Kazališna i filmska glumica Iva Kraljević (38) upravo se vratila iz Cannesa. Ravno sa seta nove serije ‘Lijepe naše‘, koju ovih dana snima u Zagrebu, sletjela je na Croisette, među kaos limuzina, fotografa, svile i filmskih legendi, kako bi predstavila kratkometražni film ‘Niko ništa nije rekao‘ redateljice Tamare Todorović. Film je ušao u službenu konkurenciju 79. Filmskog festivala u Cannesu među samo deset odabranih naslova od čak 3.184 prijavljena filma iz cijelog svijeta. U toj tihoj, brutalno preciznoj priči o prešućivanju i emocionalnom nasilju, Iva igra Jasminu — ženu koja dugo vjeruje da je pristojnost isto što i mir, dok ne shvati koliko tišina može biti razorna.

Cannes joj je, kaže, mirisao na more, skupe parfeme i laganu paniku. Na glumice koje nekoliko minuta nakon crvenog tepiha nose štikle u rukama, redatelje koji do jutra raspravljaju o filmovima i glamur koji izgleda najstvarnije tek kad se počne raspadati. Kao neki spoj Fellinijeva sna i modne groznice na 38 stupnjeva. U Klisab kreaciji, bez želje da izgleda kao “netko drugi za Cannes”, Iva je djelovala kao junakinja nekog novog europskog filma — potpuno prisutna i opasno zanimljiva.

Cannes je ta magija gdje svaka premijera izgleda kao da je cijeli život vodio samo prema toj jednoj večeri na crvenom tepihu. Kako je biti na tom tepihu kao netko tko nije došao ni promovirati se ni biti viđen, nego predstaviti jedan od samo deset kratkometražnih filmova odabranih iz 3.184 prijavljenih s cijelog svijeta?

Cannes je zapravo jako čudan spoj histerije i potpune tišine. Pet minuta prije projekcije svi trče, svima zvone telefoni, haljine se popravljaju selotejpom, ne znaš gdje ćeš s vrećicom u kojoj su ti papuče i mobitel, koja veličina torbe može proći na taj tepih, a koja ne, a onda odjednom sjedneš u dvoranu i shvatiš da je sad film sam. I da više nemaš što kontrolirati. Meni je najljepši trenutak bio prije samog crvenog tepiha. Tada sam prvi put pomislila: “Aha, ovo je stvarno.” Ne na način ega, nego više kao neki glitch u stvarnosti. Jer dođeš iz Zagreba, s proba, iz tramvaja, života gdje nosiš dvije vrećice iz Konzuma i učiš tekst u hodu, i onda odjednom stojiš u Cannesu s filmom koji je prošao među deset od 3.184 prijavljenih.

Iva Kraljević s producenticama kuće Dinaridi, Lucijom Petrić i Tenom Gojić

PRIVATNI ARHIV

To je baš luda rečenica kad je izgovoriš naglas. I iskreno, najdirljivije mi je bilo koliko nitko od nas nije bio tamo zbog “pojavljivanja”. Svi smo bili tamo zbog filma. To se osjeti. I publika to osjeti.

Film se zove „Niko ništa nije rekao“ — i cijela njegova jezgra je u tome što se prešućuje, što se ne izgovara, što se ignorira dok ne eksplodira. Kako biste nam ‘pitchali‘ film i svoj lik?

To je film o tišini koja postane nasilna. O svemu onome što ljudi vide, ali odluče ne komentirati jer je lakše održavati privid normalnosti. Moj lik je osoba koja dugo pokušava biti “razumna”, funkcionalna, pristojna… i onda polako shvati da pristojnost često zna biti samo sofisticirani oblik samoizdaje. Volim što film nikoga ne oslobađa odgovornosti. Nema klasičnih heroja ni negativaca, nego ljudi koji su možda jednom trebali nešto reći, a nisu. I mislim da svi imamo barem jednu situaciju u životu gdje smo bili ili osoba koja šuti ili osoba kojoj nitko ništa nije rekao. Zato film nekako ostane pod kožom.

Ovo je srpsko-hrvatsko-francusko-slovenska koprodukcija. Kakva je bila atmosfera na setu i kako je došlo do suradnje?

Atmosfera je bila jako zdrava, ali ne na onaj Instagram “mi smo obitelj” način. Više u smislu da su svi bili brutalno koncentrirani i potpuno predani filmu. Redateljica Tamara Todorović bila je izuzetno spremna i znala je što želi i što radi. Do suradnje je došlo tako što je produkcijska kuća Dinaridi iz Hrvatske bila koproducent filma. Producentice Lucija Perić i Tena Gojić su me, između ostalih glumica, predložile redateljici koja je napravila audiciju na kojoj sam prošla.

"Cannes je prekrasan trenutak, ali ne doživljavam ga kao: “E sad sam uspjela”, kaže glumica

PRIVATNI ARHIV

Kod koprodukcija je zanimljivo koliko različitih senzibiliteta dođe za isti stol, i onda iz svega toga nastane nešto što nijedna zemlja sama ne bi mogla napraviti.

Magistrirali ste glumu 2019., ušli u ZKM ansambl 2023. i evo vas u Cannesu 2024. Bez romantiziranja — kako osjećate svoj karijerni put?

Iskreno? Kao niz perioda u kojima sam mislila da se ništa ne događa, a zapravo se sve gradilo. Mislim da se kod glume često romantizira ideja “proboja”, a puno je realnije da karijeru čine godine rada koje nitko ne vidi. Audicije na koje ne prođeš, projekti koji se raspadnu, faze u kojima sumnjaš u sebe i onda sutradan ipak odeš na probu. Cannes je prekrasan trenutak, ali ne doživljavam ga kao: “E sad sam uspjela.” Više kao potvrdu da ima smisla nastaviti raditi ozbiljno i znatiželjno. I da ponekad stvari stvarno dođu u svoje vrijeme, koliko god to bila iritantna rečenica.

Što je sljedeće u vašem glumačkom itineraru?

Trenutačno snimam seriju „Lijepe naše“ koju su smislile Nataša Dangubić i Zrinka Šamija. Ne samo smislile, nego i napisale 12 epizoda uz scenarista Marina Lisjaka. Režira je Judita Gamulin i baš sam sretna što sam dio ovog projekta u kojem kreativno dominiraju žene. Protagonistica serije, zajedno sa mnom, je Nataša Dangubić, što se stvarno osjeti u materijalu. Riječ je o obiteljskoj seriji koja je potpuno drugačija od svega što smo mogli vidjeti dosad. Likovi imaju živost, humor i preciznost koja se rijetko sreće.

"Najdraže mi je bilo gledati kako se glamur topi samo par minuta dalje od crvenog tepiha", priča nam Iva

PRIVATNI ARHIV

Glumački ansambl je odličan i na setu vlada ugodna, lijepa energija, ona vrsta atmosfere kad ljudi ozbiljno rade, ali se pritom i stvarno zabavljaju. Serija izlazi na jesen na HRT-u u produkciji Drugog plana i imam osjećaj da donosi nešto potpuno novo i drugačije. Pametna je, vrlo zabavna, obraća se svim generacijama i ima taj neki pomaknuti pogled na naše društvo koji mi je strašno drag. Voljela bih što je moguće više raditi s kreativnim i hrabrim ljudima, u kazalištu i na filmu. Zanimaju me autorski filmovi i likovi koji nisu nužno “simpatični”. Mislim da žene još uvijek često moraju biti emocionalno probavljive da bi bile prihvaćene na ekranu, a mene zanimaju pukotine, kontradikcije i ljudi koji ponekad donesu krivu odluku. I naravno, malo bih i spavala. To zvuči kao luksuzniji plan od Cannesa.

Cannes kao senzorno iskustvo: opišite nam festival onako kako ga ne prikazuju fotografije...

Cannes zapravo miriše na more, skupe parfeme i laganu paniku. Fotografije ne mogu uhvatiti koliko je fizički intenzivan. Vrućina, gužva, adrenalin, ljudi koji istovremeno izgledaju atraktivno i potpuno iscrpljeno. Dogodila mi se i određena vrsta demistifikacije koja me zabavljala. Najdraže mi je bilo gledati kako se glamur topi samo par minuta dalje od crvenog tepiha. Tad svi postanu ljudi. Glumice bose nose štikle u rukama, redatelji raspravljaju o filmovima s ljudima koje su upoznali prije sedam minuta. I da, upoznala sam nekoliko ljudi čiji sam rad pratila, ali opet vrijedi ono pravilo da su najjednostavniji i često najtiši ljudi u prostoriji najveći umjetnici.

Kako ste se osjećali u svom stylingu?

Htjela sam izgledati kao ja, a ne kao osoba koju je pojeo styling. To mi je uvijek granica. Cannes lako proguta ljude u ideji “looka”, a meni je bilo važno da mogu disati, hodati i imati lice koje još uvijek izgleda kao moje. Volim kad odjeća nosi neku vrstu samopouzdanja bez agresivnog dokazivanja. Zato sam se odlučila za Klisab.

Glumica je odabrala kreaciju brenda Klisab

PRIVATNI ARHIV

I iskreno, najvažnije mi je bilo da se ne bavim haljinom više nego filmom. Ako cijelu večer razmišljaš hoće li nešto puknuti, skliznuti ili te ugušiti, to nije couture, nego kazna.