Zagrebački glumac koji u novoj HRT-ovoj seriji igra ulogu potpuno drugačiju od onih na koje smo ga navikli gledati, otkriva koliko sliči svom TV liku, zašto je otvorio glumačku školu i koje nove projekte priprema za jesen.
Nestvarno dobar i pošten lik Petar Galić, zubar i predsjednik mjesnog odbora iz naselja Vrtovec nedaleko Metropole, nova je uloga Renea Bitorajca, glumca kojeg smo više navikli gledati u komičnim ili pak rabijatnim ulogama.
A kao poštenjačinu Petra gledat ćemo ga u novoj dramskoj seriji ‘‘Metropolitanci‘‘ koja se počela emitirati na Prvom programu HTV-a. Serija od 14 epizoda nastala je u Ring produkciji, redatelj je Igor Šeregi, a autor i scenarist Dario Vince. Zanimljiva priča smještena je u prigradsko naselje u kojem se prvo doseljavaju vlasnici POS-ovih stanova, a potom i stanovnici centra grada pogođenog potresom. Razlike u mentalitetu i navikama okosnica su priče u kojoj glavni lik Petar Galić pokušava probleme rješavati na diplomatski i pomirljivi način imajući razumijevanja i vremena za sve kojima treba pomoć.
S Reneom Bitorajcem razgovarali smo koliko ima sličnosti sa svojim novim likom, kako je proveo ljeto i s kakvim problemima se susreće kao suvlasnik Lude kuće, jedinog privatnog kazališta u Hrvatskoj kojeg vodi s kolegom Brankom Đurićem Đurom.
"Petar je nestvarno dobar lik koji brine za svoj kvart, mamu, obitelj mu je na prvom mjestu, pomaže sumještanima, brine o okolišu, izglađuje sve probleme… Teško je takvog tipa naći u stvarnom životu. Ali bilo mi ga je gušt glumiti jer je uloga potpuno različita od svega što sam prije radio. Cijelo snimanje je bilo jedno lijepo iskustvo i nadam se da će se to vidjeti i na ekranu. Snimali smo filmski s dvije kamere, u prirodi pokraj Zagreba, u mirnom okruženju, a za mene kao glumca bio je izazov što sam kao zubar morao viriti kolegama u usta i bio sam u kadru sa svih osamdesetak glumac koji igraju u seriji. Toliko ljudi nije uobičajeno niti u ozbiljnim spektaklima", kaže Bitorajac.
Ima li sličnosti između Petra i vas?
Ima, ja sam isto dobričina i poštenjak, ali se to ne vidi na prvu loptu jer sam temperamentan i glasan. Ali takvih likova u politici sigurno nema. Možda u nekoj bajci. Nadam se da će me kroz ulogu Petra sada zavoljeti i starije gospođe.
Odbijate li uloge?
Naravno. Ne prihvaćam sve što mi se nudi. Primjerice stvarno se ne vidim u telenovelama. Da u nekoj zaigram to bi stvarno morala biti nemoralna ponuda. Ovisi o scenariju, ulozi, redatelju, honoraru… Jer koju god ulogu prihvatio, dat ću sve od sebe i najveća mi je nagrada kada te uloge žive godinama. Poput Kumerlea iz serije ‘‘Bitange i princeze‘‘ koja se opetovano vrti na malim ekranima i ima svoju vjernu sljedbu obožavatelja, Nine iz Oskarom nagrađenog filma ‘‘Ničija zemlja‘‘, Krpe iz ‘‘Metastaza‘‘, Kunića iz ‘‘Naše male klinike‘‘… Drago mi je i da sam glumio u seriji ‘‘Područje bez signala‘‘ koja je bila vrlo uspješna u regiji, ali i u inozemstvu. Sve su to likovi u koje sam usadio i dio sebe jer drugačije ne znam raditi i nadam se da će publika zavoljeti i ‘‘Metropolitance‘‘.
Kako je krenula nova sezona u vašoj Ludoj kući?
Odlično. Rasprodane su nam predstave, krenuli smo s glumačkom školom za klince Glumilište Luda kuća, iz Amerike nam je stigao ponajbolji svjetski klaun David Shiner koji 3. listopada ima premijeru predstave ‘‘Komik Motion Show‘‘ s našim glumcima, Đuro i ja spremamo nove predstave…
Znači, posla ne nedostaje?
Nikada. Iako su nam dvije posljednje godine bile paklene. Od kada smo otvorili Ludu kuću 2018., normalno smo radili jedino 2019. Sljedeće dvije godine vadili smo novac iz 2019. kako bismo podmirili troškove i ove godine smo ponovo krenuli punom parom. Ali došao je taj nesretni rat, cijena energenata i plina je enormno porasla, pomoć države ili grada je mala ili nikakva, iako im s PDV-om fino punimo proračun, tako da baš nemamo sreće. No, mi se pravimo kao da nema krize, kao da se ništa ne događa i tjeramo svoje.
Jeste li ikada požalili što ste krenuli u zahtjevni projekt vlastitog teatra?
Nikada, jer san je svakog glumca imati svoje kazalište. Radimo predstave koje nas vesele, imamo svoju vjernu publiku koja se iz dana u dan povećava, ako netko uz nas zavoli teatar mi smo napravili puno. Naravno, uvijek postoje problemi, ali oni su tu da se prevladaju. Skupili smo mali odličan tim, zna se što tko radi, no nikom kao niti meni, nije ispod časti pokupiti papirić s poda, upaliti muziku na terasi ili rasvjetu za pozornicu.
Jeste li autoritet?
Jesam. Mora netko biti, ali mi smo svi u prijateljskim odnosima. Nije cilj biti neki namrgođeni tip koji stalno nešto popuje. Kada se pojave greške reagiram, ali ne psujem, ne vrijeđam i znam pohvaliti ako je nešto dobro.
Jeste li još uvijek u idiličnim odnosima s vašim poslovnim partnerom Brankom Đurićem Đurom?
Naši su odnosi nepomućeni. Odlično se slažemo, o bitnim stvarima odlučujemo zajedno, ja se više bavim tekućim poslovanjem kazališta što je logično jer sam u Zagrebu i Đuru ne bih mijenjao.
Je li vam bilo lako iz umjetničkih voda uplivati u one poslovne?
Pa u početku nije bilo lako. Sada već puno znam o poslovanju, čitao sam i neke stručne knjige, jako puno sam naučio usput i kroz svoje greške.
Kako vam je pala na pamet ideja da uz kazalište otvorite još i glumačku školu?
Vodio sam ja školu i prije desetak godina, ali tada sam imao previše obveza i manjak prostora. Sada smo do našeg kazališta iznajmili prostor od stotinjak kvadrata i stvorili su se uvjeti da ponovo krenemo. Osim toga veseli me pedagoški rad i nekako smo zajedno s kazalištem zaokružili priču. Imamo 66 polaznika od deset do 18 godina podijeljenih u četiri grupe koje su se odmah popunile. Prioritet nam nije da stvaramo nove glumce već da djecu maknemo od ekrana i mobitela, da im potaknemo maštu i da se u konačnici međusobno druže. A ako baš nekog ponese gluma, tu smo da mu pomognemo do kraja.
Jesu li vaša djeca u toj školi?
Gabriel je iz ZKM-a prešao u našu školu. Ide u drugi razred gimnazije, već je velik, a gluma mu je fora, zabavlja ga i dok god je odlijepljen od ekrana, ja sam sretan. Larisa ide u sedmi razred, pohađa i muzičku školu, a od malena je luda za plesom. Godinama pleše kod imenjakinje Larise Lipovac, sada je već u najstarijoj grupi i to je strast koja ne jenjava. Nju gluma ne zanima.
Čime se danas bavi vaša supruga Ana?
Osim što brine o svima nama, radi i u Ludoj kući, super je u komunikaciji s ljudima, bavi se vanjskom prodajom i organizacijom najma prostora. A kod kuće drži sva četiri kuta.
Kako ste proveli ljeto?
Malo radno, više odmarajući. Uglavnom u vikendici u Gorskom kotaru. Nekada nisam mogao zamisliti ljeto bez mora i partijanja, a sada mi više odgovara zelenilo i spavanje pod dekicom. Obiteljski smo bili na filmskom festivalu u Sarajevu gdje je bila promocija ‘‘Metropolitanaca‘‘, otišli smo i na Rab Film festival, ja sam imao neka gostovanja s predstavama iz Lude kuće… Bilo mi je lijepo, ali nažalost prekratko.
Brinete li o bujnom zelenilu oko vaše kuće?
Imam malu traktorsku kosilicu za travu, brinem o biljkama, podrezujem, šišam, imam i kvad s prikolicom pa idem u svoj lug nacijepati drva za zimu, jer se grijemo na kamini i zimi mi je tamo najljepše. Kad me nema o okućnici brinu moji susjedi.
Čime vas je osvojio Gorski kotar i preuzeo prednost nad Novaljom gdje godinama ljetujete?
Idemo mi naravno na more jer je djeci tamo zabavnije, ali Gorski kotar mi pruža mir i fenomenalnu prirodu o kojoj mnogi nemaju pojma, od rijeka, spilja, jezera, planinarskih staza… Nisam tip koji će sjediti ili ležati doma uz televizor. Volim akciju, a priroda Gorskog kotara to mi pruža. Puno sam toga prošao i vidio, ali i puno toga mi je ostalo da istražim. Drago mi je da su i klinci zavoljeli boravak u prirodi, onako usput, bez forsiranja.
Što još možemo od vas očekivati s obzirom na neiscrpnu energiju?
Iz Tvornice strave selim u centar Zagreba u jedan podrum u Preradovićevoj ulici gdje otvaramo Horor House. To je nešto meni za gušt, obožavam takvu vrstu zabave i adrenalina. Otvaramo za Noć vještica i baš se veselim.