Glazbenik i kazališni umjetnik otkriva kako mu je rođenje kćeri promijenilo svakodnevicu, kako izgleda njegov život između koncerata, putovanja i bebe koja mu je postala centar svijeta.
Ovih dana navršavaju se tri godine otkako je mikrofon legendarnog Parnog valjka preuzeo Igor Drvenkar (34), pjevač kojeg je publika upoznala u popularnom showu "A strana", a kazališna publika zavoljela kao snažan i emotivan glas u predstavama Kazališta Komedija. Trenutačno ga je prilično teško uloviti jer je s Parnim valjkom na regionalnoj turneji, a kada je kod kuće, sva mu je pažnja usmjerena na kćerkicu Liru, koju je početkom ove godine dobio s partnericom Norom. S njim smo razgovarali o roditeljstvu, o tome koliko ga je dolazak kćerkice promijenio, o novim prioritetima i o glazbi koja je konstanta u njegovu životu.
Kako ste se snašli u ulozi tate?
Moram priznati da sam se snašao bolje nego što sam očekivao. Prije nego što se dijete rodi, u glavi imaš bezbroj pitanja i misliš da ćeš sve raditi pogrešno. Onda dođe taj trenutak i shvatiš da mnogo toga dolazi prirodno. Naravno da ima nesigurnosti, osobito na početku, ali brzo se uđe u ritam. Najvažnije je biti prisutan i uključen. Meni je to zaista lijep osjećaj i nešto što me svaki dan podsjeća na to koliko se život može promijeniti na najbolji mogući način.
Postoji li nešto čega ste se bojali prije dolaska djeteta, a sada vam se čini potpuno bezazlenim ili smiješnim?
Bojao sam se da u nekim situacijama neću znati što učiniti. Primjerice, dijete plače, a ti nemaš pojma zašto. Na kraju shvatiš da većina takvih situacija prođe puno jednostavnije nego što si zamišljao. Djeca zapravo imaju prilično jasan „sustav“: gladna su, umorna su ili jednostavno traže blizinu. Kada to shvatiš, mnogo se opustiš. Danas mi je čak pomalo smiješno koliko sam se unaprijed brinuo oko nekih stvari.
Kažu da se život dijeli na razdoblje „prije“ i „poslije“ djeteta. U kojem je segmentu vaš život doživio najveću promjenu?
Najveća promjena dogodila se u prioritetima. Prije su posao, projekti i planovi bili u prvom planu. I sada su važni, ali više nisu jedini fokus. Dijete jednostavno promijeni perspektivu. Počneš drukčije gledati na vrijeme, na odgovornost i na to kako želiš živjeti. Neke stvari koje su prije djelovale iznimno važno danas su mnogo manje bitne.
Kako danas izgleda vaša svakodnevica u odnosu na razdoblje prije očinstva? Koje su vam nove rutine?
Promijenio se cijeli dnevni ritam. Prije si mogao kasnije otići na spavanje i ujutro dulje spavati ako nemaš obveza. S djetetom to baš ne ide tako. Buđenje je uglavnom rano i dan odmah počinje. Ima i manje spontanosti nego prije jer se mnogo toga planira oko djeteta. S druge strane, ta rutina ima i svoju ljepotu. Dan dobije drukčiju strukturu i nekako sve postane konkretnije.
A neke nove emocije?
Pojavi se nova razina odgovornosti. Više ne razmišljaš samo o sebi i vlastitom rasporedu. Postoji netko tko ovisi o tebi i to snažno osjetiš. Istodobno se pojavi i posebna vrsta sreće. Male stvari razvesele te mnogo više nego prije. Jedan osmijeh ili neka sitnica iz svakodnevice mogu ti uljepšati cijeli dan.
Što vam je u roditeljstvu zasad najlakše, a što vam se pokazalo najizazovnijim?
Najlakše mi je provoditi vrijeme s njom. Te male stvari – igranje, držanje u naručju, uspavljivanje – dolaze mi prirodno i u njima zaista uživam. Najizazovnije je uskladiti posao i obitelj. Posao kojim se bavim često uključuje putovanja, koncerte i večernje obveze pa je ponekad teško biti kod kuće onoliko koliko bih želio.
Sudjelujete li u kupanju Lire, prematanju i noćnim buđenjima?
Naravno. Mislim da je to sasvim normalno i da bi oba roditelja trebala biti uključena u sve te stvari. Na početku je sve to novo i pomalo nespretno, ali brzo se nauči. Prematanje je u početku izgledalo kao mala operacija, a danas je to već rutina. I kupanje je postalo jedan lijep mali ritual.
Tko je djevojčici odabrao ime?
Ime smo birali zajedno. Htjeli smo nešto jednostavno i lijepo, ali i ime koje za nas ima posebnu simboliku. Kada smo došli do imena Lira, oboma nam se odmah svidjelo i nekako smo znali da je to pravo ime za nju.
Pjevate li joj prije spavanja dječje uspavanke, balade Parnog valjka ili neke svoje pjesme koje ste zbog nje napisali?
Ponekad joj pjevam prije spavanja, ali to su uglavnom improvizirane uspavanke, a ne konkretne pjesme. Katkad je to samo neka tiha melodija koja mi u tom trenutku padne na pamet. Od pjesama Parnog valjka posebna je „Gledam je dok spava“ – nju joj ponekad tiho pjevušim i ona je trenutačno najljepše uspavljuje.
Koliko vam je očinstvo promijenilo pogled na posao, ambicije i tempo kojim ste prije živjeli?
Ambicije su i dalje tu, ali sada imaju drukčiji kontekst. Ne radim više samo zbog karijere ili nekog cilja, nego i zbog obitelji. Tempo života u glavi se donekle smirio, iako je raspored i dalje pun. Nastojim bolje organizirati vrijeme koje imam.
Je li vam teže otići na koncert, turneju ili večernju predstavu sada kada vas Lira čeka kod kuće?
Svakako je drukčije nego prije. Prije sam jednostavno spakirao torbu i otišao na koncert ili put bez mnogo razmišljanja. Čak je i Nora često mogla putovati sa mnom. Sada uvijek postoji onaj trenutak kada izlazim iz kuće i znam da iza sebe ostavljam nešto jako važno. Nije to nikakva drama, ali osjeti se. S druge strane, to je posao koji volim i koji je dio mog života. Najljepši dio zapravo je povratak kući nakon koncerta ili puta, jer sada to ima mnogo veću težinu nego prije.
Ovih dana navršava se tri godine otkako ste se priključili Parnom valjku. Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na taj početak i teret očekivanja koji je tada bio ogroman?
Početak je bio vrlo intenzivan. Bio sam svjestan koliko je to velik bend i koliko ljudi imaju emociju prema tim pjesmama i prema Akiju. Očekivanja su bila velika i trebalo je vremena da se sve posloži. Danas, nakon tri godine, mogu reći da sam zahvalan na tom putu i na svemu što smo zajedno prošli.
Koliko vas je period proveden u Parnom valjku promijenio kao glazbenika i čovjeka?
Sigurno sam mnogo naučio. Pjevanje tih pjesama pred publikom koja ih zna napamet nosi posebnu odgovornost. Kao glazbenik naučio sam drukčije kontrolirati energiju i emociju. Kao čovjek naučio sam biti strpljiv i svjestan da je ta priča mnogo veća od jednog pojedinca.
Postoji li pjesma koju ste s vremenom počeli doživljavati kao svoju, iako je publika veže uz neka druga razdoblja benda?
Ima nekoliko pjesama koje sam s vremenom počeo osjećati vrlo blisko. Kada ih dugo izvodiš, prirodno ih počneš živjeti na svoj način. Naravno, publika ih povezuje s određenim razdobljima benda i to je potpuno razumljivo, ali svaka nova interpretacija donosi i nešto novo. Za mene je od početka posebno bila pjesma „Ljubav“, iako su sve te pjesme zapravo nekako naše – one su soundtrack naših života.
Nastupate i u Kazalištu Komedija. Kako doživljavate razdoblje bez redovitih predstava zbog obnove zgrade? Nedostaje li vam taj kazališni ritam?
Nedostaje mi kazalište, iako nisam tamo bio svaki dan. Imam nekoliko predstava u kojima igram i pjevam – „Jadnici“, „Jesus Christ Superstar“ i „Ljepotica i zvijer“ – i uvijek mi je bilo posebno vraćati se na tu pozornicu. Kazalište ima drukčiji ritam od koncerata: sve je intimnije, publika je bliže i svaka večer ima neku svoju malu priču. Taj kontrast mi jako odgovara. Osim same pozornice, nedostaje mi i ekipa iz Komedije, ljudi s kojima dijeliš probe, predstave i sve ono što se događa iza kulisa. To je posebna atmosfera koju je teško zamijeniti. Veselim se danu kada će se kazalište ponovno otvoriti i kada ćemo opet igrati predstave tamo gdje im je mjesto.
Postoji li uloga ili naslov kojem se posebno veselite kada se Komedija vrati u punom sjaju?
Posebno se veselim povratku ulozi Javerta u mjuziklu Les Misérables, u našem prijevodu „Jadnici“. To je jedna od novijih uloga na kojoj sam radio i koja mi je ostala vrlo bliska. Javert je zahtjevan lik, i glumački i vokalno, i svaki put kada ga igraš otkrivaš nešto novo u njemu. Volim takve uloge koje traže koncentraciju i emocionalni angažman od početka do kraja. Zato se posebno veselim trenutku kada ćemo ponovno stati na pozornicu i vratiti tu predstavu pred publiku.
I za kraj, je li vam se život odvio onako kako ste priželjkivali?
U nekim stvarima jest, u nekima je otišao u potpuno drukčijem smjeru nego što sam mogao zamisliti. Ali kada pogledam gdje sam danas, mogu reći da sam zadovoljan. Radim posao koji volim, okružen sam dobrim ljudima i imam obitelj. Na kraju dana to su stvari koje su najvažnije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....