Beogradska mezzosopranistica, nova Amneris u Verdijevoj ‘Aidi‘ zagrebačkog HNK i jedno od najzanimljivijih opernih imena svoje generacije, otkriva koja su joj najdraža mjesta u Zagrebu, i zašto je sport zamijenila opernim pjevanjem.
Opera „Aida“ Giuseppea Verdija, jedno od najvažnijih i najizvođenijih djela operne literature, a 27. veljače nakon trinaest godina ponovno premijerno stiže na scenu zagrebačkog HNK-a. Nova produkcija, pod ravnanjem maestra Pier Giorgia Morandija i u režiji Maria Pontiggija, donosi raskošno čitanje poznate priče o ljubavi, ljubomori i moći.
U ulozi snažne i ponosne faraonove kćeri Amneris, u alternaciji s Emilijom Rukavinom, nastupa 34-godišnja beogradska mezzosopranistica koja je nepune dvije godine stalna članica ansambla zagrebačke Opere. Visoka gotovo 180 centimetara, vitke figure i izražajne scenske prisutnosti, na pozornici djeluje sigurno, uvjerljivo i izuzetno dojmljivo.
"Na sceni je prednost imati impozantnu figuru. Publika vas gleda iz daljine, kostimi drugačije stoje i cijela pojava dobiva na atraktivnosti. Istina je da su neki tenori niži pa često nosim ravne cipele, ali to je sitnica u odnosu na prednost koju visina u scenskom nastupu donosi", kaže Sofija.
Rano prepoznat talent
Rođena i odrasla u Beogradu, dolazi iz obitelji bez profesionalnih dodira s klasičnom glazbom. Otac joj je bio košarkaš, majka arhitektica, a i sama je dugo bila posvećena sportu. Igrala je odbojku, ozbiljno razmišljala o sportskom putu, no glazba je s vremenom preuzela primat. "Još u vrtiću tete su primijetile da imam sluha i poseban glas pa su mojim roditeljima savjetovale da me upišu u glazbenu školu. I tako je zapravo krenuo moj život s glazbom. U muzičkoj školi pjevala sam u zboru i svirala violinu. Naravno da sam kao klinka htjela biti pop-pjevačica poput Whitney Houston, no ubrzo se moja ljubav okrenula prema operi. Volim glumiti, volim psihološki kompleksne i intenzivne likove s mnogo nijansi. Volim pokret, ples, jezike. Brzo ih učim i imam dobar sluh za njih. Opera objedinjuje sve te moje interese. A operu i sport mogu usporediti po količini adrenalina. Predstava je kao važna utakmica u kojoj se dajem do kraja, emotivno i fizički, pa tu vidim sličnost", otkriva Petrović.
Upravo ta potreba za cjelovitim izrazom oblikovala je i njezin profesionalni stav. Za nju opera nije statična forma u kojoj je dovoljan samo glas, nego umjetnost koja traži potpunu prisutnost. "Operna diva Maria Callas napravila je revoluciju upravo u dramskom izrazu. Publiku morate držati scenskom prisutnošću, emocijom i mislima“, kaže.
Nakon diplome na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, uslijedila su usavršavanja u Americi i Francuskoj te brojni angažmani u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Austriji. Rad u različitim sredinama donio joj je širinu repertoara i iskustvo rada u drugačijim umjetničkim i poslovnim okruženjima.
U Zagreb je došla 2023. godine, na preporuku kolege, bez prethodnog plana da se veže uz jednu kuću. "Jedan me kolega bez mog znanja 2023. godine preporučio vodstvu Opere HNK-a za ulogu Maddalene u operi ‘Rigoletto’. Prvi dojmovi bili su stvarno lijepi. Kolege su me prihvatili kao umjetnicu, radna atmosfera u HNK-u bila je divna, a nakon nekog vremena stigao je poziv da se za stalno priključim ansamblu. Iako sam u duši ‘freelancer’ i nisam se mislila nigdje usidriti, shvatila sam da je u mojim relativno mladim godinama ipak lijepo imati bazu i mjesto gdje vas podržavaju i poštuju, gdje se možete nesmetano razvijati i raditi na svome glasu i ostalim vještinama neophodnima za ovaj poziv. Prihvatila sam ponudu jer HNK izlazi u susret svojim solistima i podržava razvoj naše inozemne karijere, što mi je izuzetno važno – ako dobijem ponudu iz Barcelone, Frankfurta ili Londona, to se ne odbija", ističe Sofija.
Karijeru je započela kao sopranistica, no s vremenom je prepoznala da joj glas prirodnije pripada mezzosopranskom registru. Taj prijelaz nije bio nagao, nego rezultat sazrijevanja i pažljivog osluškivanja vlastitih mogućnosti. "Usprkos tome što imam tri oktave u glasu – dobre visine i dubine – moj glas se uvijek najudobnije osjećao kada pjevam centralne lage i tu se čuje moja specifična tamna boja glasa. U Njemačkoj za takve glasove postoji termin Zwischenfach. Postoji mnogo soprana koji su pjevali i neke mezzosopranske uloge i obrnuto. Po meni ne treba glas ograničavati i stavljati u bilo kakvu ladicu", dodaje.
Zagrebačka publika sada će je prvi put čuti u ulozi Amneris u „Aidi“, dok je njoj to četvrta produkcija u zagrebačkoj Operi. Osim spomenute Maddalene u „Rigolettu“, pjevala je Stranu princezu u „Rusalki“ i Juditu u istoimenoj operi, a pri kraju sezone čeka je Venera u Wagnerovu „Tannhäuseru“. Istodobno nastavlja nastupati i diljem Europe, održavajući međunarodni ritam koji je obilježio njezine profesionalne godine. Njezin je život ionako od njezine 22. godine u – koferima.
"Uvijek su to minimum dva ogromna kofera. Naravno, ovisi na koliko dugo idem. Ali sam s vremenom smanjila bar boje koje nosim da si pojednostavim izbor odjeće. To su zimi, uglavnom, crne, bijele, sive nijanse, a ljeti bijele, bež i svijetloružičaste. Moj problem je što gdje god odem, kupim još jedan kofer. Volim shopping, ali nisam opterećena modnim brendovima. Više gledam na kvalitetu. Privatno volim sportske kombinacije i tenisice jer puno hodam, ali naravno da se volim i urediti, lijepo odjenuti i našminkati. Jednako tako volim i lijepe kostime na sceni, lijepu scenografiju, estetika predstave mi je važna. Zato sada uživam u ulozi Amneris jer imam dugačke haljine i ogrtače, krune, nakit, pa naravno i predivnu šminku", kaže Sofija koja se u Zagrebu snašla jednako dobro kao i na pozornici zagrebačkog HNK.
Život u Zagrebu
Ovdje već ima prijatelje koje poznaje od prije i koji nemaju veze s operom. Redovito odlazi na Dolac, kuha i često pješači na Sljeme, tražeći ravnotežu između intenzivnog rada i svakodnevice.
"Gdje god da dođem, u koju god zemlju i novi grad, prvo idem kupovati začine, čajeve i ostale zdrave namirnice jer ne jedem meso i izbjegavam gluten. Obožavam ići na Dolac i razgovarati s ljudima koji prodaju voće i povrće, ispitujem ih otkud dolaze namirnice pa moji bliski ljudi kažu da sam dosadna jer i u restoranima volim ispitivati sve o hrani", smije se.
Prisjeća se kako je i njezin pokojni djed imao isti ritual – svakodnevni odlazak na tržnicu i kupovanje više nego što je planirao. "Volim kuhati i kuhanje mi je antistres-terapija. Pretežno živim na biljnoj prehrani, tu i tamo se potkrade koje domaće jaje ili riba. Mlijeko i mliječne proizvode rijetko konzumiram, eventualno kozji sir ili dobar parmezan. Meso ne jedem već godinama i shvatila da se bolje osjećam bez mesa. Zanimljivo je da imam prilično visoku razinz željeza za nekoga tko ne jede meso, vjerojatno jer jedem puno povrća, posebno špinata, mahunarki, voća, orašastih plodova i kvalitetnih žitarica. A kada ne kuham, imam svoje restorane poput Bistroa Zrno ili Veggehopa", otkriva.
Posao ne voli nositi kući i svjesno pokušava odvojiti profesionalni i privatni život. Kao svaka mlada osoba voli izlaziti i plesati, sluša elektroničku i latino glazbu, jazz i soul, a za dobar provod ne treba joj alkohol kojeg ionako ne pije. Pa niti nakon vlastitih premijera. Ipak, kada govori o noćnom životu, rodni Beograd ima posebno mjesto."On još uvijek ima tu živost i energiju koja mi odgovara. Ima puno mjesta za izlaske i ljudi vole izlaziti, a moji zagrebački prijatelji žale se da posljednjih godina nemaju gdje izaći", priča Sofija.
Sretno zaljubljena
U Zagrebu je često prati i njezin partner, također Beograđanin, koji radi u IT industriji i može raditi na daljinu, što im olakšava organizaciju života koji je već godinama obilježen putovanjima.
"U vezi smo nešto manje od dvije godine i puno mi znači da može putovati sa mnom, što je moja konstanta. U ovom našem poslu ženama je teže nego muškarcima jer je teško uskladiti karijeru koja podrazumijeva stalna putovanja s klasičnim obiteljskim životom. Imam 34 godine i normalno je da razmišljam o budućnosti. Voljela bih imati dom i obitelj. Ali ta klasična slika obiteljskog života u mom je slučaju teško ostvariva", kaže.
Pred njom su nove uloge i nove pozornice. Iako se ne opterećuje razmišljanjem o nastupima u razvikanim opernim kućama poput milanske Scale ili njujorškog Metropolitana, svjesna je da su ti umjetnički hramovi na putu koji gradi postupno i strpljivo.
"Ne sumnjam da će i to doći na red. Ponekad imam osjećaj da moj život vodi neka nevidljiva sila, neka Božja ruka s kojom ja nemam veze. Ono što si želim jest da još dugi niz godina imam jednaki entuzijazam za posao kakav imam danas, da sačuvam zdravlje i glas te pronađem balans između privatnog i poslovnog života. To mi je najvažnije", zaključuje simpatična Sofija Petrović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....