IT stručnjakinja Marija Matokanović i majka trojice dječaka, 7-godišnjeg Petra, 5-godišnjeg Bona i 5-mjesečnog Tome, ponukana vlastitim iskustvom napisala je slikovnicu o umjetnoj inteligenciji, ujedno i prvu takvu na hrvatskom tržištu, kojom želi i djecu i roditelje upoznati s izazovima koje nosi suvremeno doba u kojem umjetna inteligencija postaje svakodnevica.
Kako spojiti IT industriju, majčinstvo i kreativnost? Marija Matokanović, 37-godišnja stručnjakinja za digitalne proizvode i majka trojice dječaka, pronašla je svoj odgovor u - knjizi. Autorica je prve hrvatske slikovnice o umjetnoj inteligenciji ‘Mala škola umjetne inteligencije‘, kroz koju najmlađima, ali i njihovim roditeljima, približava jedan od najvažnijih fenomena našeg vremena. "Već neko vrijeme umjetna inteligencija i sve što se uz nju veže često su tema razgovora u našem domu – između mog supruga Zlatka, direktora razvoja umjetne inteligencije u kompaniji Q, i mene. Raspravljamo o najnovijim trendovima, alatima i načinima primjene umjetne inteligencije u različitim područjima, ali i o promjenama koje donosi u poslovni i privatni život. U svakodnevici koristimo razne alate umjetne inteligencije, što su primijetila i naša starija djeca. Kako bih im to približila na njima razumljiv i zanimljiv način, poželjela sam pronaći slikovnicu o umjetnoj inteligenciji na hrvatskom jeziku. No, kako je nisam uspjela pronaći, rodila se ideja da je sama napišem. Kada sam je podijelila s obitelji i prijateljima, svi su rekli da je to odlična ideja. Zato sam odlučila slikovnicu i službeno objaviti", objašnjava Marija.
Koji je bio najveći izazov u objašnjavanju složenih pojmova UI na način razumljiv djeci?
Kad se baviš nekom temom, lako zaboraviš koliko pojmova drugima nije razumljivo, osobito djeci. Najveći izazov bio mi je pronaći dovoljno jednostavan način objašnjavanja i procijeniti što djeca uopće mogu shvatiti. Tu su mi puno pomogli moji dečki – s njima sam testirala različite verzije teksta. Iznenadilo me koliko već znaju, ali sam shvatila da im trebaju konkretni primjeri. U tom procesu došla sam i do zaključka da sama priča nije dovoljna, već je potrebna dodatna interakcija. Zato sam osmislila i “upute za odrasle” koje nude smjernice kako voditi dijete kroz knjigu. Dodala sam i kratka objašnjenja o umjetnoj inteligenciji, jer sam htjela da i roditelji budu spremni odgovoriti na dječja pitanja.
Što biste voljeli da djeca, ali i njihovi roditelji nauče kroz nju?
Radeći na ovoj slikovnici, glavna misao vodilja bila mi je naučiti djecu i odrasle da prepoznaju što je to umjetna inteligencija jer to nije nešto što tek dolazi u budućnosti, već je oko nas već sada. Da bi je djeca mogla prepoznati, treba ih potaknuti na razmišljanje. Kada djeca već u najranijoj dobi počnu shvaćati i prepoznavati UI, kasnije će je u drugačijim oblicima odgovornije koristiti. Svijet se drastično mijenja i naša djeca trebaju imati priliku upoznati pojmove s kojima će biti okružena. Dobro je da znaju što je to prije nego je počnu možda nesvjesno koristiti.Treba njegovati ljubav prema knjizi, olovci, crtanju, ali i zadovoljavati potrebu za aktualnim temama. Ovo je moj pokušaj prenošenja teme moderne tehnologije kroz stariji medij, kao što je knjiga. Želim pokazati da se ta dva svijeta mogu vrlo lijepo nadopunjavati.
Koje vještine smatrate najvažnijima za djecu da se pripreme za svijet u kojem će UI imati sve veću ulogu?
Možda će zvučati čudno, ali jedna od osobina koju smatram najvažnijom i koju treba posebno njegovati je razmišljanje. Čudno, jer svi mislimo da stalno razmišljamo. Ali pitanje je koliko to doista radimo, koliko kvalitetno i koliko duboko ulazimo u teme o kojima promišljamo. Koristimo li istinski svoju glavu do punih potencijala ili blizu njih? Već sada je to rijetkost. Prečesto se oslanjamo na autokorekciju teksta, navigaciju ili spremljene podatke na mobitelu. Kada ostanemo bez mobitela ili nekog drugog pomagala, često smo izgubljeni. Upravo zato treba "uključiti mozak" u svakodnevnim malim stvarima.
Jeste li prilikom pisanja razmišljali i o vlastitim sinovima kao prvim "kritičarima"? Kako su stariji sinovi reagirali na slikovnicu?
Oni su više moji pomagači nego kritičari. Posebno jer sam kroz naše interakcije i igru shvatila kako trebam pristupiti pisanju i prije nego što sam počela stavljati prve rečenice.Samo pisanje slikovnice išlo je izuzetno brzo jer sam upravo s njima izbrusila način kako najbolje prenijeti znanje djeci. Sada se nadam da će i drugoj djeci to biti jednako zanimljivo. Kada sam im pokazala prvu verziju slikovnice, bili su iznenađeni i oduševljeni jer im do sada nikada nisam napravila nešto slično. Smijeh im je bio od uha do uha. Kasnije, dok sam radila na finom uređenju za tisak, pratili su što mijenjam i zašto. Najstariji sin Petar je najveći navijač. Svakom gostu već s vrata ponosno pokazuje slikovnicu koju je njegova mama napravila. Ponosan je na mene, a i ja na njega jer zna osjetiti takvu radost i jer tako mlad zna podržavati.
Kako majčinstvo utječe na vašu kreativnost?
Majčinstvo me puno toga naučilo, posebno kako treba cijeniti vrijeme, kako biti organiziran i produktivan. S druge strane, posebno sada na porodiljnom, moja svakodnevnica se drastično promijenila kao i obveze, što otvara sasvim nove teme za razmišljanje. Upravo ta kombinacija rezultira kreativnošću koja je dovela i do ove slikovnice. Moja djeca potaknula su me da je osmislim jer je to bila aktualna tema, ali i da je realiziram u najkraćem roku jer vremena nemam puno. Također, majčinstvo me naučilo da sagledam stvari iz različitih kutova. Svako dijete ima svoj set potreba koje treba uskladiti sa svima ostalima, a za to je potrebno dosta kreativnosti. Iz kreativnosti se rode rješenja za organiziranje dana, putovanja ili ovakvih projekata.
Vaši sinovi su sigurno velika inspiracija, što vas kod njih najviše nadahnjuje?
Najstariji sin Petar ima 7 godina i ide u drugi razred. Bono je upravo napunio 5 godina i ide u vrtić. Toma je najmlađi i ima tri mjeseca. Ono što mi je najzanimljivije kod njih jest da se već u ovako maloj dobi jasno vidi njihova različita osobnost i karakter. Petar od najranije dobi jako dobro primjećuje geste lica, ne možeš sakriti ništa i uvijek želi znati zašto si nešto napravio. Bono je svojeglav i s njim uvijek moram imati poseban pristup. Toma, iako jako mali, pokazuje da je puno opušteniji od starije braće. Upravo me to nadahnjuje da pokušavam biti što bolji i pametniji roditelj koji će zadovoljiti njihove različite potrebe. Posebno jer imamo samo dečke, kao majka želim im biti i dobar primjer žene. Želim im pokazati što žena može, što trebaju prepoznati, cijeniti i poštovati. Voljela bih postaviti norme koje smatram ispravnima, kako bi jednog dana oni bili pravi mladići za neke hrabre djevojke. To me gura da i sama budem što bolja verzija hrabre žene.
Imate li neke male rituale u obitelji koji pomažu razvijati dječju znatiželju i ljubav prema znanju?
Nemamo baš stroge rituale, ali suprug i ja smo se još kao djeca zanimali za različite teme pa nam je prirodno podržati djecu u istraživanju. To radimo kroz odabir igračaka i knjiga na teme koje ih zanimaju, odlazak na razne događaje, bavljenje sportom, sviranjem i uživanjem u glazbi ali primarno uključivanjem u ono što radimo mi sami. Smatram kako upravo kroz taj način se dotiče najviše raznolik tema i omogućuje istinski zainteresirati djecu svojim primjerom. Naša djeca znaju da i mi stalno učimo nove stvari. Pokušavamo ih naučiti kako učiti, kako pronaći informaciju i kako riješiti problem. Najstarijem sinu dajemo i slobodu da nešto napravi potpuno sam. Jedino što možda imamo posebno je naše često pitanje: "Jesi riješio?" i njihov ponosni odgovor "Jesam, riješio sam" ili "Trebam pomoć".
Već više od 10 godina radite u IT sektoru. Čime se točno bavite?
Trenutno radim za Andritz grupaciju iz Austrije, koja je vodeći dobavljač postrojenja, opreme i rješenja za različite industrije – od hidroelektrana do čelika. Moj posao je upravljati razvojem digitalnih rješenja kroz definiranje proizvoda, koordinaciju timova i praćenje rokova. Radim na projektima za sve industrije u kojima je grupacija prisutna, a unutar firme bavila sam se i optimizacijom procesa razvoja te postizanjem CMMI certifikacije. Posebno se zalažem za AI transformaciju i korištenje novih alata. Osim toga, kroz predavanja i konferencije promoviram primjenu umjetne inteligencije i educiram firme o mogućnostima njene integracije u poslovni i privatni život radi pametnijeg i produktivnijeg rada.
Je li umjetna inteligencija tema i za vašim blagavaonskim stolom?
Kako i suprug i ja često radimo od doma, to je česta tema i tijekom radnih pauza i nakon posla. Posebno navečer, kada djeca zaspu, sjedimo zajedno i isprobavamo nove alate ili pristupe implementaciji. Oboje smo zadržali dječju radoznalost za novo i za učenje. Zanimljivo mi je da se u tim razgovorima često nadopunjujemo, jer Zlatko ima tehnički pogled, a ja više produktni.
Na koji način balansirate tehnologiju i "offline" život u obitelji?
Tu dolazi do izražaja naša raznolikost u interesima. Iako volim pratiti najnovije trendove u tehnologiji, smatram važnim znati opstati i bez nje. Zato sa suprugom i djecom njegujem mali vrt u kojem sve uzgajamo iz sjemena, prirodno. Sadimo i njegujemo cvijeće i voće. U kući se trudimo jesti što zdravije, kuhamo zajedno, vježbamo zajedno, dečki sviraju. Uživamo u zvijezdama, cvrkutu ptica i malim ljepotama prirode. Sve su to predivne offline aktivnosti. Generalno sam osoba koja voli raditi sve sama, tako da volim znati napraviti sve sto mi treba. Sa tim onda dolazi i puno stvari koje se trebaju napraviti i offline.
Na što ste kao mama posebno ponosni?
Posebno sam ponosna kada vidim da su moji dečki dobre osobe. Kada pokažu razumijevanje, ljubav i iskrenu sreću. Veselim se kada se raduju malim stvarima i uspjesima, ne samo svojim nego i tuđima, kada su dobri prijatelji. Želja mi je uvijek bila imati sretnu djecu, ne zato što imaju sve što žele, već zato što istinski primjećuju ljepote svijeta. Zato mi je pri rođenju djece uvijek bila najdraža stvar kada se ujutro probude i prvo što učine jest da se nasmiješe. Upravo zato u prvim tjednima trudim se što prije ih naučiti smijati se, jer meni nema ništa ljepše od nasmijanog djeteta. Čak imamo i našu obiteljsku kratku pjesmicu za dobro jutro. To je jedina pjesmica koju sam smislila i koju sada automatski pjevamo dok si kažemo dobro jutro.
Možemo li uskoro očekivati još slikovnica ili možda nastavak sličnih edukativnih projekata?
Nastavak sigurno slijedi, a oblik će diktirati interes tržišta. Ono što sigurno znam jest da ću ovu slikovnicu objaviti i na njemačkom i engleskom jeziku. Razlog je jer sam vidjela kako niti druge države nemaju značajniju ponudu edukacije za najmlađe o umjetnoj inteligenciji. Imam i ideje za nastavke koji bi bili prilagođeni starijoj djeci, kao i za neke dodatne aktivnosti. Sve novosti kao i knjige su dostupne na web stranici www.malaskolaui.com koju sam također napravila pomoću UI alata, pa pozivam zaintereisirane da prate ovu priču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....