Prije nekoliko godina uživala sam u šetnji botaničkim vrtom u malom mjestu sjeverne Italije koji je osim različitih biljaka iz cijelog svijeta bio pun umjetničkih skulptura. Posebno sam zastala i zamislila se kraj jedne drvene koja je vjerno, hiperrealistički prikazivala obitelj - mamu, tatu i djevojčicu - kako sjede na klupi i promatraju okoliš. Diveći se umijeću autora da svojim rukama iz drva izradi gotovo žive ljudske likove, iznenadila sam se kad sam vidjela da otac na toj skulpturi ima iPhone na dlanu!

U meni se oglasilo zvono za uzbunu! Pitala sam se zašto je autor od tisuću predmeta koje mi ljudi svakodnevno koristimo odabrao baš pametni telefon. Sa žaljenjem sam zaključila da je taj iPhone zapravo simbol obiteljske povezanosti s raznim mobitelima, tabletima, ekranima računala i televizijskim ekranima. Ili, ekranom školske pametne ploče dok je dijete ili mlada osoba u sustavu odgoja i obrazovanja.

Od tada do danas prošlo je nešto više od tisuću dana. Danas je situacija mnogo ozbiljnija nego što je bila u vrijeme stvaranja ove prekrasne skulpture. Ponekad se pitam postoji li čovjek, žena, muškarac ili dijete koje nije povezano ili ne pristaje na služenje raznoraznim ekranima.

Sanja Polak jedna je od najčitanijih autorice u suvremenoj hrvatskoj dječjoj književnosti

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Dnevna izloženost mobitelima

I sama se svakodnevno služim informacijskom tehnologijom jer me je nepoznat netko natjerao na to. I to korištenje sve tehnologije skupo plaćam. Za sve oblike komunikacije, u svom poslu, u svoje slobodno vrijeme, često sam za ekranima. Uvidjela sam da polako dolazim do točke kad dozvoljavam da informacijska tehnologija upravlja mnome, a ne ja njom. I tada sam joj se odlučila oduprijeti. Isključila sam sve notifikacije na mobitelu i računalu, drastično smanjila svoju izloženost svim mogućim portalima i društvenim mrežama i testirala samu sebe kako se osjećam i što radim dok nisam u dodiru s raznoraznim - "aparatićima".

Mjerila sam dnevnu izloženost vlastitom mobitelu. Uplašila sam se kad sam vidjela da brojčanik na ekranu mog mobitela pokazuje utrošenih više od tri ili četiri sata. Za to vrijeme mogla bih napisati dvadeset kartica teksta, mogla bih pročitati cijelu jednu knjigu, kraći roman ili zbirku pripovijedaka, mogla bih kompletno pospremiti stan i skuhati objed… Što sam više izložena svim mobitelskim čudesima, to sam manje povezana sa samom sobom i stvarnim svijetom. Nakon što sam dobro istražila sebe u odnosu prema tehnologiji koja mi je svakog dana u rukama, krenula sam istraživati kako je to s djecom i roditeljima.

Deficit pažnje

U svom neposrednom životnom i radnom okruženju susrećem sve češće djecu s deficitom pažnje. Djeca su nemirna, emocionalno nezrela s obzirom na dob, mnoga pokazuju neki oblik potisnute ljutnje, agresije. Mnoga djeca današnjeg doba imaju smanjene govorne i motoričke sposobnosti s obzirom na dob, često su tjeskobna, uplašena, sklona raznoraznim dramama, a ništa bolja slika nije ni s roditeljima. Zavladala je opća zabrinutost. U mirnoj učionici, gdje prevladava tišina i ugodna atmosfera, djeca su u konstantnom unutarnjem nemiru.

Za većinu svega nabrojanog duboko sam uvjerena - nakon tisuće sati provedenih u istraživanjima i svjesnom promatranju što nam se to događa - krivi su tehnološki "aparatići" i naša, roditeljska i dječja izloženost svim tim tehnološkim dostignućima.

Na školskom hodniku susrećem roditelje koji priznaju da su u nemiru ako zaborave mobitel kod kuće. Prijatelj s kojim planinarim je na pola uzvisine shvatio da nema uza se mobitel u prirodi i umjesto da u miru nastavi uspon, on se panično vratio do automobila jer jednostavno nije mogao izdržati napetost pri spoznaji da hoda planinskom stazom bez mobitela. Svatko tko je zabrinut kad mu mobitel nije pri ruci, tko ne može bez mobitela provesti osam ili deset sati dnevno, u nekom je obliku ovisnosti o mobitelu.

U svojoj praksi u posljednje tri godine susrela sam se s nekoliko devetogodišnjaka kod kojih sam primijetila neke oblike ovisničkog ponašanja kad im mobitel nije pri ruci. Sve to me navelo na akciju da svim tehnološkom aparatićima jedno vrijeme kažem "Ne".

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Na zidu moje učionice ponosno se širi veliki crni ekran nove pametne ploče koji je u vrijeme mog boravka s djecom većinu vremena isključen. Djeca su u školu došla gledati i slušati mene, živu učiteljicu, došla su razmišljati svojom glavom i raditi rukama, a ne upijati sadržaje s ekrana pametne ploče.

Jednom sam prilikom djeci na pametnoj ploči uključila sadržaj gdje animirani likovi vode vježbanje za vrijeme rekreativne pauze. Uz djecu, vježbala sam i ja i promatrala što se u učionici dešava. Djeca su uz mene, živu i zdravu, vježbala s likovima na ekranu. I to mi je bilo potpuno neprihvatljivo.

Mnogi će pitati zašto sam toliko protiv korištenja tehnologije kad je ona postala naša realnost i naša svakodnevica. Mnogi će tvrditi da sam učiteljica dinosaur koja s djecom provodi zastarjele metode poučavanja jer je trenutno modni trend koristiti sve moguće sadržaje s pametne ploče. Gdje je moja funkcija, gdje je moj smisao rada u učionici s djecom, ako sjedim za pisaćim stolom uz računao koje je povezano s pametnom pločom i samo klikam mišem?

Istražujući temu suvremenog poučavanja susrela sam se s terminom "pastirsko poučavanje" koje sve više dolazi do izražaja uslijed sveopće okruženosti raznoraznim ekranima. U tom i takvom "pastirskom poučavanju" djeca slušaju i razgovaraju isključivo sa živim čovjekom, učiteljem, jer su jednostavno - toga željni. Prevelika izloženost ekranima, i roditelja i djece, kod djece izaziva osjećaj da su nevidljiva i prepuštena sama sebi. Već prije više od dvadeset godina intuitivno sam naslućivala problem nevidljivosti kod djece i u svojim pričama o Paulini P. već tada iz lika djevojčice progovorila o štetnosti mobitela. U to vrijeme još nije bilo pametnih telefona, a već tada se osjećala ugroza psihološke dobrobiti djece.

U posljednje vrijeme svjedoci smo zamaha umjetne inteligencije koja još više otežava normalan i miran psihofizički razvoj djeteta i mladog čovjeka. Mnogi se učitelji i pedagoški stručnjaci pitaju koji je uopće smisao poučavanja ako uz nekoliko klikova sve možemo saznati s dlana na kojem je mobitel. Ponekad mi se čini da nam se mozak pomalo iz glave seli na dlan i da se ne brinemo previše o vlastitim moždanim vijugama kad uz sebe imamo pametni telefon na dlanu.

Djeca trebaju pažnju i prisutnost

Generacije koje su odrastale bez pametnih telefona dobro se sjećaju da je nekad naš mozak mogao zapamtiti više od dvadeset telefonskih brojeva. Znali smo bolje imena ulica, trgova, bolje smo pamtili poštanske brojeve gradova i ostale podatke koje danas bez pametnog telefona - jednostavno ne znamo. Zbog upotrebe pametnih telefona, a u posljednje vrijeme i umjetne inteligencije, naš mozak malo-pomalo atrofira. Ako je tako s nama odraslima, koliko je tek alarmantno stanje s djecom čiji se mozak tek razvija.

Da se mene pita, ja bih zabranila upotrebu mobitela i pametnih telefona čitavo djetinjstvo i odrastanje. Duboko u sebi potpuno sam uvjerena je je štetno za svako dijete i njegov psihofizički rast. Neki roditelji s ponosom već godinama govore kako je njihovo dijete pametno jer zna klikati po tabletu. U isto vrijeme, ta ista djeca ne znaju rezati škarama, ne znaju odrezati komad kruha, ne znaju zalijepiti papir u bilježnicu, ne znaju pospremiti krevet, a o slaganju odjeće u ormar, šivanju otpalog dugmeta, vezanju vezica na tenisicama da ne govorimo. Današnja djeca su više nego ikad željna pažnje, pažnje i prisutnosti živog čovjeka. Današnje dijete želi da ga se vidi i da ga se čuje. A to nije moguće dok smo svi mi u dodiru s pametnim telefonima i umjetnom inteligencijom.

Dijete je kao spužva. Upija sve što se oko njega događa. Upija tako i nervozu, nezainteresiranost, mentalnu odvojenost odrasle osobe dok klika po aparatiću. Dijete osjeća emocionalnu hladnoću i nemogućnost dozivanja odraslog da ga vidi i čuje. Kad nikoga nema, postoji mobitel koji stavi na dlan i umjetna inteligencija koja ljubaznije od bilo kojeg živog čovjeka pita svakog korisnika: - Kao mogu pomoći? Jeste li zadovoljni odgovorom? Želite li možda još nešto?

Vratimo se djeci

Predlažem svima koji su stigli do posljednjih redaka ovog teksta da kritički razmisle o svemu s čime su u dodiru putem pametnih telefona. Pozivam roditelje da se pozabave svojim sklonostima skrolanja po mobitelu, da ih smanje i pozabave se djecom koja su ih željna. Gledajte ih u oči, strpljivo slušajte što vam govore i šutite, ne prekidajte ih dok govore. Govorom djeca razvijaju rječnik, a uz pretjeranu izloženost igricama i ostalim sadržajima s mobitela, djeca pretežno šute pa im je govor nedovoljno razvijen.

U nedostatku sadržaja iz neposredne okoline, dijete poseže za mobitelima. Mislim da nam je ipak glavni cilj odgojiti dijete koje ima pamet u glavi, a ne mozak na dlanu. Umjesto mobitela i ekrana izaberite lopte, rekete, kretanje u prirodi, druženje uživo i igru "Čovječe, ne ljuti se." Dobro će doći u današnje vrijeme i djeci i odraslima.

I da, pristajem da budem i ostanem učiteljica dinosaur ili učiteljica pastirica jer želim da me djeca osjete kao živo biće, ovdje i sada u potpunoj prisutnosti duha i tijela.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX