Ksenija Erker o Uskrsu i srednjoškolskim danima u Zagrebu: "Kultna Slastica je bila naše okupljalište"

Dolazi Uskrs, pa polako u glavi slažem što sve moram nabaviti, pripremiti, skuhati... Razmišljam o kolaču, nešto jednostavno, a fino i padne mi na pamet da bih mogla beze kore "nafilati" s puno šlaga i voća. Tko ih ne želi sam ispeći, za gotove beze kore su u Zagrebu postojala dva mjesta, za koja se tvrdilo da imaju najbolje: mala slastičarnica u Gajevoj ulici kod čuvenog kafića Čarli i velika slastičarnica u Teslinoj ulici (bliže Zrinjevcu) koju smo mi muzičari sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svakodnevno "okupirali" od 12 do 14 h. Učinili smo je svojim okupljalištem, svojim mjestom za sastanke, dobivanje poslova, dogovaranje nastupa ili snimanja. Zvali smo je Slastica.

U Slasticu sam ušla prvi put 1969. kad sam sa svojih 15 godina postala članica Vokalnog kvarteta Melos. Išla sam tada u prvi razred gimnazije i prvi razred srednje muzičke škole, tako da bih često u jutarnjoj smjeni markirala zadnja dva sata jedne ili druge škole da bih bila na vrijeme u Slastici. Mi, Melosi, tada smo bili jedini prateći vokali za sve festivale i za snimanja pjesama i ploča gotovo svih pjevača koji su tada vladali scenom. Moj kolega iz Melosa Ivica Bobinec, inače basist i pjevač tada popularnog benda Combo 5 i raspisivač partitura, prvi me put doveo u Slasticu i polako upoznavao sa svim muzičarima koji su u grupama stajali oko visokih stolova (nije bilo stolica) ispijajući svoje kave i ostala pića koja su se mijenjala kako je koje dolazilo u modu.

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Tako je "mirogojček" (Badelov vinjak) zamijenio albanski vinjak Skenderbeg pa su došli u modu amaro, votka i gin, jedino je uvijek nepokolebljivo ostajao pelinkovac za polovicu okupljenog muzičarskog svijeta. Ti slavni pjevači i pjevačice za koje smo svirali, pjevali i snimali bili su vrlo rijetki gosti u Slastici, a svakodnevni su bili muzičari iz našeg plesnog, zabavnog i džez orkestra, članovi tadašnjih bendova, pa kompozitori, aranžeri i dirigenti: Miljenko Prohaska, Nikica i Stipica Kalogjera, Zlatko Černjul, Stjepan Mihaljinec, Silvije Glojnarić, koji su redovno donosili partiture koje je trebalo raspisati da bi svaki muzičar pred sebe dobio notni zapis svoje dionice. Danas sve to rade kompjutori, a bojim se već i umjetna inteligencija. (Baš bih voljela vidjeti izraz lica neke nove plastične pjevačice napuhanih usana i grudi kad bi joj netko uručio partituru pjesme koju treba otpjevati!)

Dakle, od 12 do 14 h uvijek je bila velika gužva i Slastica je zapravo izgledala kao partitura, jer su se puhači držali zajedno, članovi bendova i ritam sekcija zajedno i kad sad mislim o tome, ne znam zašto je bilo najmanje gudača. Svi su glasno govorili, a ipak smo svi čuli kad bi se nekog prozvalo za uspješno ili češće za neuspješno obavljen posao.

Vječito su se prepričavale duhovite anegdote s turneja, snimanja i nastupa i u toj buci svi smo sve čuli i dobro se razumjeli. S nama su skoro svakodnevno bili i Radan Bosner i Petko Kantardžijev, obojica skladatelji, aranžeri i pijanisti koji su radili kao ton-majstori pa su svakog od nas profesionalno znali "u dušu", tko kako pjeva ili svira. U Slastici sam upoznala i Srećka Zubaka, pijanista, pjevača dubokog i osebujnog glasa i skladatelja, s kojim sam snimila puno reklama, a nakon nekoliko godina, kad sam počela i solističku karijeru, Srećko mi je napisao pjesmu "Ti si moja inspiracija". Ne samo napisao, već se izborio da je pjevam na Zagrebačkom festivalu jer uprava je željela drugu pjevačicu.

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Dakle, osim stalne zafrkancije, u Slastici su se dogovarali i dobivali poslovi. Tamo mi je prišao i Karlo Metikoš i angažirao me kao prateći vokal za kultnu ploču "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac. Nezaboravno je druženje bilo na snimanju tog sjajnog albuma.

Puno, puno godina kasnije na nekom Porinu, čini mi se u Biogradu, na terasi hotela pila sam kavu s Josipom, koja mi je rekla: "Moj je Karlo tebe jako volio i rekao bi za tebe - prava zagrebačka cura!" Evo gdje su me sve beze kore odnijele! Slastice više nema, probat ću kore kupiti u onoj maloj slastičarnici u Gajevoj ili ću ih na kraju, kao i sve drugo u životu - sama ispeći!