kako je u srži svega osjećaj sigurnosti.

"Bez obzira na to kakav dan imali, koliko pogrešaka ili umora nosili na leđima, važno je da znamo da je sve dobro. Da smo mi u redu, baš takvi kakvi jesmo – voljeni, podržani i sigurni. Želim da to svaka mama i svako dijete osjete kad poslušaju Šapat, taj mir koji podsjeća da nismo sami, da smo dovoljno, da pripadamo", poručuje.

U meditaciji joj se pridružuje i suprug Ante, koji je zapravo dobio posebnu verziju, s Kristininim glasom, snimljenu samo za njega

PRIVATNA ARHIVA

Prije nego što su njezine zbirke meditacija ugledale svjetlo dana, Kristina je kroz njih prošla sa svojom psihoterapeutkinjom, a potom i s dječjim psihologom. Testirane su među djecom i potvrđeno je da djeluju umirujuće i iscjeljujuće. "Namijenjene su prvenstveno djeci od tri godine, predškolcima i mlađim školarcima do petog razreda, iako mi često javljaju da ih vole slušati i mlađi i stariji. Djeluju i na roditelje jer svi mi u sebi nosimo ono isto dijete koje samo treba malo mira, sigurnosti i nježnosti", navodi Kristina.

Pozitivne reakcije

A ti isti roditelji javljaju joj se povratno i svaka poruka joj je posebna, svaka reakcija puno znači, ali neke ipak ostave malo više traga od ostalih. "Posebno me dirne kada mi se jave mame čija su djeca iz spektra autizma i napišu da vole slušati moje meditacije, da ih umiruju. Ili kad mi se jave žene s teškim životnim pričama poput gubitka supruga, djeteta ili vode vlastitu borbu s tugom pa napišu da im moje meditacije pomažu bar malo. Tada znam da sve ovo ima smisla i istinski sam sretna", priznaje.

Kod pokretanja svog projekta Kristini je najveći izazov bio vrijeme – snimiti, namontirati, posložiti sve tehnički, a pritom biti i mama, i supruga, i sve ostale uloge koje život traži od nje. "Nastojim živjeti ne više dan po dan, nego sat po sat, jer nam je život postao prepun neizvjesnosti. Trudim se u svakom danu pronaći nešto lijepo, koliko god malo bilo. Volim šetnju, kavu u miru, toplu kupku, vrijeme s djecom i mužem bez žurbe i obaveza. Zapravo me opuštaju jednostavne stvari, one koje ne traže ništa. Volim nježna, spora jutra kad nigdje ne žurimo i nemamo obaveza, kad se svi dugo mazimo u krevetu. Volim zajednički ručak i trenutke kad se nas četvero igramo ili jednostavno pričamo o bilo čemu pa gledam djecu i mislim koliko su posebni, kako rastu", otkriva Kristina.

U meditaciji joj se pridružuje i suprug Ante, koji je dobio svoju posebnu verziju, s Kristininim glasom, snimljenu samo za njega. "U njoj ga podsjećam koliko je voljen i koliko je on zdrav. To je naša tiha molitva, naš prostor vjere u ozdravljenje. Ante mi je najveća podrška u svemu što radim i ničega od ovoga ne bi bilo da nema njega. On je taj koji me gura kad zastanem, ubrza kad se dvoumim i uzme stvar u svoje ruke kad zapnem u idejama. Ja sam kreativac, a on tehničar i možda savršen spoj srca i razuma. Realno, da on to sve ne posloži i ne napravi, Šapat možda nikad ne bi ni zaživio", ističe.

Najveći životni trener

Njihov se život nakon dijagnoze promijenio do najmanje sitnice - sada je Kristina ona koja nosi sve vrećice iz dućana i sve obaveze koje su se prije dijelile na “njegove”, “njezine” ili njihove sada su samo njezine, no to joj ne pada teško. "Moj Ante je nevjerojatan. On je najveći životni trener današnjice. Nitko od nas nema pravo biti tužan zbog njega jer on nije tužan. Njegov um je na zavidnoj razini i zajedno se borimo, rukama i nogama, vjerujući u pobjedu. Bez obzira na sve teško što bolest donese, donese i puno dobra, čovjek počne više cijeniti male stvari. I u svemu ovome ne želim da naša djeca vide bolest - vide njene tragove, ali želim da iznad svega bude ljubav, snaga zajedništva i obitelj. Da sutra, kad budu stvarali svoje domove, ne pristaju na ništa manje", poručuje.

Trenutačno je najviše veseli to što je "Šapat" dio više od četiristo obitelji i što svakodnevno pronalazi svoj put do onih kojima je potreban. "Bilo bi mi drago da jednog dana bude prepoznat i kroz suradnje sa stručnjacima i zdravstvenim ustanovama. Ali evo, ja sam ga pustila u svijet s vjerom da će doći točno tamo gdje treba", zaključuje Kristina Barbarić-Babić.