Ona dobro zna što znači nositi glavu u torbi. Dok priprema emisiju "Provjereno", urednica i voditeljica Ema Branica nerijetko se izlaže i po život opasnim situacijama, a isto tako - što zbog posla, što zbog ljubavnog života - često ne zna gdje će se sutra probuditi. Zbog toga telefonski razgovori s prijateljicama obično počinju njihovim pitanjem - u kojem si gradu? Iako rođena Zagrepčanka, Emu srce od djetinjstva vuče na otok Zlarin u blizini Šibenika, a prije osam godina ondje se zaljubila u svog prezimenjaka, Pavla Branicu. S godinu dana starijim ugostiteljem prvi je put zaiskrilo kad joj je bilo samo 14 godina, no bila je to kratkotrajna školska ljubav, a godinama kasnije susretali su se samo u prolazu.
"Moja majka Zoja je rodom s Brača, otac Ivo sa Zlarina, i vezana sam za oba otoka - iako moram reći da mi je Zlarin nekako više prirastao srcu. Gotovo svaki vikend sam ondje. Pavle je cijeli život proveo u Dalmaciji i njemu je veći stres dolazak u Zagreb, a meni pak sunce i more pune baterije pa mi godi svaki posjet. Kad osnujemo obitelj, voljeli bismo živjeti dio godine u Zagrebu, a dio na Zlarinu", govori Ema, koja je zaručena za Pavla još od 2017. Prisjećajući se dana kad ju je dragi zaprosio, kaže da je cijeli otok znao da će se to dogoditi - osim nje. Kad ju je pozvao, mislila je da idu na kupanje sa psima.
"Možda nije ispalo baš kako je zamišljao, ali bilo je to jako romantično i oboje smo plakali pola dana. Planirali smo vjenčanje, ali je stigla pandemija i sve smo obustavili. Sklonija sam intimnoj ceremoniji na plaži, dok Pavle želi veliki tulum sa svim prijateljima. No, nikako da se uhvatimo u koštac s organizacijom. U ovom trenutku još nemamo ni određen datum vjenčanja, ponajviše zato što mi se većina planova u životu izjalovila. To je cijena mojeg posla, koji mi diktira život. Možda će Pavle na kraju sve dogovoriti, a ja ću se samo pojaviti na vjenčanju. A možda ću mu sa 65 godina, kao Bepina Luigiju, reći: "Ka‘š me odvest prid oltar?", smije se Ema Branica, koju trenutačno više brine kako će proći maturalno putovanje u Španjolsku, kamo je otputovao Pavlov sin iz prijašnje veze.
"Volim ga najviše na svijetu i brinem se kao da sam mu mama. On već ima 18 godina i imam s njim odličan odnos, baš kao i s njegovom majkom", govori Ema, dodajući da se i u njoj bude majčinski osjećaji te da bi voljela da se njoj i Pavlu uskoro ostvari i ta želja. Svjesna je, kaže, da će biti jako zahtjevno uskladiti obiteljski život s jako zahtjevnim i stresnim poslom.
Zaručniku, kao i roditeljima, često prešućuje na kojim pričama radi u "Provjerenom". Pavle je pita mora li se do te mjere izlagati opasnostima i može li zahtjevne priče umjesto nje odraditi neki muškarac iz redakcije. Pritom ne može izbaciti iz glave kad je kao reporterka 2017. tijekom snimanja priloga doživjela fizički napad - obitelj čovjeka koji je optužen za prevare najprije su nju i snimatelje mlatili metlom, potom ju je jedan od njih gurnuo u prsa pa je pala u kanal i udarila glavom.
"Svi se brinu za mene i zbog toga im tek prije same emisije kažem na kojoj priči sam radila. Tako je bilo i tada, roditelje i zaručnika nazvala sam iz policije, prije ispitivanja. Kad sam završila u jarku, bila sam izvan sebe i htjela sam da se nepravda što prije riješi, pa nisam prvo pozvala hitnu pomoć nego policiju. Tek kasnije, kad sam dobila jake vrtoglavice i počela povraćati, dijagnosticiran mi je potres mozga. Tada sam se jako uplašila za sebe i svoj život jer nisam znala gdje je kraj i što se još može dogoditi", otkriva Ema, prisjećajući se trenutaka dok je padala u jarak i misli koje su joj prolazile glavom - da mora završiti prilog. Napadači su potom dobili zatvorske kazne, a ova hrabra novinarka nastavila je raditi na pričama, koje su joj nerijetko zadavale glavobolje.
"Nakon što sam razotkrila čovjeka koji je lagao da ima leukemiju i skupljao donacije, nazvao me kriminalistički inspektor kojem je supruga tog prevaranta dojavila kako je ovaj nabavio automatsku pušku i prijeti da će me ubiti. Tada sam se bojala otići i do dućana, sve dok policija nije napravila pretres njegove kuće - i nije pronašla nikakvo oružje" nastavlja Ema, koja ni nakon te epizode nije pomišljala na promjenu posla. Uvijek je, naime, više razloga za ostanak.
"Svojim smo temama skrenuli pažnju na mnoge nepravilnosti, čak smo uspjeli utjecati na promjenu nekih zakona i sudskih praksi. Kad se tako nešto dogodi, svi u redakciji skaču od sreće. U "Provjerenom" sam 15 godina, tu sam napravila svoje prve novinarske korake, bacila se u vatru, naučila sve o novinarstvu. To je moj drugi dom, moja druga obitelj", ističe Ema, koja se od malih nogu trudila ispravljati nepravde. Sjeća se dječaka iz prvog razreda osnovne škole koji je bolovao od bulozne epidermolize.
"Bio je drugačiji od druge djece, zbog bolesti je imao rane po koži. Na završnom plesu nitko s njim nije htio plesati, a mene je to baš razjarilo i postala sam mu plesna partnerica, Bio mi je prijatelj, u mojom očima jednak kao i svi drugi, genijalan dječak koji, nažalost, više nije s nama jer bolest je uzela danak. Uvijek sam bila empatična, nisam podnosila nepravdu, a i roditelji su me tako odgajali. Takva sam i u poslu. Ima dana kada me neke situacije potpuno obeshrabre, ali to se dogodi kad sam jako umorna. Tada odem na Zlarin i opustim se", kaže Ema. Osim života na otoku, kao apaurini na nju djeluju psi - njena devetogodišnja Tonka, mješanka koju je udomila kada joj je otac obolio od teške bolesti. Željela je roditeljima skrenuti fokus s terapija i teških dana i u obitelj dovela štene - što se pokazalo kao pun pogodak. Njezin zaručnik pak ima belgijskog ovčara, kujicu Iru, koja se odlično slaže s Tonkom.
Opušta je i kuhanje - majstorica je u motanju sarmi, pravljenju punjenih paprika i graha - te ribolov s ocem, s kojim je od djetinjstva uživala na moru.
"Satima sam mogla sjediti s udicom i uvijek bila ponosna na svoj ulov. I kao klinka sam ustajala u pet ujutro i s tatom išla "u ribe". Otac je sam napravio brod od sedam metara kojim smo prošli cijeli Jadran, znali smo po mjesec dana biti u nekoj uvali gdje nije bilo ničega. Jeli smo ribu koju smo ulovili, kupali se u moru jer nije bilo tuširanja i sa sobom nosili samo najnužnije za život. Bilo je neopisivo lijepo. Zato se danas stalno vraćam moru", zaključuje Ema Branica.