Kad je Rene Bitorajac objavio prve fotke sa seta filma ‘Svadba‘ redatelja Igora Šeregija, s brkovima zbog kojih bi i Tom Selleck kapitulirao, odmah smo znali dvije stvari: da će film vjerojatno biti urnebesno duhovit i zabavan te da je vrijeme za intervju. Dao nam je riječ - čim se obrije i dođe do zraka, priča je naša. Na fotografiranju se pojavio kao da je s jednog filmskog seta upravo uskočio na drugi, s energijom Jasona Stathama i Vina Diesela. Još frajerskiji, još britkiji, još više - Rene. Apsolutno smo se složili: "zrelost" mu dobro stoji.

Ovaj neodoljivo duhoviti hiperaktivac svjetski je prvak multitaskinga - i to ne od jučer. Još kao klinac je paralelno gutao školu, glumio u dramskoj, završio trubu u osnovnoj muzičkoj, trenirao karate i nogomet. Danas, kao odrasla verzija tog turbo-klinca, i dalje je nezaustavljiv u kreativnosti i stvaranju. Rene nije samo jedan od naših najpoznatijih i najnagrađivanijih glumaca s ozbiljnom karijerom, on je umjetnička institucija s pulsom - glumac, redatelj, scenarist, kazališni poduzetnik, vizionar, i čovjek koji gori na svim frekvencijama. Kad je na sceni ne prestajemo ga gledati. Kad je u kadru hipnotizira. A kad priča, priča sve: duhovito, iskreno, britko i brutalno hrabro. Sa stavom. Njegovo kazalište Luda kuća je u samo nekoliko godina postala jedna od najluđih i najuspješnijih umjetničkih priča u Hrvatskoj. Iza toga ne stoji čudo već strast, rad i nezaustavljiva energija. Karte su rasprodane po nekoliko mjeseci unaprijed, repertoar živ i prštav.

Odličan, duhovit scenarij i brutalna ekipa - tako Rene opisuje film "Svadba"

SANJA JAGATIĆ

Rene i njegov poslovni partner Branko Đurić Đuro sve su složili vlastitim rukama, srcem i smislom za spektakl. Kad ne gori na pozornici ili setu, Rene hladi glavu u Gorskom kotaru u svojoj privatnoj oazi. Kosi travu, zalijeva vrt, bavi se fizikalijama, piše i misli. Tamo mu kreativnost diše punim plućima. Tvrdi da nije sanjar, ali snove ostvaruje – uporno, neumorno, redom. Pedesete su ga, kaže, iznenadile iz zasjede, ali odustajanje nije opcija. Otvoreno govori o svemu: očinstvu, braku, kreativnim borbama i unutarnjim balansima. Bez zadrške. Bez filtera. Bez straha. I zato je Hrvatska još bogatija zemlja, jer imamo jednog ovakvog čovjeka. Hrabrog, talentiranog, tvrdoglavo iskrenog umjetnika. Koji je sve, ali baš sve, napravio sam.

U vašoj se karijeri oduvijek osjeća jasan stav, ne pristajete na sve što vam se nudi. Kolege vas opisuju kao asertivnog, profesionalnog i poštenog – s vama je, kažu, sve jasno, i kao s glumcem i kao s poslodavcem. Što vas mora "kupiti" da biste ušli u neki projekt ili ulogu? Što vas zavede i osvoji?

- Zahvaljujem objektivnim kolegama! Ta asertivnost iliti otvorenost nije nužno vrlina u licemjernom društvu, ali kako nisam blefer vjerujem da često nekom producentu skratim muke. Što me kupi? Uvijek isto, dobra priča, dobar scenarij, glumačka ekipa, redatelj, honorar i ne manje bitno, trenutak. Kad si na dužoj pauzi malo ćeš progledati kroz neke gore navedene stavke, možda projekt neće biti sjajan, ali ja hoću! Mislim, dat ću sve od sebe. Više volim raditi nego ne raditi, ali više volim ne raditi nego raditi bilo što, za bilo koliko i bilo s kim. Zato iza sebe imam veliku količinu odbijenih uloga, nekoliko i glavnih, što na filmu, što po serijama. Usprkos tome, uspjelo me se naći i u lošijim ili prosjećnim stvarima, ali ovi bolji i uspjeliji projekti su srećom u velikoj većini. Danas su mi dogovori lakši nego ikada jer mi, kako se kaže, nije o glavu.

SANJA JAGATIĆ

Upravo ste završili snimanje filma ‘Svadba‘ Igora Šeregija – što nam možete reći o projektu? Kakva je bila vibra na setu i kako je snimanje prošlo?

- Eto, to je primjer besprijekornih preduvjeta. Odličan i duhovit scenarij, brutalna glumačka ekipa, redatelj koji ne ubija glumce i oko sebe okuplja mladu i profesionalnu ekipu. Veliko zadovoljstvo i na trenutak povratak nade da sve može biti i izgledati lako, a da se istovremeno radi izrazito ozbiljno. To je kada u ekipi svatko napravi ono što mora. Imao sam čak osjećaj da se i natječemo mi kao hrvatski glumci s jakom glumačkom reprezentacijom iz Beograda. Puno smo se smijali i družili i nakon snimanja, pogotovo za vrijeme snimanja izvan Zagreba. S Bjelogrlićem sam radio prije 22 godine, s Anđelkom sam radio praktički nedavno, ali s Vesnom Trivalić i Žikom Todorovićem nisam nikada. Ali i mi smo bili u jakom sastavu! Sikavica, Begonja, Aćimović, Sinovčić. Rezultat će se vidjeti već oko Nove godine - najavljuje producent Kelava. Jako sam sretan da sam napokon snimio komediju na hrvatskom filmu. To mi je prva nakon Kako je počeo rat na mom otoku, nekako su me zaredale ozbiljne filmske uloge. U svakom slučaju, vidimo se u kinima.

Što vam je u ranim pedesetima glavni fokus, i u čemu najviše uživate? Što vam puni baterije?

- Malo su me moram priznati pedesete neugodno iznenadile. Malo leđa, malo vrat, malo zglobovi… Odjednom nema više nogometa, nema trčanja, malo se s vremenom podsjećam na svog starog i po nekim stvarima vidim da me vrijeme laganini gazi. Dugo sam držao korak s tehnologijom, sad mi je lakše dati klincima da mi oni nešto na mobitelu ili kompjuteru poslože i tako lagano gubim korak i tu. Što se hranidbenog lanca tiče, ne jedem samo lance, hahaha. Nedavno sam shvatio da neke stvari treba promijeniti. Sad se i s tim borim jer mi se često vrsta prehrane ne poklapa s krvnom slikom.

Kad se stvarno opustite – gdje ste, s kim ste i što radite? Kako se zabavlja i regenerira Rene Bitorajac?

- Najviše uživam, a i baterije punim u drvenoj kućici u Gorskom kotaru. Gotovo da sam godišnje pola pola u odnosu na Zagreb. I to je znak starenja, da, ali jednostavno uživam u prirodi, košnji, orezivanju, sadnji ili čak samo gledanju u dalj. Ipak je moj lik Kumerle završio srednju šumarsku! Tamo dobivam i inspiraciju, smišljam, pišem, stvaram. Kad god mi se ukaže prilika odem i na putovanje, to je ono što me ispunjava, ostaje duboko u sjećanju i otvara nove horizonte. Tek sam ove godine posjetio Vegas, ali za njega nikad nije kasno. Odgledao sam i mnoštvo mjuzikala u Londonu na West endu u protekle dvije godine.

Očinstvo u pubertetu – ljepote, izazovi, turbulencije? Je li danas teže odgajati klince nego što je to bilo prije i koja je razlika između odgoja sina Gabrijela i kćeri Larise?

- Očinstvo u pubertetu također je jedna vrsta privikavanja na novo i nepoznato, ali mislim da za sada imamo puno sreće. Dobro su odgojeni, jednostavno ne znam na koga su, hahaha. Riješavamo nekako stvari u hodu, borimo se zajedno s njima da nam svima bude lakše. Posložili su si prioritete u životu, u školi su vrijedni, biraju prijatelje, ne puše i ne piju. Fakat ne znam na koga su! Djeca su nekako naglo nestala, sad postoje još dvoje odraslih ljudi u našem stanu. U nekim stvarima je lakše, u nekima teže. Ima tko otići autom po nešto, ali ne možeš doći na red u kupaonici nikako, hahaha. Nismo radili muško žensku razliku u odgoju, iste stvari vrijedile su za oboje. Meni se čak čini da ona narodna: Manje dijete manja briga, veće dijete veća briga kod nas ne vrijedi. U životu im želim da budu bolji, zdraviji i uspješniji od nas. To ti samo roditelj može željeti.

Rene će sa suprugom Anom uskoro proslaviti 20 godina braka

SANJA JAGATIĆ

Često radite s mladima, podržavate ih i otvarate im vrata. Kako izgleda generacija koja dolazi?

- Svako vrijeme nosi svoje. I naši su se roditelji čudili našoj generaciji, sad se mi čudimo ovim novim generacijama. Često se s prijateljima prisjetim kako smo se veselili malim stvarima. Novoj ploči, novom filmu u kinu, soku u limenci ili žvakama iz Njemačke ili Amerike, trapericama ili nekoj fora jakni iz Italije, ali to je opet zato jer toga nismo imali. Točno se zna tko je imao prvi BMX, sat s digitronom, a na Stojadina ili Golfa si čekao mjesecima. Ovo su definitivno neki novi klinci, manje opterećeni nekim stvarima a s obzirom na mogućnosti u prilici da se u sekundi pretvore u korisne, vrijedne i realizirane osobe, ali i da lako postanu lijeni trutovi. Izbor je na njima, alata i mogućnosti imaju više nego smo imali mi. Na mladima svijet ostaje. Drago mi je da kroz svoje klince imam priliku živjeti uz odrastanje Z generacije pa su mi možda malo jasniji, ali daleko je to od potpunog razumijevanja. Vidjet ćemo ih u svijetu rada. Prošle sam godine napisao i na daske postavio predstavu "Nema sutra" koja prati upravo Zoomere, ali jako je zanimljiva i njihovim roditeljima.

Je li vas dotakla društvena percepcija starenja – pogotovo razlika između ženskog koje se okrutnije dočekuje u odnosu na muško? Bojite li se starenja ili ga doživljavate kao nešto lijepo i dostojanstveno?

- Ne znam točno što je i kakva društvena percepcija starenja. Klinci naravno misle da nikada neće ostariti pa u komentare na društvenim mrežama ponekad dobijem i obavijest: Ostario si buraz! Hvala na informaciji buraz, ono što ti gledaš na YT u Bitangama je bilo prije 20 godina, malo jesam. Evo moje definicije. Starenje je normalan, ali potpuno nepotreban životni proces u kojem izvlačiš ono najbolje iz njega tješeći se da si zato mudriji, iskusniji, šarmantniji i situiraniji. Samo što starenje tu ne staje. Svi znamo da je najbitnije zdravlje, ali nećemo akonto toga zanemariti ni izgled ni stare navike. Estetske korekcije kod nekih kreću već s pojavom prve bore, neke pak za to nije briga. Prihvaćanje starenja vrlo je individualno. Ja sebi bolje izgledam sad nego s 20, ali lošije nego s 40, no shvatio sam da kriza srednjih godina, kad se čovjek preispituje, može biti prilika za osobni rast i razvoj nabolje. Osobno nemam osjećaj da se žensko starenje okrutnije dočekuje, ali imam osjećaj da ga žene često teže dočekaju i možda, teže s njim mire. Ali ne dijelimo starost na mušku i žensku. Da, bilo bi lijepo da podijelite s nama onu statističku razliku u godinama po kojoj kao žene duže živite!

Da li vam nove tehnologije izazivaju fascinaciju ili nelagodu? Jeste li u balansu između čuvanja privatnosti i korištenja društvenih mreža kao platforme? Što su vaše virtualne opsesije?

- Donedavno me brzina razvoja nove tehnologije, gadgeta, uređaja, a posebno korisnih aplikacija koje su ti nadohvat ruke fascinirala, da. Ipak, pojavava i brzina implementiranja umjetne inteligencije u sva moguća područja u društvu i raznim poslovima definitivno mi stvaraju blagu neugodu iako ju i ja ponekad nešto priupitam. Zastrašujuće je kojom brzinom odgovara i riješava probleme. Prije dvije godine, fasciniran svime time, napisao sam tekst "Teorija namjere" misleći ga postaviti u kazalištu kao predstavu. Nevjerojatno kojom je brzinom tekst zastario, a pišući ga, dosta sam pretjerivao misleći da sam u sferi naučne fantastike. Sad ga adaptiram i blago mijenjam koncept da mi se za par mjeseci ne dogodi isto. Pomalo straši i brzina kojom mi to prihvaćamo bez prevelikog čuđenja. Uskoro stižu nova pravila i nove vrijednosti. Umjetna inteligencija i autorska ili izvođačka prava, fake news potkrijepljen dokaznim materijalom, puno će toga trebati urediti. Stvari se mijenjaju prebrzo jer se ne stižemo adaptirati. Kazalište je zasad sigurno koliko mi se čini.

Novac – jeste li racionalan igrač i štedljivac ili ste više hedonistički potrošač?

- Prošao sam sve faze. Prvo godinama sakupljač, ako je bilo što za skupiti, onda dugo vremena oprezan i štedljiv, a nedavno sam primijetio da, kao da sam malo škrt prema sebi. Danas mi novac na nekoj hrpici znači puno manje od onog uloženog ili potrošenog na nešto što mi pričinja veselje. Itekako si volim priuštiti nešto što me zaokupi. I to ima veze s godinama, kao i pojesti u nekom finom restoranu, odsjesti u nekom finom hotelu, ali nije da se baš razbacujem. To je zapravo i nemoguće s obzirom da mi je posao većinom vezan uz kulturu. Jednostavno s godinama za nekim stvarima nemam potrebe jer sam ih riješio prije. Novac je definitivno po meni tu da se troši jer nije sve u novcu. Ima nešto i u kreditnim karticama, krypto valutama, zlatu i naravno u hrvatskoj u nekretninama.

Kad vas pritisne svakodnevica, što vas vraća sebi, miru i snazi? Imate li svoje unutarnje "sidro"?

- Opet! Definitivno odlazak u drvenu kućicu u Gorskom kotaru. I tu sam vrijedan, ali radim stvari koje fokusiraju pa ne misliš i ne opterećuješ se nebitnim, a usput opuštaju. Priličan mi je odmor kad ne moram razgovarati, kad nikud ne žurim i ništa ne moram, a da opet samo ne ležim. Tu mi je i najprikladniji ambijent za stvaranje, smišljanje i pisanje. Ne znam razlog, ali tu se ujutro i rastegnem i napravim koji sklek, dok doma to propuštam.

Da možete premotati film – postoji li nešto što biste napravili drukčije? Postoji li nešto što teško praštate?

- Uf, ne bih volio da imam takav problem sa sobom. Pogotovo da se zbog nečega grizem ili si ne mogu oprostiti. Poslovno sam znao donijeti vrlo velike odluke poput odlaska iz kazališnog angažmana, odlaska s televizije, ne prihvaćanja potencijalno velikih projekata, ulaska u riskantnu investiciju, ali uvijek sam dobro promislio i znao što hoću. Privatno, sigurno je da bih neke stvari napravio drukčije, ali bili bi "vidoviti" Milani da neke stvari unaprijed možemo znati. Čak ne mislim ni da je veza od tri godina s pogrešnom osobom izgubljeno vrijeme. Iz tadašnje perspektive nije bila, a na kraju je možda škola ili dodatno iskustvo. Ne predbacujem si ništa.

Imate li još nerealizirane uloge, projekte ili čak potpuno drukčije karijerne snove?

- Nije da se okrećem u krevetu, ali nekako sam si obećao jednom snimiti igrani film. Vjerujem da će se to i dogoditi, imam scenarij u ladici, ali nikako da mi dođe na dnevni red kao prioritet. Ne mislim s druge strane da sam pokazao sve što mogu i dobio prilike kakvima sam se kao mlad glumac možda nadao, ali ne živimo u Americi. Ipak sam se već sad u potpunosti realizirao, ne samo kao glumac nego redatelj i scenarist, o čemu ipak nisam ni sanjao. Sam sam sebi dao priliku, hahaha. Danas me veseli rad s glumcima kao prije rad na ulozi. Horizonti se šire.

Kako bi izgledala vaša idealna sekvenca duboke starosti? Gdje ste, s kim ste, i što radite u 90-ima?

- Ja neću doživjeti 90, ali u starosti ću se veseliti unucima, svojoj djeci koja me nisu zaboravila i uživati sa ženom po putovanjima i naravno u prirodi. Saditi i zalijevati vrt. Oko nas životinjice, motor sa strane do kosilice, kao uspomena na vjetar u kosi, ali i dalje na vrućoj vezi s kazalištem! Naravno, ako netko ne odluči drugačije. Nije baš da već razmišljam o tim stvarima, ali ima mi nešto romantično u tome. Najbolji tekst napisat ću baš u tom periodu.

Jedan je od najpoznatijih domaćih glumaca, a kolege ga opisuju kao asertivnog, profesionalnog i poštenog

SANJA JAGATIĆ

Što vas najviše frustrira u društvu koje i dalje stigmatizira razvod, menopauzu, starenje, LGBTQ+ prava, pobačaj...? Ima li nade da budemo glasniji, hrabriji i bolji ljudi?

- Dijagnoza današnjeg svijeta je na ozbiljnoj bolesničkoj razini. Nadam se još ne terminalnoj. Previše je ratova, previše su okrutni i prilično blizu. Kad misliš da guramo unaprijed u civiliziranom društvu i da se neke stvari ne mogu dogoditi ili ponoviti, flop. Uz to, previše je loših i tragičnih vijesti koje nam svakodnevno plasiraju. Nekad se ta rubrika zvala "Crna kronika", danas su to vijesti. Pa još ako se taj dan ništa spektakularno dogodilo kod nas, vrlo će nas rado obavijestiti o teškoj prometnoj nesreći u Pakistanu. Znaju da to ljude zaokuplja pa naravno scrolaju. Nedavno su izmislili i riječ tj. glagol "doomscroll" za naviku pregledavanja negativnih vijesti na društvenim mrežama i portalima usprkos tome što izazivaju tjeskobu, stres i anksioznost. Mi imamo i svoje probleme kao pesimistična i negativistička nacija sklona neutemeljenom kritiziranju i brutalnom vrijeđanju neistomišljenika. Imam jasne stavove o tome što me smeta, ali trenutno nema nikakve potrebe da ih javno artikuliram. Mogu reći da me kod nas najviše smeta primitivizam i seljačizam. Upravo su oni ti koji stigmatiziraju. Pokvarenih i zlih ima svugdje, problem je kad takvi o nečem odlučuju. Oni koji hejtaju po Facebooku nebitni su i sami sebi. Možeš ti biti i bolji i hrabriji, ali primitivac je uvijek glasniji.

Gastronomski svijet Renea Bitorajca?

- Nisam kuhar, ali nisam zapeo ni na podgrijavanju u mikrovalki. Preživjeli bi sa mnom. Da me se pitalo od 18. do čak 30. godine, izum stoljeća bila bi tabletica koja se proguta pa da se ne mora jesti. Činilo mi se to kao gubljenje vremena. Kao mlad glumac putovao sam s predstavom u kojoj su bili glumci tada u mojim sadašnjih godinama i stariji. Nisam mogao vjerovati da se do odredišta priča što će se jesti, pa kad se jede priča se o tome gdje se inače dobro jede u drugim mjestima i što su neki dan jeli. Danas sam naravno ja jedan od tih starijih glumaca. Divlje izlaske u grad, zamijenio je sad, lagani dvokorak uz puni želudac… Repertoar jela koje volim mi je prilično širok,od sushia do graha, od štapića do žlice, sve više toga i probavam i sve više uživam u klopi. To naravno vuče za sobom da se povremeno nekih stvari odričem kako bih razočarao usporeni metabolizam i zaustavio kilograme koji me nešto posebno vole u posljednje vrijeme.

Kako održavate formu? Bavite li se sportom?

- To mi je bolno pitanje. Cijeli mi je život sport bio svakodnevica. Nogomet mi je sada prošlost, tenis dva puta godišnje, od trčanja sam sav strgan, stignem do teretane jer mi je preko ceste, ali i to većinom zbog saune. Nadam se kao da će se to jednom vratiti na staro, ali leđa misle drukčije. Ostalo mi je skijanje, košenje, vožnja biciklom - električnim i tu i tamo pretrčavanje preko ceste. Ne dam se.

Što vas inspirira za nove projekte, pisanja scenarija, ideje za predstave? Čitanje, filmovi, serije... Je li vas u zadnje vrijeme nešto oduševilo i jesu li serije postale jače od drugih formata umjetnosti?

- Najviše me inspirira potreba. Ona me tjera, a poznato je da je teže stvarati pod pritiskom. Zasad mi ide jako dobro. Kako će tek izgledati kada će biti ležerno i opušteno. Obožavam kad me pisanje zaokupi pa jedva čekam sutra da vidim što će se dogoditi. Ljubomoran sam kada čujem da ljudi gledaju serije po 5 sezona, pa prelaze na drugu… Ja stignem preko ljeta i malo oko nove godine. To je sad slično kao nekad s hranom, imam pametnijeg posla. Ipak, svjestan sam da puno toga propuštam, ali više u smislu zabave. I filmovi su sada krenuli sa standardom od tri sata trajanja. Ove bitnije stvari odgledam da budem u tijeku, ali ako me nešto inspirira, to je kazalište. Baš volim otići u kazalište i pogledati dobru predstavu, čak me i ona lošija motivira ili mi da neku ideju. Ako ništa drugo, vidim dobrog glumca, a takve trebamo kod nas.

Ljubav, brak i partnerstvo u zrelim godinama - što se mijenja i koji su izazovi?

- Sve se pomalo mijenja. Nekima, kao meni, sve još više sjeda na svoje mjesto, a nekima odlazi u raspad sistema. Sljedeće godine mi je 20 godina braka! Iso Miki, sad sam sam sebe iznenadio. Vrijeme puno izazova, ali i najljepših stvari, osjećaja pripadnosti i naravno, uz odrastanje djece, puno životnog smisla i osjećaja ispunjenosti. Na dobrim temeljima se kuća gradi.

Od 2018. do danas – Luda kuća je postala jedna od najuzbudljivijih zagrebačkih kazališnih priča. Od građevinskih drama do vovida, prošli ste sve, a danas su vam predstave rasprodane mjesecima unaprijed. Je li to vaš projekt života? Tko ili što stoji iza tog uspjeha? Koliko je to i obiteljska priča?

- To je definitivno moj projekt života, nema sumnje. Još sam uvijek zaljubljen u kazalište, u njegovu živost i raznolikost pa i nepredvidivost. Doduše, pojam kazališta mi je sada kao menadžeru puno širi i kompleksniji, ali tim više me rezultati, dobre predstave i rasprodane dvorane vesele. Teški dani su iza nas, u Covidu nikome nije bilo lako. Cijelo smo vrijeme vjerovali da se možemo ugurati u raspored ljudi koji vole kazalište bez obzira na količinu i raznovrsnost onih gradskih, a na kraju smo stvorili kazališnu publiku i od onih koji to prije nisu bili. Iza toga stoji vrijeme, dobre procjene, upornost, profesionalni mladi ljudi, studenti i poneka genijalnost. Sad više nema nazad. Publika nas voli, a i mi im dajemo što drugdje nemaju. Koncept sa stolovima u parteru, pićem i kokicama, veselim, kvalitetnim i duhovitim predstavama, odabranim gostima te svakovečernja svirka uživo u kazališnom baru Mosorog nakon predstave pun su pogodak i idealan odabir za parove i društva, mlađe i starije, jer u jednoj večeri spoje kazalište i izlazak. Nedavno smo proslavili 7. rođendan s publikom koja već zna da se na obljetnice veselimo s njim pa svatko dobije i šniticu torte. Ma di to ima? Ima tu i obiteljske priče. Recimo sin Gabriel igra u Božićnoj predstavi i velikom hitu Nema sutra, žena radi grupnu prodaju, zakupe i gostovanje, Đurina kćer napisala je tekst za našu najnoviju predstavu i zajedno s tatom igra u predstavi. Hahaha, ma mi smo leglo nepotizma… Lijepo je da se i na klince već možemo osloniti.

Jedna od Reneovih neostvarenih želja je režiranje igranog filma - scenarij već ima u ladici

SANJA JAGATIĆ

Kako izgleda vođenje privatnog kazališta? I kako vidite Ludu kuću za, recimo, pet ili deset godina? Pretpostavljam da se niste "brutalno obogatili". Je li u pitanju čista strast?

- Prilično smo uigrani i posloženi. Devet nas je zaposlenih i k tome rotiramo još dvadesetak studenata koji su važne karike u cijelom ugođaju. U toku večeri aktivno je dvanaestak ljudi i uglavnom sve ide kako treba. Osobno sam svakodnevno jednom moždanom polutkom u kazalištu, ali imam se i na koga osloniti. Često dolazi i partner Đuro. Ne planiramo puno unaprijed i ne idemo iz premijere u premijeru. Mi svoje predstave izigravao. Do sad nam je 6 naslova prešlo 100 izvedbi, od čega dvije i brojku 200. Naravno da se nisam obogatio, još, hahaha, ali daleko je to samo od strasti. Pozicionirali smo se u Zagrebu kao popularno, često ili uglavnom rasprodano kazalište pa publika već zna da se ulaznice ne kupuju jučer. Inače vrlo često komuniciramo s publikom, ostajemo nakon predstava, Đuro i zapjeva, bude i pravih tuluma. Stalno ulažemo u prostor i radimo na novitetima, podižemo sami svoju ljestvicu. To će biti izazovno u budućnosti pa tko zna, možda napadnemo i jednom tjedno na dramske predstave! Uglavnom, trudit ćemo se zadržati kvalitetu da i dalje publika iz ludilišta odlazi s zadovoljna! Nastavljamo i sa školom glume za klince od 10-18 godina. Ove godine nekoliko ih pokušava upisati ADU, a neki od njih već nam igraju u Božićnoj predstavi.

Snimljeno u Galeriji Kranjčar u Zagrebu

Styling Dora Šintić