Glumica Antonija Stanišić Šperanda otkriva kako je ljubav petnaestogodišnje Lile prema jahanju promijenila cijelu obitelj te zašto joj je druženje s konjima postalo najbolji bijeg od stresa i užurbanog života.
Glumica Antonija Stanišić Šperanda (49) iza sebe ostavlja vrlo zahtjevnu godinu. U svom matičnom Dramskom kazalištu Gavella prošle je sezone igrala u čak šest predstava – „Kraljevo”, „Moji tužni monstrumi”, „Hotel Zagorje”, „Mediteranski brevijar”, „Yor Love is Kinga” i „Carmina Burana”. Uz to glumi u predstavi „Susjedi” Kerekesh Teatra, koju igra s dragim kolegama iz serije „Zauvijek susjedi”, koja se već godinama reprizira na televiziji, a na jesen ih čeka stota izvedba. Bavi se i sinkronizacijom, a uz sve poslovne obaveze nalazi vrijeme za svoju veliku ljubav – konje.
Dan započinje na Hipodromu
Prije godinu dana postala je vlasnica Chibiki Z, šestogodišnje kobile kupljene za njezinu 15-godišnju kćer Lilu, strastvenu ljubiteljicu preponskog jahanja. Tako svaki Antonijin dan, bez obzira na obaveze u kazalištu, počinje na Hipodromu. Ono što je isprva doživljavala kao još jednu stavku u pretrpanom rasporedu s vremenom je postalo njezin najmirniji i najdragocjeniji dio dana.
„Zapravo sam mislila da će to biti još jedna obaveza. No pokazalo se suprotno. Konji te prisile da budeš prisutan u trenutku, da usporiš i smiriš se. Nakon vremena provedenog u štali osjećam se kao da sam nakratko pobjegla od svega i napunila baterije za dan koji je preda mnom. Kada smo pripremali predstavu "Carmina Burana", na probe u deset ujutro dolazila sam s osmijehom pa su me svi pitali - na čemu si kad si toliko vesela”, smije se glumica. Jutarnju brigu o kobili preuzela je jer joj suprug Jurica radi, a kći je u školi. Osim jahanja, Lila trenira i klizanje pa im dan počinje već u šest ujutro.
Chibiki Z je u njihovu obitelj stigla prošlog ljeta jer se Lila počela sve ozbiljnije baviti preponskim jahanjem i nastupati na natjecanjima. Danas je učenica prvog razreda škole American International School of Zagreb, u kojoj je dobila sportsku stipendiju. Trenira u Konjičkom klubu Edek, a njezin trener je jedan od naših najboljih preponskih jahača i alkar Denis Gugić.
„Denis ne trenira samo Lilu. On je i odgaja, uči je odgovornosti, disciplini i pravim životnim vrijednostima. To iznimno cijenim. Uz njega s njom radi i njegov sin Josip Gugić, izvrstan mladi preponski jahač, i svi smo postali kao jedna mala obitelj”, kaže Antonija, kojoj je drago što kći prihvaća sve obaveze koje dolaze s konjem. Večernja briga o njihovoj kobili pripada upravo Lili kada su i treninzi.
Mala neugodnost
„Štalu treba pospremiti, konja očistiti, pripremiti i osedlati. U jahanju, kao i u svakom sportu, naučiš da nekad pobjeđuješ, a nekad gubiš. To je sjajna škola za život. Najvažnije mi je bilo da Lila ostane mentalno i fizički zdrava, da ima svoj cilj i nešto što voli. Na jahanje sam je usmjerila još kao djevojčicu jer sam vidjela da je dosta svoja i da jako voli životinje. Iz vlastitog iskustva znam koliko konji pozitivno utječu na osobnost, donose mir i samopouzdanje. Počeli smo sa šetnjama na ponijima, a nisam ni slutila kamo će nas to odvesti”, govori glumica.
Priznaje da ponekad osjeća strah jer su konji velike i nepredvidive životinje, osobito dok su mladi. I sama je prije nekoliko mjeseci s Chibiki Z doživjela malu neugodnost. „Počela se valjati u travi, naglo zamahnula glavom i istrgnula mi povodac iz ruke. Potom je potrčala prema štali, spotaknula se i pala. Mislim da mi je tada život prošao pred očima. Prvo sam pomislila: to je Lilin konj, kako ću joj reći što se dogodilo? Srećom, završilo je kao kod djeteta koje razbije koljena – zgulila se i prepala, ali ništa ozbiljno nije bilo”, prisjeća se.
Danas je opreznija i iskusnija pa su šetnje s Chibiki Z postale pravi gušt. Ali još uvijek ne može vjerovati da ima vlastitog konja. Kao djevojčica je naime, obožavala priče Heidi i Pipi Duga Čarapa, a Pipi je bila prava vragolanka koja je imala svoju vilu, majmuna, konja..., sve što jedna djevojčica može poželjeti. "Rođena sam u Požegi i od djetinstva sam jahala i trčala svaki vikend u konjički kluba. Sve sam radila samo da mogu biti s konjima. Ali nikada nisam mislila da ću jednog dana i sama imati konja. Predivno mi je kada te život tako iznenadi”, kaže.
Godišnji odmori sada su rijetkost
Ne smeta joj ni to što su godišnji odmori postali rijetkost. Prošlog su ljeta uspjeli otići na more tek tjedan dana, a ove godine nije sigurna hoće li uspjeti i toliko. No to joj, kaže, nije važno jer su joj danas u fokusu Chibiki Z, Lila i njezin sportski put. Ljubav prema konjima potaknula ju je da o njima čita, promatra ih i neprestano uči. Posebno je fascinira koliko može biti jaka povezanost između konja i čovijeka.
„Predivna mi je rečenica: ‘Konj zna tko si i onda kada ti to ne znaš.’ Ako dođeš nervozan, ni konj pored tebe neće biti miran. Ta razmjena energije fascinira me. Na Hipodromu sam upoznala divne ljude koji malo govore, ali ono što kažu – to stoji. Ovdje je sve nekako životno, reducirano i što je bitno to je uistinu bitno”, kaže.
Upravo se taj povratak jednostavnim stvarima i prirodi lijepo nadovezuje na njezin novi kreativni iskorak – slikovnicu „Siri”, koja uskoro izlazi u nakladi izdavačke kuće Alfa. Priča o leptirici Siri nastala je prije sedamnaest godina tijekom umjetničkog projekta „Hero‘s Journey” na kojem je sudjelovala u Parizu, gdje su polaznici morali napisati priču prema strukturi drevnog epa Ramayane, s junakom, negativcem i čarobnim pomagačem. Antonija je tada osmislila priču o leptirici Siri, a njezini francuski kolege odmah su se njome oduševili.
„Rekli su mi da je jednog dana moram pretvoriti u slikovnicu i da im se javim ako je ikada objavim. No tada nisam imala ni Lilu ni obiteljski život kakav imam danas pa je priča ostala u ladici”, prisjeća se. Godinama poslije, dok je kćeri čitala slikovnice, ponovno ju je pronašla među starim papirima. Nekolicina pisaca kojima ju je dala na čitanje reagirala je jednako – priča mora ugledati svjetlo dana.
Velik poticaj dala joj je redateljica Jasna Mesarić, koja je među prvima prepoznala njezin potencijal, dramatizirala tekst i prema njemu snimila radioigru za djecu na Hrvatskom radiju. Kasnije je priču slučajno spomenula kolegi Svenu Šestaku, koji ju je povezao s umjetnicom Andrejom Živko, autoricom ilustracija.
Suprug kao motivator
„I tako je spletom neobičnih okolnosti slikovnica napokon ugledala svjetlo dana. Urednica je Magdalena Mrčela, a Alfa je projekt prijavila na natječaj Ministarstva kulture i medija, gdje je dobio i potporu. Suprug Jurica mi je naravno, dao vjetar u leđa, dogovorio suret s izdavačem, jer bi po meni priča stajal još u ladici. Krug se tako nekako lijepo zatvorio i sada pripremamo promociju”, kaže glumica. U središtu priče nalazi se leptirica Siri, simbol dobrote, nježnosti i nesebičnosti. Nasuprot njoj stoji Azazelo, talentirani hodač po žici koji ne razumije svijet u kojem se sreća ne grabi, nego dijeli.
„Danas živimo u vremenu u kojem je naglasak često na sebi samima, na kompetitivnosti i potrebi da sve što radiš dovedeš do savršenstva, bez obzira na posljedice za druge. Htjela sam pokazati da zlo nije uvijek onakvo kakvim ga pamtimo iz dječjih priča. Ponekad i sebičnost, vlastita misija i pretjerani fokus mogu biti hladni i okrutni prema ljudima oko nas”, govori Antonija i dodaje: „Ja sam vječni optimist. Uvijek tražim žarke boje i živim život punim plućima. Kada u svijetu oko sebe vidim iskrenost, jednostavnost, ljubaznost, dobrotu i suosjećanje, srce mi brže zakuca. Nisam nesvjesna tamnih strana života, ali svjesno svoju energiju usmjeravam prema lijepom i toplom. Malim koracima pokušavam svoj mikrokozmos učiniti boljim mjestom”, kaže glumica koja s velikim uzbuđenjem čeka trenutak kada će djeca prvi put uzeti u ruke njezinu „Siri”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....