Sjećanja stalno naviru…
Ne znam odakle bih započela priču o jednoj suradnji koja je trajala više od dva desetljeća i koja se na kraju pretvorila u iskreno i duboko prijateljstvo između Žuži Jelinek i mene. I više od toga. U prijateljstvo naših obitelji.
Možda od prvog upoznavanja i to preko telefona.
Kad je čula da ću ja biti urednica njezinih kolumni, nazvala me iz Ženeve i uz srdačan pozdrav odmah počela:
- Ti znaš da sam ja šnajderica? Kažu najbolja među najboljima. A rekli su mi da i ti znaš svoj posao. Onda ćemo se slagati. Samo ne volim da mi se riječi izvrću. Jer ja ne lažem. Možda samo onima koji to vole čuti - muškarcima.
Nisam baš strašljiva, ali ovo me uplašilo. Ali, što bude, bit će, na kraju sam sama sebe tješila.
S prvim kolumnama sam se užasno mučila. Nastojala sam sve što je napisala stilski i gramatički dotjerivati pazeći da ipak ne pređem onu granicu koju mi je ona odredila. Ali nisam bila oduševljena onim što sam uradila. No svi su šutjeli. Znala sam da šutnja ne znači i pohvalu.
A onda jedan četvrtak, a to je bio dan naših najprije telefonskih razgovora, a poslije sastanaka, stigao je poziv iz Ženeve. I prvo Žužino pitanje:
- Imaš ti muža?
Učinilo mi se da sam ja tu doma i sva sretna sam joj odgovorila:
- Oh, da! U braku sam već četrdeset godina - pohvalila sam se.
- Ma pitam glupost! Po tome kako redigiraš moje kolumne, to se i vidi. A za ljubavnika te neću ni pitati jer ga sigurno nemaš, a da ga imaš, ne bi se usudila to ni reći. Za tebe sigurno kažu "čestita žena". Morat ćeš ti meni objasniti što to znači.
Toga časa sam mislila da ja ovo neću moći raditi. Ja, dugogodišnja pristojna profesorica, ravnateljica jedne ugledne škole, pa i ne baš beznačajna političarka, da se spustim na ovu razinu razgovora, e to neće ići! I kad sam već htjela reći da mi se ne sviđa ovakav razgovor, opet sam se stresla kad je nastavila. Sad tako toplo:
- Lepa moja, naučit ću ja tebe onome što nitko nije! Bit će ti onda lakše ispravljati i ova moja piskaranja. Dolazim drugi tjedan u Zagreb, i prvo što želim, jest tebe vidjeti. Četvrtak u pet. Može?
Iz škrinjice mudrosti Žuži Jelinek ne propustite! Kakve haljine nositi, što skriti, a što istaknuti: Žužinih sedam savjeta za punije dame
Dakako da sam rekla da može.
Sa strahom sam grabila toga četvrtka stubu po stubu do drugog kata na Jelačićevom trgu idući na taj prvi sastanak sa Žuži.
I prvi susret bio je dovoljan da osjetim svu toplinu jedne žena u već ozbiljnim godinama, ali od koje sam tada odmah čula - da ona godina nema. I tu prvu njezinu izgovorenu rečenicu prihvatila sam bez zadrške. Uhvatila sam se kako sam lani u radijskoj emisiji "Ljudi smo" Karmele Vukov-Colić, to slavodobitno ponovila. Ma što ponovila - prisvojila sam je!
Taj naš prvi susret bio je sudbonosan. Oni koji su barem jednom bili sa Žuži u kontaktu, znaju o čemu govorim.
I ja imam iskustva, i ja sam cijeli život bila okružena s ljudima, ali ni od koga nisam toliko naučila o životu, i nitko me nije znao toliko razveseliti kao Žuži.
U toliko godina i toliko njezinih, što pročitanih što razgovornih tema, nema onoga čega se nismo dotaknuli. Kad je shvatila da ipak sumnjičavo gledam na njezina četiri braka, smiješeći se upitala me:
- Čudiš se, a ne usudiš se to me pitati? Ja se tebi mogu čuditi više. Zaboga, kako možeš toliko opstati i ostati s jednim muškarcem u braku?
A obožavala je moga muža. I on nju. Znali su si njih dvoje "kratiti vrijeme" - partizanskim pričama. I ja sam je, zezajući, upozorila:
- Žuži, dalje prste od moga muža!
A ona mi isti čas odbrusi:
- Ma ne brini. On je za mene prestar! ( Mlađi je od nje petnaestak godina).
Ali nije stalo na tome. Opet me iznenadila!
Iz škrinjice mudrosti Žuži Jelinek ne propustite! Zlatna pravila za sve generacije: Žužinih deset savjeta za muškarce!
- Da smo se upoznale prije, ti tako vrijedna sigurno bi uz moju pomoć imala vilu pokraj moje četiri na Ženevskom jezeru.
I ja sva sretna odgovorim:
- Uz vašu pomoć, sigurno.
I onda tuš:
- Samo sigurno ne bi bila s ovim mužem još u braku.
Možda to zvuči čudno, ali da je to netko drugi izgovorio, izgledalo bi grubo, no kad je ona rekla, bilo je, kako je rekla jedna čitateljica za - slušanje i učenje.
Primala je na stotine pisama čitateljica. Nesretnica, kako bi ona tugaljivo rekla. Nevoljenih i nesretnih žena. Na neka je čak i osobno odgovarala, a nekima i preko kolumni. Jednoj je, koja ju je pitala kako da vrati izgubljeno dostojanstvo jer se toliko ponizila moleći muža da joj se vrati, odgovorila:
- Pod hitno nađite ljubavnika! Klin se klinom izbija!
Od srca sam se nasmijala kad mi je pokazala odgovor na pismo nekoj drugoj ženi:
- Bilo bi najbolje da pitate svoga muža, to što pitate mene. Jer kakva ste vi uopće žena ako tražite pomoć sa strane? Nikakva!
Na moj upit tko je ta žena, odgovorila je bez da je trepnula:
- Žena jednoga koji me proganjao davnih dana. Ma on je bezveznjak. Žena mu je, čini se, pametnija od njega. Ili je ipak vreća našla zakrpu?
O Žuži su napisani članci i članci. Uglavnom svi pršte zaključcima o ženi koja je i sudbinu mogla preusmjeriti. No unatoč svim tim člancima, o sebi je sve rekla najviše ona sama.
Ne poznam nikoga tko bi tako otvoreno govorio o svom životu kao ona. Znali su me mnogi pitati je li baš sve onako što ona napiše ili kaže. S velikom sigurnošću mogla sam reći da jest. Ona je naprosto žena koja ne laže. Najmanje kad govori o sebi. Imala je neku čudnu sposobnost da i ono o čemu mnogi zaziru pričati, ona je ljudski, prirodno znala reći - nema ničega ljepšega u životu od ljubavi. Ali brzo doda i ono što bi malo tko - i ljubavnika.
I ta žena koja se, kako je rekla "voljela udavati", ipak je žalila samo za prvim mužem. Nikad nije promijenila prezime. A nije to bilo samo zato što je bila poznata pod tim prezimenom.
Čitajte i: Obožavana kolumnistica Glorije: 'Ljubav svakome, pin nikome!' - fascinantan život Žuži Jelinek
U trenutcima opuštanja, opet četvrtkom, kad bismo jedna drugoj pričale "svaka svoju priču", ona je tek onako, kao slučajno, pripomenula. Shvatila samo to kao da i ja to trebam znati:
- Ja sam prva Jelinekova žena! I to ću uvijek i ostati!
Bilo mi je i više nego jasno da je jedino njega istinski voljela. I nikad prežalila.
Ne smijem nikako ne reći da je bila strahovito socijalno osjetljiva. Recimo za ženu koju uopće nije poznavala, dala je svoj prilog jer je ostala bez posla, a kako to obično biva, i muž ju je ostavio.
U tih tolikih godina nije da nije bilo među nama i žučljivih dijaloga, ali na kraju bi skoro pa prije popustila ona nego ja. Pa ne kaže se badava da pametniji popušta - rekla bi čim bi me nazvala.
Kad je bila bolesna, došao ju je posjetiti jedan visoko rangirani političar. Nije bio njezinog svjetonazora, moga još manje, ali neki izbori su bili pred vratima i glasovi su se skupljali na sve strane i na sve moguće načine. A ona je nešto značila u Hrvatskoj. Pozvala je i mene da tada budem kod nje. Odbrusila sam joj da ja s takvima ne pijem kavu.
- Ako tako nastaviš razmišljati, nitko je neće ni s tobom piti! Tvoj politički neistomišljenik nije tvoj neprijatelj!
Jedan četvrtak smo zbog toga sukoba obavili razgovor tek telefonom, da bismo drugi završili u Westinu. I opet nova priča.
Za stolom nedaleko od nas sjedili su neki svećenici, i u jednom času jedan od njih se digao da je pozdravi. Uljudno, fino, gospodski i - kršćanski, kako je brzo rekla kad je otišao. Bio je to njezin prijatelj, ne znam jeli biskup ili nešto hijerarhijski niže, ali ona je i njih uvažavala kao i oni nju. Čak je imala i garažu na Kaptolu.
Nije mi zaboravila reći:
- S njima je uvijek ugodno razgovarati. Ma te na Kaptolu mnogi pogrešno shvaćaju. Ima među njima divnih ljudi. Za poželjeti.
Ja, zlobnica, upitah je odmah:
- Pa ne mislite, valjda, da oni čitaju vaše kolumne?
Odgovor nisam dugo čekala!
- Zbilja sam mislim da si nešto naučila od mene. Ali, bojim se… Možda su ove godine s tobom - izgubljene.
Šteta što me ne može čuti. Jer bih joj priznala da sam baš od nje najviše naučila, da sam prošla njezinu životnu školu koju nisu imali sreću drugi proći.
Bila bi sigurno sretna da čuje kako se uhvatim u nekim trenutcima kako ponavljam neke njezine rečenice pa i poruke:
"Život je jedan i moraš ga znati živjeti! Siromašni su samo oni koji ne znaju voljeti! Uz ljubav ide i praštanje!"
Najnovija biografija "Neispričana priča o Žuži Jelinek" biblioteke G. autorice Nade Mirković, koju možete pronaći u prodaji uz novi broj magazina Gloria po cijeni od 49 kuna, donosi niz zanimljivosti iz života legendarne Glorijine kolumnistice, ali i niz savjeta koji su primjenjivi i danas...
