Ovih dana u osječkom HNK-u izvedena je premijera predstave Dok zvijezde ne padnu po tekstu britanske dramatičarke Beth Steel čija je engleska verzija 2024. bila nominirana za uglednu kazališnu nagradu Laurence Olivier.

Na scenu osječkog HNK-a postavila ju je redateljica Saša Broz (57) kojoj je to prva suradnja s tim kazalištem, a ovaj tekst je izabrala, kaže, jer je ova obiteljska drama snažna, uzbudljiva, provokativna, aktualna i na svim razinama s njom rezonira. Naravno, nije naodmet što je postigla i golem uspjeh u Londonu, a prema ovacijama osječke publike uspjeh joj je kod domaće publike jednako zagarantiran. Osim glumačkih bravura, publiku je oduševila i maštovita scena čija je autorica Sašina kći, 31-godišnja Sara Haas, slikarica i već iskusna scenografkinja. Ovo mami i kćeri nije prva suradnja, a mi smo s njima razgovarali i otkrili kako izgleda taj odnos na profesionalnoj razini.

Jeste li zadovoljne predstavom i kako je po vama prošla premijera?

Saša: Izuzetno sam zadovoljna i u potpunosti ispunjena. Premijerna publika je predstavu ispratila ovacijama, a čestitke i dalje stižu.

Sara: Sretna sam i zadovoljna, pogotovo jer je jako puno ljudi pohvalilo vizualni segment predstave. Produžena ruka moje scenografije su i video projekcije genijalnog vizualnog umjetnika iz Maribora, Roka Predina.

Scena iz predstave "Dok zvijezde ne padnu"

KRISTIJAN CIMER

Koliko vam znači to što uspjeh jedne predstave dijelite profesionalno, ali i obiteljski?

Saša: Sara je vrlo rano ušla u svijet teatra i premda je magistra slikarstva, nekako sam se uvijek potajno nadala da će uz slikanje naći i način da djeluje kroz teatar. Privatno smo vrlo povezane, a otkako surađuje sa mnom mogu reći da smo nerazdvojne. Sarin uspjeh mi je, dakako, puno važniji od mog osobnog.

Sara: Suradnja je uvijek izazov, a pogotovo s članom obitelji. S obzirom na to da svaki zajednički projekt doslovno živimo 24 sata zajedno, uvijek postoji ta mala doza nervoze kako će sve na kraju ispasti. Ako predstava bude uspješna, onda se sreća i ispunjenost udvostručuju.

Tko je od vas dvije nervozniji prije premijere?

Sara: Saša, jer je ona glavna i odgovorna osoba za cijeli projekt.

Kako je izgledao vaš prvi razgovor o vizualnom identitetu predstave — je li Saša imala jasnu sliku ili je sve krenulo iz Sarine skice?

Sara: Saša uvijek ima jasnu sliku o svim segmentima predstave, ne samo o scenografiji već i o glazbi, svjetlu, pokretu. Moja sloboda se kreće unutar zadanih okvira i to volim jer mi je puno lakše sugerirati kada redatelj točno zna što želi. Tada se ne gubi na vremenu i ima puno manje promašenih skica.

Saša i Sara s ansmblom predstave na naklonu nakon premijere

KRISTIJAN CIMER

Koliko ste predstava do sada zajedno radile i kako izgleda vaša suradnja, teče li glatko ili ima i pokoja iskra?

Saša: Sara i ja smo surađivale na operi „Suzanina tajna“ u produkciji HNK-a u Zagrebu, na hit-predstavi „Sve zbog jednog imena“ u Kazalištu Kerempuhu, a radile smo i nekoliko predstava za djecu – „Tajni dnevnik Adriana Molea“ u Žar ptici te „Trnoružicu“ i „Kraljević žabac“ u ZKL-u. Također smo radile i na manjem projektu „Slučajan susret u seks shopu“ u produkciji Teatra Rugantino. Ovo je objema prva suradnja s HNK-om u Osijeku i nadamo se ponovnom susretu s tim divnim teatrom i ljudima. Sara je i inače drugačiji karakter od mene. Ne stresira se oko sitnica za razliku od mene. Ja sam vrlo posložena i pedantna u životu i poslu, a Sara je prava slikarica, umjetnička duša, i oko nje je uvijek svega puno i previše. No, upravo ta njezina opuštenost i kreativni kaos su mi divni i to joj daje slobodu koju ja nemam.

Sara: Saša je i privatno i u poslu dosta intenzivna, a napetost raste ako nešto kojim slučajem ne ide po planu. Njezinom, naravno. Toga u teatru ne nedostaje, tako da ako su glumci pošteđeni povišenih tonova – ja nisam, ali znam da će to kratko trajati i najčešće prolazi uz opuštanje u nekom dobrom restoranu uz čašu vina gdje se često družimo nakon proba.

Koliko se jedna drugoj ‘miješate‘ u posao?

Saša: Ne bih rekla da je to miješanje u posao. Mislim da je razmjena mišljenja upravo temelj svake kvalitetne suradnje. Ja često okupljam svoj autorski tim na radnim sastancima jer jako držim do razmjene ideja i stavova. Obveza ne samo Sare kao scenografkinje već i svih ostalih članova autorskog tima je da predlažu i komentiraju. To je timski rad i tako jedni druge inspiriramo.

Sara: Razlika je u tome što se taj timski rad i razgovor o projektima u pripremi i realizaciji kod nas proteže i doma. Zapravo, to obje volimo i dio su našeg radnog rituala.

Najbolje suradnice

MARIN FRANOV CROPIX

Saša, ne bojite li se reakcije da bi se angažiranje kćeri moglo protumačiti kao nepotizam?

Saša: Nimalo. Sara je izvrstan suradnik i moje predstave su, otkad s njom surađujem, dobile na kvaliteti, a to mi je primarno i najvažnije. Radit ćemo skupa dok god to Sara bude željela, a ne dok će netko smatrati da to možda nije primjereno. U životu moje odluke nikad nisu, a niti neće ovisiti o mišljenju mase.

Tko je od vas dvije veći perfekcionist?

Saša: Rekla bih skromno da sam to ja.

Sara: Saša je rođena kao perfekcionist, a ja sam apsolutni antipod. Saša režira sve i svima, privatno i profesionalno. Moji baka i djed su rekli da je oduvijek bila takva. Ona obožava planirati. Pa planira na dnevnoj, tjednoj i čak mjesečnoj razini. Ima zakazane poslove koji sežu već i u 2028. Ja se slobodno mogu opustiti i čekati da vidim što je sve i meni isplanirala.

Scenografija je bitan dio svake predstave

KRISTIJAN CIMER

A tko je ona koja ‘smiruje‘ loptu?

Saša: Kako kad. Ima puno situacija u kojima Sara djeluje kao moj zen. Ja nju smirujem i savjetujem kada vidim da puno toga preuzima na sebe i time opterećuje sebe, svoje vrijeme i energiju.

Koliko unutar posla ima odnosa mama i kći?

Saša: Rekla bih da sa Sarom komuniciram u poslu isto kao i s drugima. Tu i tamo sklizne neko pitanje van radnog konteksta, ali mislim da je to normalno.

Sara: Ne primjećujem da sa mnom razgovara drugačije nego s drugim ljudima koji rade na projektu.

Je li vam scenografija postala veća ljubav od samog slikarstva ili oba posla radite s istim interesom i ljubavlju?

Sara: Oba posla radim s jednakom količinom predanosti i ljubavi. Danas ljudi rijetko kupuju slike i to me izuzetno žalosti. Za nas slikare je važno da izlažemo. Ja sam prošlo proljeće imala veliku samostalnu izložbu u galeriji Kibla na glavnom trgu u Mariboru. Bilo mi je važno da realiziram izložbu upravo tamo ne samo zato što je Sašina baka, a moja prabaka Herta iz Maribora, već i zato što od Sašine prve režije u SNG Maribor vrlo često tamo putujemo. Uvjerile smo se da je Maribor jaka kulturna sredina, u kojoj se jednako cijeni kazalište kao i likovna i glazbena scena. Često smo na premijerama u SNG Maribor, a odlazimo tamo i kako bismo samo napunile baterije.

Saša i Sara radile su zajedno na nekoliko predstava

U radu na scenografiji, koliko imate slobode, a koliko tu ima ideja redatelja s kojima radite?

Sara: Volim kada redatelj zna točno što želi i suzi okvir unutar kojega se ja onda krećem i predlažem. Kompromise baš i ne volim osim ako su u službi predstave. Također ne volim ako se u startu dogovorim s redateljem oko ideje pa se u procesu dogodi da odustane od iste zato što promijeni smjer predstave par tjedana prije premijere. Uvijek glasam za jasne, čvrste okvire koje onda dorađujemo.

Je li vam teatar oduvijek bio ljubav i kako to da se nisi odlučila za glumu kao tata Ranko Zidarić ili režiju kao mama?

Sara: Otkad znam za sebe, slikanje je bilo moj svijet. Ono što ne znam komunicirati verbalno, ja naslikam. Moje slike su najčešće produžena ruka mojih emocija.

Saša i Sara oduvijek su bliske i vole provoditi vrijeme zajedno

DAVOR MATOTA

Razlikuje li se vaša komunikacija na probama od one kod kuće?

Saša: Rekla bih minimalno jer su moje probe i inače takve da u odnosu s glumcima i suradnicima komuniciram tako da vide moje jedino i pravo lice.

Sara: Gotovo nimalo. Saša je pristupačna i direktna i na probama.

Jeste li se kroz zajednički rad još više zbližile kao mama i kći?

Saša: Nas dvije smo zaista na svim razinama izuzetno bliske i privržene jedna drugoj. Zajednički rad nas ispunjava na onoj važnoj profesionalnoj razini i drago mi je što možemo zajedno stvarati lijepe kazališne priče. Osim toga, možda ima nešto i u zvijezdama jer imamo blizu i rođendane, ja sam rođena 19. rujna, a Sara dan kasnije.

Sara: Nama se privatno i poslovno prožima skoro cijeli život. Jer nam se umjetnički afiniteti u potpunosti podudaraju.

Zajednički put u Stockholm

PRIVATNI ALBUM

Koji su vaši intimni rituali?

Sara: S obzirom na to da sam ja zaposlena kao scenografkinja u ZKL-u, a Saša je slobodna umjetnica, imamo brdo poslovnih obveza i zaista smo zauzete preko tjedna, tako da imamo dva zajednička rituala. Kad ulovimo vremena, dođem kod Saše doma na vikend party, naručimo neku finu papicu iz restorana, a ja smislim playlistu filmova i serija pa se tako družimo i opuštamo. Također, vrlo često putujemo zajedno i naša su putovanja često vezana za posjete nekim važnim izložbama gdje sam onda ja vodič, a Saša odabere opere koje skupa gledamo. Obje obožavamo operu i moram reći da mi je apsolutno najveći izazov i želja raditi scenografiju za opere jer ta forma nudi mnogo veći prostor za scenografa.

Vaše najdraže putovanje?

Saša: Teško mi je to odabrati jer gdje god odemo nama je predivno. Bilo nam je jako lijepo u Kopenhagenu gdje smo proslavile Sarin 30. i moj 56. rođendan, i planiramo skori povratak. Ali grad koji je za nas magnet to je Beč. Toliko smo često u Beču da nas poznaju prodavači u našim omiljenim dućanima, imamo svoj najdraži hotel gdje smo kao kod kuće, i Beč osjećamo kao svoj grad.

Sara: Beč nam je srodna duša, zaljubile smo se u Kopenhagen, a London nam je stari frend.

Što najviše cijenite jedna kod druge?

Saša: Dok je Sara bila manja, prolazila je sve s četvorkom i mislila sam da će tako i nastaviti. Bez velikih ambicija. Ali kada je upisala ono što voli, slikarstvo na Likovnoj akademiji, završila je u roku, s najvišim ocjenama, s nagradama, počela je dobivati pozive za samostalne izložbe i posložila se puno prije nego ja u njenim godinama. Počela je raditi kao scenografkinja, situirana je, položila je vozački, ima auto... Njen život je zapravo školski primjer onoga kako svi roditelji žele da njihova djeca u životu uspiju. I priznajem da nema veće sreće nego gledati uspjeh svog vlastitog djeteta. Pogotovo što smo i poslovno povezane i poznaj

Sara: Saša ima puno vrlina i teško mi je bilo koju izdvojiti. Volim što se na nju mogu uvijek osloniti, i što nemamo klasičan odnos mama i kći, već smo i najbolje prijateljice.

A što vas međusobno najviše živcira?

Saša: Sara je potpuno drugačija od mene koja sam izuzetno organizirana i isplanirana. Možda i previše. Sara može raditi petnaest različitih stvari odjednom što mene dovodi do ludila. Jer mislim da je dobro da se osoba prvo posveti jednoj stvari, sa stopostotnom energijom i fokusom, pa kad to završi da krene dalje.

Sara: Njezin posao je jako stresan i voljela bih da se može više opustiti. Jer taj stres nosi doma i po cijele dane je u njemu. Ne zna posao ostaviti gdje mu je mjesto.

Mama i kći u Amsterdamu

PRIVATNI ALBUM

Najvažnije lekcije koje ste jedna od druge naučile?

Saša: Kod mene uvijek može bolje. A od Sare sam naučila da ipak ponekad treba pustiti stvari da se događaju svojim tokom i da ne treba forsirati. Ja volim imati sve pod kontrolom i to ponekad zna biti naporno. Dakle to je lekcija koju učim iz dana u dan i nešto što ću i dalje učiti. Moje dijete mi je primjer da se najbolje i najvažnije stvari događaju onda kada uspiješ pustiti i otpustiti, i kada se uspiješ prepustiti.

Sara: Sa Sašom je to cijelo životno učenje jer po njoj uvijek može bolje, a moj moto je da je savršenstvo precijenjeno.

Saša, da li vas smeta što vas kćer zone imenom?

Saša: Nimalo. Tako me zove od kada je bila mala, tako me zove pred prijateljicama, a mama me zove samo u kriznim situacijama.