Puljanin Emanuel Burić Manč otkriva detalje o suradnji s Indirom Levak, svom novom albumu, glazbenim počecima, izletima u manekenstvo i osobnom stilu.
Visok je 190 centimetara, stasom i stavom lako bi se uklopio na modnu pistu - što je, uostalom, već i učinio - no njegov je put nedvojbeno vezan uz glazbu. On je treper Emanuel Burić Manč (24), dolazi iz Pule, a sada živi u Zagrebu, gdje je nedavno snimio pjesmu i videospot "Nema dilema" s Indirom Levak. Na valu tog uspjeha uskoro objavljuje novi album - "Kraj prije početka" - što je i bio povod našem razgovoru.
Kako biste žanrovski opisali album?
- Rekao bih da je to kombinacija afro trapa i reggaetona, sa svijetlim, veselim zvukovima. Album sadrži sedam pjesama na hrvatskom jeziku, sve su moje autorske, a neke matrice sam radio u suradnji s producentom Noom Čalićem Zepelinom.
Kako je došlo do suradnje s Indirom?
- Indira je prošlog ljeta putem Instagram stranice Croatian Music Spotlight objavila da traži mladog trepera za duet. Isprva se nisam mislio prijavljivati, ali me pokojni tata nagovorio riječima da, ako se mislim ozbiljno baviti ovim poslom, moram iskoristiti svaku, pa i najmanju priliku. U smislu: "Grabi mrvice s poda dok ne dođeš do stola." Tako sam, 20 minuta nakon isteka roka, poslao jednominutni video o sebi i cijeli svoj album - bez ikakvih očekivanja, doslovno u stilu: "Ako prođe - prođe." No, već idući dan me Indira zapratila na Instagramu, a zatim su me iz Croatian Music Spotlighta obavijestili da sam upravo ja odabran za suradnju s njom i da će me kontaktirati netko iz njezina tima.
Kako je dalje tekla ta priča?
- Kroz tjedan-dva zazvonio mi je mobitel s nepoznatog broja dok sam dostavljao pizze - što mi je bio dodatni posao - a ja sam se ravnodušno javio s "Da?". Bio je to najvažniji poziv u mojoj dosadašnjoj karijeri, jer s druge strane bila je Indira, a ja sam mislio da je netko tko je naručio pizzu. Uglavnom, sve sam ostavio sa strane i obavio razgovor s njom. Prema dogovoru, napisao sam svoj dio pjesme, nekoliko puta ga dorađivao dok nismo bili zadovoljni konačnim rezultatom i tako je nastao singl "Nema dilema".
Kako su izgledali vaši glazbeni počeci?
- Zvučat će kao klišej, ali mislim da nisam ja odabrao glazbu, nego ona mene. Kao klinac bojao sam se mraka pa sam spavao s upaljenim svjetlom, a morala je svirati i neka glazba - najčešće kršćanska. Potkraj osnovne škole shvatio sam da neke pjesme doživljavam drukčije od svojih vršnjaka - ne nužno bolje ili lošije, nego jednostavno intenzivnije. Odrastajući, ušao sam u rap i hip-hop vode, a tada mi je najdraži reper bio Amerikanac NF. Slušao sam i srpskog repera Klinca, koji me na neki način motivirao i inspirirao da se počnem baviti glazbom. Tijekom jednog njegova nastupa u Puli pomislio sam: "Ako je uspio dečko mojih godina i ako ja plaćam kartu da bih ga slušao - znači da ništa nije nemoguće."
Što vas inspirira u pisanju stihova?
- Ne mogu čekati da me inspiracija "lupi", već konstantno istražujem, izvlačim nešto i trudim se tome dati neki smisao. Povezujem stvari tako da budu zanimljive. Vječna inspiracija su mi moj život, okruženje, ljubav... Kod starijih pjesama prvo bih zapisivao tekst u mobitel, a onda po tome tražio "beat" i matricu. Sada kada znam i sam doma miksati i dodavati efekte na glas, proces je obrnut.
Sjećate li se svog prvog stiha?
- Moji počeci, krajem srednje škole, bili su grozni. Sjećam se kako sam jedne večeri izašao s prijateljem Jurom Šiškom, vani je padala kiša, a ja sam smislio stih: "Vani pada kiša, mi smo mokri poput malog miša." Užas! Tada sam se pitao kako naći riječi koje se rimuju, a da budu drugačije. Sada ih čujem u razgovoru, jer dvije slične riječi mogu se pojaviti jedna za drugom. Prvu pjesmu snimio sam s prijateljima Alexom Šverkom i Jurom Šiškom, a zvala se "Korona", jer je nastala u vrijeme pandemije. Oni su napisali stihove, ja sam ih malo prepravio, a pjesma danas ima više od 120 tisuća pregleda na YouTubeu. Prvi album, "Pukotine", objavio sam u lipnju prošle godine. Na njemu je i singl "Ko‘ je Manč", a nedavno sam napisao i "Ko‘ je Manč 2".
I tko je Manč?
- Dečko koji je s jedne strane nesiguran pa misli da nije dovoljno dobar, a s druge strane ambiciozan, cilja visoko i pokušava dogurati što dalje.
Tko brine o vašem odjevnom stilu?
- Emanuel Burić Manč - odnosno moja lijeva i desna ruka - i Pinterest. Mislim da se, kao i u glazbi, i u odijevanju od svakoga može nešto naučiti. Tako mi je i Indira rekla da na pozornici moram izgledati kao superstar. Volim umjereno eksperimentirati, ali najvažnije mi je da ono što nosim bude u skladu s mojim karakterom i da se osjećam prirodno, a ne kao klaun. Moj scenski i privatni styling su slični, jer ni doma ne volim izgledati kao klošar.
Čega ima najviše u vašem ormaru?
- Najčešće su to oversized majice i široke hlače, no kako sam fit, dolaze u obzir i pripijene varijante. Najviše imam crne, bijele i plave odjeće, ali u posljednje vrijeme eksperimentiram i s crvenom. Nosim i uličnu modu - nešto što je malo "porazbacano" - kao i odjeću poznatih sportskih marki. Zaista vjerujem da nije važno što nosiš, nego kako to nosiš.
Preferirate li kupnju u trgovini ili online?
- Uvijek uživo. Nekad mi, primjerice, bolje stoje hlače veličine XL nego L, koju inače nosim. Volim isprobati stvari prije nego što ih kupim, osjetiti ih. Ako odjeća ne prođe taj moj "filter" - ništa od kupnje.
Što volite od modnih detalja?
- Satove, narukvice, prstenje, kape... Time dodatno začinim kombinaciju - kao prstohvat soli u jelu.
Bavili ste se i manekenstvom?
- Govorili su mi da dobro izgledam, a ja sam to prihvatio smatrajući da me Bog nije stvorio samo za glazbu te da bih kroz manekenstvo mogao steći nova poznanstva. Prva revija bila je za brend Steven Dockman prije tri godine. Sjećam se da sam na Instagramu vidio objavu o castingu i otišao na blef - da nisam nikada prije toga pogledao nijednu modnu reviju, a kamoli je nosio. S prijateljem sam ujutro krenuo iz Pule, proveo u Zagrebu četrdesetak minuta i odmah se vratio natrag kako bih stigao na posao u pizzeriji. Na kraju sam prošao casting i nosio reviju u Galeriji Klovićevi dvori, a kasnije još nekoliko u Zagrebu i Puli.
U čemu su vam djevojke privlačne?
- Privlače me i u ležernoj urbanoj varijanti i kada su potpuno sređene. No, zapravo mi je najvažnije da nam karakteri odgovaraju. Nisam tip koji se često žali, ali cijenim djevojke koje znaju slušati kada imam neki problem. I sam sam osoba koja sluša - neću prekidati nekoga dok govori niti okretati razgovor prema sebi. Najvažniji mi je dijalog. Ali valjda su današnje generacije takve - "attention span" im je jedva pet sekundi.
Kako održavate kondiciju?
- U posljednje vrijeme sam malo zaštekao, ali trudim se barem dvaput tjedno ići u teretanu i raditi s utezima i šipkama. Moji roditelji, Ester i Predrag, u Puli su otvorili teretanu Krav Maga Academy, a ja sam odmalena bio u treningu. Princip vježbanja prenio sam na glazbu. I u treningu kreneš s nekim deluzivnim ciljevima: na početku si loš, a onda naučiš što trebaš raditi, zaljubiš se u proces i postupno dođeš do željenog rezultata.
Koristite li neke kozmetičke proizvode?
- O kremama nisam dovoljno informiran, pa ih zasad ne koristim. Od ostalih proizvoda tu su dezodorans, aftershave i nekoliko parfema - među njima su Armani Code i Boss The Scent.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....