Gledamo je u „Slučajnoj obitelji“, a sada je pred njom sasvim drukčiji izazov: „Ponekad je neugodno suočiti se sa samom sobom“

Zagrebačku glumicu Doru Dimić Rakar (30) šira publika trenutačno gleda u seriji Nove TV „Slučajna obitelj“, u kojoj tumači pomalo luckastu Tatjanu, no ovih je dana zaokupljena posve drukčijim i prilično zahtjevnim kazališnim projektom. Riječ je o predstavi „Lubenica“ redatelja Boruta Šeparovića, koja će premijerno biti izvedena u subotu u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom. Predstava se bavi ratom u Gazi, ali i našim odnosom prema tragedijama koje svakodnevno pratimo na televizijskim ekranima i društvenim mrežama. Dora, koja posljednjih godina uspješno kombinira televizijske, filmske i kazališne angažmane, priznaje da ju je upravo aktualnost ove teme privukla projektu. S glumicom smo razgovarali o radu s redateljem poznatim po društveno angažiranim predstavama, njezinim dosadašnjim ulogama, izazovima života slobodne umjetnice, ali i o tome koliko smo postali ravnodušni prema tuđoj patnji.

Kako ste se našli u 'Lubenici' i kakvu ulogu igrate?

Kada sam dobila poziv za suradnju, jako me zainteresiralo to što se predstava bavi temom koja je toliko prisutna u našim životima, a o kojoj često ne znamo kako razgovarati. „Lubenica“ je ansambl-predstava u kojoj ne pratimo jednu klasičnu priču, nego različite situacije iz svakodnevnog života u koje se neprestano probija rat u Gazi. Samim time ni moja uloga nije klasična u dramskom smislu.

Koliko vas je osobno dotaknula ta tema?

Mislim da je nemoguće ostati ravnodušan na ono što gledamo posljednjih godina. No, posebno me muči činjenica da smo se na takve prizore počeli navikavati. Gledamo snimke ubijene djece, uništenih gradova, ljudi koji su izgubili sve, a nekoliko sekundi kasnije gledamo nečijeg psa ili recept za večeru. I sama se uhvatim u tome, svi beskrajno skrolamo. Ne mislim da je moguće neprestano živjeti u stanju užasa, ali mislim da je važno preispitivati trenutak u kojem nam tuđa patnja postane samo još jedna informacija.

Koliko uopće pratite politiku i društvena zbivanja?

Pratim ih, a posebno me obradovala promjena u Srbiji. Mislim da je nemoguće biti potpuno izvan politike jer ona utječe na gotovo sve aspekte naših života, od uvjeta u kojima radimo do toga kakvo društvo gradimo i koje vrijednosti zastupamo. Ne mislim da svatko mora imati mišljenje o svemu, ali važno je biti znatiželjan, informirati se i preispitivati vlastite stavove. Uostalom, i umjetnost je često politična, čak i kada se ne bavi izravno politikom.

Kako je bilo raditi s Borutom Šeparovićem, redateljem poznatim po provokativnim i društveno angažiranim predstavama?

Intenzivno, izazovno i jako zanimljivo. Ovo nije proces u kojem samo dođete na probu, naučite tekst i čekate da vam redatelj kaže gdje trebate stajati. Puno razgovaramo, istražujemo, preispitujemo i sebe i materijal s kojim radimo. Ponekad je neugodno suočiti se s vlastitim proturječjima, ali mislim da je dobro kada te kazalište natjera upravo na to. Naravno, nije sve cijelo vrijeme ozbiljno. Ima puno humora, što je, s obzirom na temu, možda neočekivano, ali meni jako važno.

Posljednje dvije godine dosta ste radili na filmu, televiziji i u kazalištu. Koje biste projekte posebno izdvojili?

Krajem prošle godine izašao je film „Žene, luđaci i malo dobrih pedera“ redatelja Ivana Salaja, s kojim sam ove godine prvi put nastupila na Pulskom filmskom festivalu. Trenutačno snimam i seriju „Slučajna obitelj“, koja se prikazuje na Novoj TV. Što se kazališta tiče, u posljednje dvije godine radila sam na nekoliko vrlo različitih predstava. U kazalištu Žar ptica igrala sam naslovnu ulogu u predstavi „Ja sam Akiko“, u režiji Slađane Kilibarde. Akiko je djevojčica koja nema godine i živi u nekom svom svijetu. U kazalištu Smješko igram Matovilku, također u režiji Slađane Kilibarde, i s tom predstavom gostujemo diljem Hrvatske. Tu je i predstava „Zahodske sestre“ Rajne Racz i Dine Vukelić, nastala prema natpisima iz zahoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bavi se generacijom koja je zidove zahoda koristila kao mjesto komunikacije, međusobne potpore, ali i promišljanja. Svi ti različiti formati tjeraju me da stalno učim. Mislim da sam najzadovoljnija upravo time što se nisam zadržala u jednom žanru ili tipu uloge. Voljela bih da tako i ostane.

Radili ste i na inozemnim projektima koji su se snimali u Hrvatskoj poput serije 'Portofino'. Privlači li vas nastavak karijere izvan Hrvatske i imate li agenta za inozemstvo?

Voljela bih nastaviti raditi i izvan Hrvatske, pogotovo u europskim produkcijama. Privlači me raznolikost jezika, kultura i autorskih pristupa. Ali ne gledam na inozemstvo kao na neki konačni cilj ili potvrdu uspjeha. Više me zanimaju kvaliteta projekta i ljudi s kojima radim nego njegova geografska lokacija. A agenticu imam.

Kao slobodna umjetnica imate mogućnost birati projekte i suradnike, ali takav način života nosi i određenu neizvjesnost. Koliko vam odgovara ta sloboda, a koliko vam nedostaje sigurnost stalnog angažmana?

Mislim da je to vječna dilema slobodnjaka. Sloboda je prekrasna kada imaš dovoljno posla, a malo manje romantična kada ne znaš što ćeš raditi za tri mjeseca. Naravno da postoje trenuci kada bih voljela imati više sigurnosti i mogućnost dugoročnog planiranja. S druge strane, jako mi odgovara mogućnost da radim s različitim ljudima, u različitim kazalištima i na različitim projektima. Za sada mi je ta sloboda izuzetno važna. Učim prihvaćati da ovaj posao ima svoje intenzivne i mirnije faze i da vrijeme u kojem ne radim ne mora nužno biti izgubljeno. Iako si to ponekad moram ponavljati.

Koliko ste prisutni na društvenim mrežama i što mislite o toj vrsti virtualnog života?

Mislim da društvene mreže imaju svoje dobre strane, posebno u našem poslu, ali problematično mi je koliko su postale neodvojive od svakodnevnog života. Ponekad imam osjećaj da više nije dovoljno nešto doživjeti, nego to odmah moraš i zabilježiti, objaviti, pokazati drugima. A onda postoji i taj drugi, puno ozbiljniji problem koji otvaramo u „Lubenici“: na istom ekranu gledamo reklamu za kremu, nečiji godišnji odmor i snimku bombardiranja. Sve se natječe za našu pažnju. Mislim da zbog toga polako gubimo osjećaj za razliku između informacije, zabave i stvarnosti. I sama sam dio toga, naravno. Bilo bi licemjerno praviti se da nisam. Možda je zato važno barem povremeno ugasiti ekran i pogledati što se događa oko nas.