Bez obzira na njihovu razliku od devet godina, braća Jurinić, glumac i pijanist, od malenih su nogu bili iznimno bliski. Igor je bio Aljošina pratnja na svakom druženju, a danas, iako žive na dva kontinenta, bliži su no ikada.
Aljoša Jurinić (36)
Sjećam se kad sam prvi put čuo da dolazi Igor. Rekli su mi da ću dobiti brata, a ja sam rekao: "U redu." Ne sjećam se točno kako sam se osjećao, znam da sam bio uzbuđen i, premda mi je već bilo deset godina, sve mi je ostalo u sjećanju kao san: bilo nas je troje, jednoga dana tata je otišao u bolnicu po mamu i vratili su se s bebom u nosiljci. Naši roditelji, mama Mirjana i tata Boris, nisu me opterećivali ozbiljnim pričama o dolasku novog člana obitelji – jednostavno, došao je i postao dio nas.
Iako bebe znaju biti zahtjevne, osobito ako si do tada bio jedinac, Igor nije bio naporan – ili su možda naši roditelji bili takvi da se tog razdoblja života s malim bratom ne sjećam kao nečeg posebno napornog. Ali je zato, kad je prohodao, postajao i zahtjevan i sve više svoj. Živo se sjećam prizora kad sam ga jednoga ljetnog dana vidio pred kućom kako posve gol, samo u gumenim čizmama, stoji na krovu našeg auta i polijeva ga crijevom, toliko ozbiljan i koncentriran na posao da ne primjećuje ni klince na ulici ni mene. Mislim da sam tada prvi put osjetio da je malo drugačiji, u svakom slučaju drugačiji od mene, a je li to možda bio njegov prvi performans – to i dalje ne znam.
I mislim da je to razlog zašto se nikad u životu nismo posvađali. To mi je gotovo nezamislivo, jer istodobno smo i udaljeni i vrlo bliski. Oduvijek je bio sastavni dio mojeg društva, ljudi znatno starijih od njega. Bilo nam je potpuno normalno da se on kao sedmogodišnjak druži sa mnom, 17-godišnjakom. Mama mi je znala reći da ga ne moram voditi sa sobom, da će nam biti dosadno s djetetom, ali Igor je uvijek bio vrlo druželjubiv i duhovit. Inteligentan humor je inteligentan humor, samo je možda dječja realizacija drugačija. Kao klinac bio je vrlo lucidan i kreativan – ako je trebalo, šutio bi pola sata, a onda ravnopravno uletio u diskusiju. Čak smo ga prihvatili kao suigrača u nogometu, iako smo znali da će ekipa u kojoj je on zapravo imati igrača manje i da ćemo uz to morati paziti da ne budemo pregrubi prema njemu.
Ubrzo je počeo svirati klavir, i iako su govorili da je vrlo muzikalan, iako je bilo očito da brzo napreduje i da je u javnim nastupima dojmljiv, očito ga je vuklo nešto drugo čega tada još nije mogao biti svjestan. U godinama koje su slijedile postao je vrstan udaraljkaš, tako da je u glazbi ostao, ali dobro je da je odustao od klavira. Mislim da roditelji dvoje djece mogu pogriješiti ako ih usmjere u ozbiljno bavljenje istom umjetničkom aktivnošću. Uvijek će jedno dijete biti barem malo u sjeni drugoga i to može poremetiti njihov odnos. Pa i da su u milimetar jednako dobri, uvijek će u društvenoj percepciji, koja nikada nije i ne može biti objektivna, netko biti bolji.
Sada, iako živimo na različitim kontinentima, i dalje smo iznimno bliski. Ja sam vrlo mlad otišao iz Hrvatske kako bih se usavršavao u pijanizmu pa sam tako prvo bio u Beču, pa Firenci, zatim u Weimaru, u New Yorku, nekoliko godina u Njemačkoj. Ali prava selidba dogodila se 2019. kad sam otišao u Kanadu, u Toronto. Sada sa suprugom Marijom, koja je pijanistica i neuroznanstvenica, živim u Bostonu, nastupam diljem svijeta, a nakon što sam doktorirao bavim se i znanstvenim istraživanjem. Igor i ja čujemo se gotovo svaki dan, ali obično razgovaramo o nebitnim temama, ali bitnima za održavanje odnosa. I dalje smo obitelj, ona prva, a zasnovali smo i svaki svoju obitelj... Ljudi s razlogom odrastu, u nekom trenutku i ja sam ostavio stvari iza sebe, ali sve ono što je važno nosim sa sobom.
Igor Jurinić (27)
Brat i ja možda nismo bliski na uobičajen način, ne ispitujemo jedan drugoga što smo toga dana jeli i kako se osjećamo, ali kad god me pitaju što mi on znači... znači mi sve na svijetu – najbliži smo si. Zapravo, s onima s kojima si najbliži možeš komunicirati manje jer za mnogo toga riječi i nisu potrebne. Većinu života nas dvojica živimo u različitim državama tako da smo htjeli-ne htjeli morali naučiti uzajamno se "osjećati". Aljoša mi je više od brata, on mi je uzor, putokaz... Osjećaj da će sve biti dobro.
Jedna od meni najdražih zajedničkih uspomena seže u vrijeme kad mi je bilo kojih šest godina. Išli smo na Maksimir gledati utakmicu Dinamo – Villarreal, bilo je to neko pretkolo Lige prvaka. Od prve do zadnje minute kiša je nemilice pljuštala, a kad smo se dovukli doma, mokri do kože, zajedno smo uronili u toplu kupku – eto, toliko smo tada još bili mali. Zapravo, nogomet je jedna od onih stvari koje nas najviše vežu. Obojica smo strastveni navijači Arsenala, Aljošinog kluba iz djetinjstva koji je postao i moj. Dobro se sjećam zajedničkih odlazaka u klub navijača Arsenala, točno pamtim dan kad je Eduardo Alves da Silva zadobio svoju tragičnu ozljedu – plakao sam kao kišna godina. I zajedno smo rekreativno igrali nogomet; ja sam bio požrtvovniji, a Aljoša... taktičniji. Njemu su prsti ipak bili malo važniji nego meni. Ali nogomet nama nije samo nogomet, već tema preko koje vodimo najemotivnije razgovore. Možda razgovaramo o tome kako će netko igrati sutra, a zapravo razgovaramo o nečem drugom.
Puno smo se povezali i kroz naše pozive i poslove – dok sam svirao marimbu, udaraljaški instrument, Aljoša me pratio na klaviru. A kada je na tvrđavi Barone u Šibeniku prije nekoliko godina održao recital, ja sam čitao pjesme, a on nakon toga izvodio skladbe napisane po njihovu motivu.
Neko vrijeme obojica smo svirali klavir. Tada sam još bio u osnovnoj školi i nisam razmišljao o tome želim li se time ozbiljno baviti u životu, a kako smo kod kuće imali jedan klavir, bio sam dovoljno zreo da shvatim kako je njemu, koji ide na veliko natjecanje u Španjolsku, možda ipak važnije da malo dulje prosjedi uz instrument. Nikada mi nije pametovao, valjda je shvatio da najbolje funkcioniram po principu uzora. Vidio sam da njegov rad i posvećenost polučuju uspjehe, i profesionalne i privatne, i nekako sam se u tome prirodno počeo ugledati na njega. Ali nisam upisao klavir zbog njega, klavir je bio preduvjet za udaraljke koje sam htio svirati. Ipak, kako vrijeme prolazi, shvaćam da mi sviranje klavira predstavlja najveći užitak, ali mi je drago da mi to nije profesija. Da, dobro je ispalo da nismo u istoj branši.
Sada mi se već javljaju misli o tome da ako on jedanput, dvaput godišnje dolazi iz Amerike u Hrvatsku i toliko se često viđamo... Koliko je to njegovih dolazaka, koliko ću godina živjeti, koliko je to susreta do kraja života? Čovjeka ta činjenica može deprimirati, zato to pokušavam gledati s druge strane, nastojati iskoristiti za druženje svaki naš susret. Ali da je teško, teško je. Ne znam zašto, ali jedna me slika uvijek utješi i oraspoloži: tata, mama, Aljoša i ja za ručkom. Za početak, zato što je to bila rijetkost, rijetko smo bili svi u istoj državi u isto vrijeme. Kad bismo sjeli za stol, mama bi poslužila jelo, a tata bi apsolutno svaki put, čak i prije nego što je išta kušao, rekao da je ručak antologijski. Mama zaista odlično kuha, a ja se uvijek s osmijehom sjetim te tatine lijepe geste i zahvalan sam im što su nam priuštili lijepe trenutke u kojima smo bili obična tipična obitelj.
Zahvaljujemo restoranu Eateria na ustupljenom prostoru za snimanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....