Nakon dugog i nimalo jednostavnog puta do majčinstva, koji je uključivao operaciju ciste na jajniku i kasniju dijagnozu endometrioze, diplomirana novinarka Kornelija Slunjski (33) i njezin suprug, američki konzultant Wesley Collins, prije mjesec dana prvi su put postali roditelji. Zagrebačka influencerica sa stalnom adresom u Miamiju 29. svibnja rodila je djevojčicu Ellu Ameliju, a samo za Gloriju otvoreno govori o svom porodu u SAD-u, prvim danima s bebom i emocionalnom rollercoasteru koji je uslijedio. U intimnom razgovoru govori o izazovima postporođajnog razdoblja, neprospavanim noćima, važnosti podrške ljudi oko nje, ali i o snazi koju je otkrila otkako je postala majka. Iskreno i bez imalo uljepšavanja, Kornelija nam je otkrila i sve ono što bi i sama voljela da joj je netko rekao prije nego što je njezin život zauvijek promijenila jedna mala djevojčica.

Kako biste opisali prve trenutke majčinstva? Je li bilo onako kako ste zamišljali ili vas je stvarnost ipak iznenadila?

- Mnogo toga bilo je baš kako sam zamišljala jer sam imala bliske ljude koji su nedavno postali roditelji i rekli mi sve bez filtera. Svako iskustvo je drugačije, ali pomoglo mi je što sam se pripremila na neispavanost, zbunjenost i trenutke kad beba plače, a ti ne znaš zašto. Znala sam da će biti kaotično, ali s vremenom je lakše. Najviše me iznenadilo koliko brzo svakodnevica postane kaotična - kuća, rutina, red. Nije mi teško biti mama, to me veseli, ali održavanje svega ostalog... To je druga priča. Kuhanje, pranje, spremanje - središ ujutro, a do podneva je opet razbacano. Još jedna stvar je briga - stalna, tiha, sveprisutna. Stalno se pitam je li sve u redu, provjeravam diše li dok spava, gledam kako je drugi drže. Vjerujem da će taj osjećaj mijenjati oblik, ali nikad nestati - od vrtića, škole pa dalje. Taj stres ostaje. Mame koje su duže u roditeljstvu kažu da to nikad ne prestaje. Izgleda da je to dio paketa - odsad pa zauvijek.

Kako ste se osjećali kad ste u naručje prvi put primili svoju bebicu? Koje su vam misli u tom trenutku prolazile kroz glavu?

- Kad sam je tek primila u ruke, prvo što mi je prošlo kroz glavu je ne dam nikome. Imala sam odmah taj neki zaštitnički osjećaj prema njoj. A isto tako djelovala je tako sitno i samo sam ju htjela držati, da se ona osjeća zaštićeno. Samo sam je htjela pored sebe i u tom trenutku mi ništa drugo nije bilo bitno.

Kćeri ste dali ime Ella Amelia - odakle je došla inspiracija? Je li to bila vaša ideja, suprugova ili zajednička odluka?

- Oko mjesec dana prije nego što sam saznala da sam trudna, sanjala sam da imamo djevojčicu i da se zove Ella. To mi je bilo vrlo simpatično pa sam isto podijelila u obiteljskoj WhatsApp grupi. Par tjedana kasnije napravili smo test (zapravo njih tri), i kad sam shvatila da su svi pozitivni, oboje smo odmah znali da je to to. Bit će djevojčica i zvat će se Ella. Nismo uopće razmišljali o drugim imenima, nekako je sve sjelo samo od sebe. Amelia je ime inspirano mojoj mamom. Iako smo isprva razmišljali hoćemo li joj uopće dati srednje ime, budući da u Hrvatskoj to nije uobičajeno, kad mi je mama jednog dana nasumično poslala poruku "Ella Amelia Collins" (da, isto na WhatsApp), oboma nam se odmah svidjelo. Nismo se složili ni oko jednog imena dotad, a ovo nam je baš sjelo. Držali smo to u tajnosti do poroda, a kad je mama saznala, bila je presretna.

Je li vas nešto posebno iznenadilo odmah nakon poroda - bilo u vezi s bebom, vama ili emocijama koje niste očekivali?

- Tijekom cijele trudnoće sam se borila s promjenama raspoloženja i emocijama, a to se nastavilo i nakon poroda. Plakanje svaki dan - nekad od umora, nekad od sreće, nekad jednostavno jer te sve preplavi. Baš je emotivno i intenzivno prolaziti kroz to razdoblje. Zanimljivo mi je koliko se porod uzima zdravo za gotovo, kao nešto najnormalnije u životu, a zapravo nisam imala pojma koliko je to fizički i psihički zahtjevno, koliko žena toga prođe, a prešuti. Porod mi je bio jedan od fizički najtežih stvari u životu, ali istovremeno i najposebniji. Dok su kontrakcije trajale, iskreno, vidjela sam zvjezdice. Bila sam u šoku koliko to boli i kroz što žene prolaze, a da se o tome malo govori. Čm sam je primila u naručje, sve je imalo smisla. Umor, bol, suze - sve je postalo nevažno.

Kako je prošao porod? Što vam je bilo najizazovnije, a što najposebnije u tom iskustvu?

- Ella je stigla točno na termin - isto kao i ja kad sam se rodila što mi je baš simpatično. Dan prije nisam imala nikakav osjećaj da se porod bliži. Znam da puno cura zna danima prije imati lažne trudove, ali ja sam se osjećala sasvim normalno. Istina, bila sam u panici i čistila stan kao luda (klasični nesting), ali fizički nisam imala nikakve znakove osim povremenog pritiska kao da se beba spušta. Iskreno, činilo mi se kao da taj dan nikad neće doći. Najizazovniji dio poroda bili su, naravno, trudovi. Kod mene se sve odvijalo jako brzo - brzo sam se otvarala, sve je išlo tempom munje, i samim time je i bol bila stvarno jaka i konstantna. Ali ono što mi je ipak najviše ostalo u glavi je osjećaj ponosa. Bila sam ponosna na sebe, ali i na sve žene koje prolaze kroz to. U toj boli, zbilja se osjeti neka snaga i moć koju prije toga nisam ni znala da imam.

Jeste li imali unaprijed zamišljen plan poroda - i je li se ostvario ili su stvari išle svojim tokom?

- Nisam imala strogi plan, željela sam samo dvije stvari - epiduralnu i pokušati roditi vaginalnim porodom jer znam da je oporavak puno brži nego nakon carskog. Suprug i ja smo išli i na tečaj, što mi je stvarno puno pomoglo. Daju ti pregled svega što te čeka i to me dosta umirilo. Isto tako, mislila sam da će porod trajati puno duže. Prijateljice su mi pričale kako su satima čekale da se otvore, čak im je bilo i dosadno... Ja sam se pripremila za to, no ništa od toga na kraju nije došlo na red. Prvi trud dobila sam u 5:30 ujutro, mislila da imamo vremena, a na putu do bolnice više nisam mogla držati oči otvorene. Bolovi su već bili ozbiljni. Kad smo stigli, bila sam otvorena tri centimetra i svaki sat napredovala još jedan. Trebalo im je skoro dva sata da mi daju epiduralnu, što mi je bilo jako teško, pogotovo jer bol nije stajala. I na kraju mi ni nije u potpunosti djelovala - samo je jedna strana tijela bila utrnuta, dok sam drugu i dalje osjećala. Rekli su mi da se to zna dogoditi. No možda je to na kraju ispalo i dobro, jer sam znala kad treba tiskati. Nakon deset minuta, Ella je bila vani.

Malena Ella Amelia rodila se na sam dan termina, 29. svibnja

PRIVATNA ARHIVA

Kakvo je bilo iskustvo s medicinskim osobljem? Jeste li se osjećali podržano? Kakvi su bili uvjeti?

- Imala sam stvarno pozitivno iskustvo. Moj doktor je vodio trudnoće i nekim mojim prijateljicama, pa sam se osjećala sigurno i smireno. I osoblje u bolnici bilo je jako ljubazno, prisutno i stvarno su pazili da mi sve bude jasno i da se u svakom trenutku osjećam podržano. Na dan poroda bila sam malo nervozna jer ne znaš kako će sve to izgledati u stvarnosti, ali oni su znali što rade i sve su napravili da mi olakšaju. Uvjeti u bolnici bili su dobri, a budući da je bolnica u Miami Beachu, imala sam i lijep pogled. Muž je mogao biti sa mnom cijelo vrijeme jer je ovdje uobičajeno da partner ostane uz tebe, a imaju i kauč samo za njega. Hrana je bila sasvim u redu, ali meni je bilo glavno to što mi je muž odmah nakon poroda donio sushi. Devet mjeseci da nisam jela - bilo je vrijeme!

Je li vam nešto u američkom pristupu porodu bilo drugačije u odnosu na ono što ste čuli ili doživjeli kroz hrvatske priče i iskustva?

- Koliko sam shvatila, najveća razlika je ta što u Americi partner može biti s tobom cijelo vrijeme - i tijekom poroda i nakon. Ako je sve u redu s bebom, ne odvajaju je od tebe ni na sekundu. Sve se događa u istoj sobi, od prvog kontakta do testiranja i njege. S obzirom na to da sam se ja osjećala dobro, Ella je prošla sve testove kako treba, već sljedeće večeri smo bili pušteni kući.

Jesu li vas u postporođajnom razdoblju iznenadile neke stvari o kojima vam nitko ranije nije govorio?

- Dosta sam se informirala i kroz razgovore s prijateljicama, kao i kroz vlastito istraživanje, pa sam znala da će oporavak biti fizički zahtjevan. Ali mislim da se i dalje premalo govori o tim stvarima. Krvarenje, šavovi, grčevi, osjećaj u grudima, dojenje koje ne ide svima odmah - sve te fizičke promjene znaju biti šok ako ih ne očekuješ. Tu je i noćno znojenje, hormonalni rollercoaster... Sve to dođe u paketu, a rijetko se o tome govori otvoreno. No ono možda još najvažnije - ne govori se dovoljno o tome koliko se možeš osjećati neshvaćeno. I ne zato što te ljudi ne žele razumjeti, nego zato što ni sama ponekad ne znaš kako se točno osjećaš, niti zašto plačeš. Sve ti je pomiješano, a teško je to staviti u riječi.

Osjećate li da ste se promijenili u ovih nekoliko tjedana? Primjećujete li već promjene na sebi u odnosu na razdoblje prije poroda?

- Da, potpuno. Prije su mi neke stvari bile puno bitnije - karijera, vanjski dojam, strah od propuštanja stvari ako nisam dio svega, usporedbe s drugima... Karijera i uspjeh bili su mi sve, dugo mi je to bilo na prvom mjestu. I dalje sam ja super ambiciozna, da se razumijemo, ali sad gledam na to drugačije. Shvatila sam da sam svuda zamjenjiva, osim u životu svog djeteta. Više ne gledam prema van, nego prema unutra. Na naš mali krug, na tu malu bebu koja mi je sada centar svega. Iskreno, baš me briga tko trenutačno putuje po top ljetnim destinacijama i mijenja torbice brže nego ja pelene - meni je bitno da je ona dobro, da smo mi dobro i da polako slažemo tu novu verziju života. Nisam ista i to mi je sasvim u redu.

Porod je bio intenzivan, ali trenutak kad je prvi put primila Ellu u naručje, kaže nam influencerica, bio je vrijedan svega

PRIVATNA ARHIVA

Kako se nosite s fizičkim oporavkom, umorom i manjkom sna?

- Fizički bih rekla da sam se dosta brzo oporavila. Nisam opsjednuta brojkama ni vagom - ne znam točno koliko sam kilograma dobila, ni koliko im trenutačno imam, premda vidim da mi se tijelo polako vraća u prvobitno stanje. Iskreno, to mi više nije fokus. Bitno mi je da se osjećam dobro u svom tijelu, a ne da stanem natrag u one sitne haljinice koje sam nosila prije trudnoće. Tijelo je prošlo ogromnu stvar i zaslužuje više poštovanja, a manje pritiska. Manjak sna je realno najteži dio. Ne mogu zaspati, čak ni kad imam priliku za odmor. Roditelji su mi trenutačno tu i puno nam pomažu, ali svejedno imam puno obaveza. Ako nije beba, onda je stan ili posao. Naime, kad radiš za sebe, porodiljni ne postoji - sve moraš balansirati u hodu. Mogu stvarno reći da sam sretna. Umorna, ali sretna.

Imate li trenutačno prostora i vremena za sebe i kako izgleda briga o sebi sada?

- Prije mi nije bilo jasno kad bi cure rekle "moraš se otuširati svaki dan". Mislila sam si pa kako nemaju pet minuta za tuširanje? Sad shvaćam kako nije stvar u tome da ne stigneš, nego ti to nije prioritet. Toliko si fokusirana na bebu da sve ostalo padne u drugi plan. Zato sad svjesno pokušavam svaki dan uzeti malo vremena za sebe - najčešće ujutro, nekih sat vremena (uz pauze, naravno, ako me bebica treba). Tuš, kava, beauty rutina ili pranje kose, sve mi to podigne raspoloženje. Muž obično pripremi doručak i kavu dok ja nahranim malu, a tijekom dana se dogovaramo tko kako može.

Kornelija je svoju djevojčicu rodila u Miamiju, uz podršku supruga koji je bio uz nju cijelo vrijeme

PRIVATNA ARHIVA

Koji su vam najveći izazovi, a koji trenuci koje posebno pamtite i u kojima najviše uživate?

- Najveći izazov mi je balansiranje svega - briga o bebi, poslu, domu, sebi, a uz to imamo i psa koji je doslovno bio prilijepljen uz mene cijelu trudnoću. Toliko mi je pomagao kad su me hvatali emotivni trenuci da mi je sad srce malo slomljeno kad vidim da mu je teško jer više nije centar pažnje. Trudim se da zna da je i dalje dio naše male ekipe, jer stvarno je. A najviše uživam u tihim, običnim trenucima. Kad samo sjedim i gledam Ellu. Gledam kako raste, kako se mijenja iz dana u dan. Nevjerojatno mi je koliko ljubavi možeš osjetiti prema tako malom biću. I koliko ti može nedostajati ako je samo dvije minute nisi držala u naručju.

Uspijete li "uhvatiti" trenutke i biti prisutni - ili vam još uvijek sve djeluje kao vrtlog?

- Trudim se, stvarno. Znam da su ovi prvi dani nešto što ne mogu ponoviti i da sve prolazi brzo, pa se svjesno trudim stati i upiti to što se događa. Inače sam osoba koja odgovori odmah - na poruke, mailove, sve te sitnice, ali sad mi to stvarno nije prioritet. Prijatelji već znaju da, ako ne odgovorim, znači da sam u svom "malom balonu" s njom.

Čije savjete tražite, slušate ili vjerujete li svojoj intuiciji?

- Ne tražim savjete previše. Ako me nešto zanima, pogledam više izvora, više mišljenja, nekoliko različitih kuteva i onda na kraju donesem odluku koja se meni u tom trenutku čini najispravnija. Volim biti informirana, ali na kraju dana ipak najviše slušam sebe. Mislim da bi tako i trebalo biti.

Jeste li iskusili takozvani baby blues ili emocionalne uspone i padove? Kako ste se s njima nosili?

- O da, svakako. Mislim da svaka žena prolazi kroz to, htjela to ona priznati ili ne. Na hormone baš ne možeš utjecati - oni samo dođu. Kako se nosim s njima? Pustim da prođe i trudim se biti otvorena, prvenstveno sa suprugom. Bez problema se rasplačem pred njim i kažem mu kad mi je teško i kad mi treba malo više podrške. Realnost je da je ovo vjerojatno najranjivije razdoblje u životu jedne žene. Ljudi bi toga trebali biti svjesni - biti blagi, voditi računa o potrebama majke i poštovati njezine granice.

Kornelija priznaje da sada svjesno "usporava" i pokušava biti potpuno prisutna u svakom trenutku

PRIVATNA ARHIVA

Što mislite - govore li žene dovoljno iskreno o majčinstvu? Možemo li se uopće istinski pripremiti na ovu životnu ulogu?

- Ovisi s kim razgovaraju i koliko ih ta druga strana sluša. Ja sam dosta otvorena i nemam problem dijeliti ono kroz što prolazim, ali znam da neki ljudi vole pametovati, nametati svoje mišljenje ili su skloni osuđivanju, a sve to zna biti dosta naporno. Mislim da žene često budu iskrenije kad razgovaraju s drugim mamama, jer ako nisi to prošao, teško je stvarno razumjeti. A što se tiče pripreme - mislim da se na ovu ulogu stvarno ne možeš potpuno pripremiti. Možeš čitati, informirati se, slušati druge... No dok to sama ne proživiš, nemaš pojma. To ti je kao da svaki dan čitaš knjige o vožnji bicikla, ali nikad ne sjedneš na bicikl. Dok ne kreneš, ne znaš kako je.

Koliko vas je uloga majke dosad oblikovala - i kao osobu i kao influencericu? Osjećate li odgovornost prema publici kada dijelite majčinske teme?

- S obzirom na to da smo još uvijek u tom "newborn balonu", to mi je trenutačno glavni prioritet i identitet, te mi je sasvim prirodno da se to reflektira i u sadržaju koji dijelim. Ja uvijek dijelim ono kroz što stvarno prolazim i što mi je autentično, tako da je i sad to – upravo to. Što se tiče publike, stvarno me podržava. Čak mi i puno cura koje još uvijek nisu mame pišu da im je super moj novi content. Naravno, uvijek ima i onih koji kažu da sam postala mommy blogerica. Nisam. Ja sam cura koja je postala mama - i dalje ću biti vjerna sebi. Ne pokušavam se nametnuti kao ekspert u odgoju niti išta slično tome, ja samo iskreno dijelim svoje iskustvo.

Imate li već neku svoju viziju odgoja? Koje vrijednosti biste voljeli usaditi svojoj kćeri?

- Još uvijek učim i razvijam svoj pogled na odgoj, ali ono što mi je od početka važno jest da Ella odrasta u sigurnom, podržavajućem okruženju gdje zna da uvijek može biti svoja. Voljela bih da izraste u osobu koja je empatična, samopouzdana, znatiželjna i svjesna svojih granica. Želim da zna koliko vrijedi, da zna reći "ne", i da ne traži vanjsku potvrdu za svoju vrijednost. Nadam se da će kroz mene i Wesa naučiti što znači međusobno poštovanje, humor u svakodnevici i to da ranjivost ni u kojem slučaju nije slabost.

Što biste voljeli da vam je netko rekao prije poroda? Što bi vam tada najviše značilo?

- Kad si trudna, pogotovo ako sve to dijeliš javno, savjeti odmah krenu sa svih strana. Ljudi ti stvarno žele pomoći, ali najbitnije je naučiti vjerovati sebi. Nitko ne poznaje tvoje tijelo, tvoju bebu i tvoju situaciju bolje od tebe, i to mi je jedina stvar koju bih svakako voljela da sam znala ranije.