Dok su već mnogi gubili nadu da će se ikada više pojaviti na malim ekranima, novinar Andrija Jarak 14 mjeseci pripremao je emisiju ‘Dosje Jarak‘ gdje se bavi slučajevima koji su potresli hrvatsku javnost, a samo za Gloriju otkriva da je zbog posla često zanemarivao suprugu i djecu, zašto mu je vjera važna u životu te kako je proslavio 25 godina braka.
Godina na izmaku za novinara Andriju Jarka bit će upamćena kao slavljenička jer osim što obilježava tri desetljeća karijere, sa suprugom Ivanom prošloga je mjeseca proslavio 25 godina braka. Upravo supruzi te njihovo troje djece, 24-godišnjem Ivanu, 20-godišnjoj Anamariji i 11-godišnjoj Luciji, zahvaljuje što su imali razumijevanja za mnoga izbivanja s važnih obiteljskih trenutaka koje je godinama stavljao na drugo mjesto tijekom rada na domaćim televizijama. Radno je bilo i posljednjih 14 mjeseci koliko je stvarao serijal "Dosje Jarak" na RTL televiziji koji je kruna njegove karijere. U njemu se iznova bavi slučajevima iz crne kronike koji su potresli hrvatsku javnost. Ekskluzivno za Gloriju Andrija Jarak, koji je odradio šest tisuća javljanja uživo, otkriva koji ga je slučaj emotivno slomio, koliko je puta razočarao suprugu te zašto se obitelji osjeća dužan.
Nakon što ste snimili emisiju "Dosje Jarak" o kriminalu, politici i mafiji, spavate li mirno?
- Spavam kao beba. Iznijeli smo činjenice koje smo sto puta provjerili i ono što su sugovornici pričali zaokružili u zanimljive priče, reakcije su odlične.
Jeste li tijekom istraživanja došli do nekih informacija koje policija još nema?
- Da, u prvoj epizodi prikazali smo skuter s kojega je aktiviran eksploziv koji je usmrtio Ivu Pukanića. Prvi put javno govore Ivina kći Sara Pukanić i njegova sestra Anka, a otkrivamo i vrlo zanimljiv detalj, da je do priče o duhanskoj mafiji Pukanić došao slučajnim susretom s Alkom Vuicom na njemačkom aerodromu. U drugoj epizodi nastavljamo dalje.
Zbog čega ste baš te slučajeve odabrali?
- Cilj je bio obraditi slučajeve koji su uzdrmali Hrvatsku. Atentat na Ivu Pukanića teroristički je čin u srcu Zagreba, Ivana Hodak ubijena je kao nevina kolateralna žrtva, a general Korade u trinaest godina prešao je put od najvećeg heroja do najvećeg zločinca ubivši petero ljudi.
Kao ocu troje djece, je li vam slučaj Ivane Hodak najmučniji?
- Apsolutno. Radio sam puno teških intervjua, ali kada pored sebe imaš roditelje koji su izgubili kćer jedinicu, tu prestaje sva priča. Ti su ljudi izgubili sve što su imali. Zahvalan sam što je ipak pristao biti sugovornik, nagovarao sam ga tri mjeseca, nazvao više od dvadeset puta, dugo smo pregovarali. Ljudski i novinarski bio mi je to najteži slučaj.
Svih tih trideset godina fokusirani ste na ubojstva, kriminal... Je li vas to privatno uznemiravalo?
- Veoma, ali s vremenom sam uspio naći mjeru i poslušao jednog pametnog čovjeka koji mi je rekao "nemoj gutati tuđe suze". Stvorio sam neki štit koji s vremena na vrijeme ipak pukne, kao u slučaju obitelji Hodak.
Jesu li te stresne situacije ostavile kakvog traga na vama?
- Znao sam dolaziti doma i satima se boriti s nesanicom. Jednom sam radio s dvije silovane žene iz Vukovara i kada sam krenuo u Zagreb, nisam mogao pogoditi ključ u bravu automobila. Isto mi se dogodilo kada sam bio u Srebrenici. Tijelo mi je par puta poslalo ozbiljna upozorenja, prije nekoliko godina imao sam infarkt i bakterijsku upalu pluća. Tada sam odlučio usporiti i odmaknuti se od dnevnog ritma.
Kako se posao odražavao na obitelj, je li patila?
- Suprugu sam barem pedeset puta ostavio na nekom ručku ili večeri i otišao na zadatak. U Međugorju sam bio kum na krizmi, a u Bosni je bila velika poplava. Odmah sam suprugu i troje djece stavio u auto, vozio do Žepča, onda njih taksijem u Zagreb, a ja sam produžio dalje i ostao sedam dana. Vozio sam ih kroz pola metra vode. Kada se toga sjetim, osjećam sram jer ne znam s kojim sam ih pravom ugrozio. To je bila poslovna faza kada ništa nije moglo proći bez mene. Dugih petnaest godina posao sam stavljao ispred obitelji. Svojedobno me uhićeni Tihomir Purda nazvao da sutradan izlazi iz zatvora i da mi želi dati intervju. Vozeći se u BiH, nazvala me kći Anamarija da me pita dolazim li na njezinu predstavu kako sam i obećao. Od jada sam razbio telefon, a slomilo me kada mi je rekla: "Znam, tata, da si u gužvi, da ti je to najvažnije". Tada je bila drugi razred osnovne škole. Sada mi takvo što više ne bi palo na pamet. Sada bih rekao: ne mogu jer mi dijete ima predstavu. Osjećam veliki dug prema ženi i djeci. To je najgori osjećaj.
Na RTL ste prešli krajem 2021. i trebali ste imati talk show, no ta se emisija nikada nije dogodila. Zašto?
- Da, to su bila inicijalna razmišljanja, no kada smo dublje promislili, "Dosje Jarak" činio se kao moje prirodno stanište i vrhunac karijere.
U čemu i danas, nakon 30 godina novinarstva, pronalazite strast u tom poslu?
- Vječiti sam borac za pravdu. Taj neki gen me vuče. Želim progovarati o stvarima koje su bitne za društvo.
A u braku nakon 25 godina?
- Ljubav i razumijevanje. Da svojoj Ivani sto puta kažem hvala što je ostala uz mene, nije dovoljno. Sa mnom se ništa ne može planirati. Kada je ubijen bivši srpski premijer Zoran Đinđić, u Srbiji je bilo opsadno stanje. Spletom okolnosti zatekao sam se ondje vraćajući se sa snimateljem sa zadatka. Zatim su mi javili da je uhićena Ceca Ražnatović. Otišao sam ispred zatvora kako bih se javio s terena i bio uhićen zajedno sa snimateljem. Rekli su nam da nas mogu držati ondje devedeset dana bez odvjetnika. Ivana je tada bila trudna s našom Anamarijom i trebala je roditi svaki dan. Zvala me više puta taj dan, ali tek sam joj nakon godinu dana priznao da sam bio u pritvoru iz kojeg su nas ipak pustili nakon sedam sati.
Nedavno ste imali godišnjicu braka. Jeste li još uvijek romantični?
- Jesmo, ali djeca nas vrlo brzo vrate u realnost. Proslavili smo s djecom na večeri, supruzi sam poklonio prsten, bilo je lijepo.
Gdje ste upoznali suprugu?
- U Dubrovniku, odakle sam rodom, a Ivana, koja je iz Međugorja, ondje je studirala ekonomiju. To je bila ljubav na drugi pogled.
Jeste li oduvijek maštali o velikoj obitelji?
- Da, jer su moji roditelji preminuli relativno rano, a brat, koji je 25 godina bio u Americi, tek se nedavno vratio.
Što zanima vašu djecu, kome su slični?
- Ivan završava studij odnosa s javnošću, Anamarija studira ekonomiju, a Lucija je sedmi razred, igra odbojku i zna sve o nogometašu Erlingu Haalandu, mislim da ga voli više od mene, cijela soba je oblijepljena njegovim slikama. Novinari neće sigurno biti. Ivan i Lucija su mamini, a Ančica je moja kopija. Kaže da joj to nije kompliment, ali da me voli. Povjeravaju nam se, svatko od njih na svoj način.
Je li lakše odgajati sina ili kćeri?
- Mogu folirati da sam ih ja odgajao, ali nisam. Supruga je držala sve konce jer me nikada nije bilo doma. Sretan sam što su dobri i odgovorni, ispunjavaju svoje obaveze i nisu baš sretni s ovim što ja radim. Ponosan sam što grade svoj put.
Kako ste preživjeli pubertet, s čime ste se sve susretali?
- S trećim djetetom nam je najteži pubertet, ali tješi nas što će to proći.
Koliko vam znači vjera?
- Puno, pomogla mi je kada su mi umrli roditelji, tata je imao samo 59, a mama 67. Jako mi nedostaju.
Kako se brinete o mentalnom, a kako o fizičkom zdravlju?
- Živimo u Dubravi i pored kuće imamo park uz šumu gdje često odlazimo s četverogodišnjim psom Sushijem, pasmine japanska shiba inu. Opuštam se uz serije i dokumentarce.
Rekli ste svojedobno: "Volio bih da idem u teretanu, ali ne idem". Je li se što promijenilo po tom pitanju?
- Nije, bavio sam se raznim sportovima kao dijete, ali ne vježbam. Znam da bih trebao, kao i prestati pušiti. Pušim kutiju cigareta dnevno već trideset godina i popijem desetak kava. Volio bih se riješiti tih poroka.
Ali brinete se o izgledu, pustili ste bradu, bojite li je ili je prirodna?
- Bradu nijansiram, ali kosa je prirodna.
Rođeni Dubrovčanin, a najviše volite slušati Prljavo kazalište i navijate za Dinamo, gdje je pošlo po zlu?
- Tata je bio dinamovac pa me zarazio. Prljavce volim otkako sam kao klinac čuo pjesmu "Heroj ulice" i "Mojoj majci". To su bezvremenski hitovi.
Onda vas ne moram pitati jeste li tim Houra i Bodalec ili Bogović?
- Za mene su Prljavci Houra i Bodalec, bespredmetno mi je o tome razgovarati. Iako mi je Bogović simpatičan.
Svojedobno ste čak bili i glasnogovornik Dinama? Kakvo vam je to bilo iskustvo?
- Kada sam otišao s HTV-a, zvao me gospodin Barišić i bilo mi je to predivno iskustvo, zatim sam dobio poziv Ive Gačić da dođem na Novu TV i ondje sam se zadržao 18 godina.
Po čemu pamtite djetinjstvo u Dubrovniku?
- Najljepši grad na svijetu, kozmopolitski raj, otvoren za sve. Nažalost 1991. dogodilo se potpuno pomračenje, to me trajno obilježilo. Ni danas ne mogu shvatiti da je nekome to palo na pamet jer je to bio grad gdje se nije pitalo tko ti je otac, a tko majka, odakle ti je prezime.
Mladost vam je prekinuta ratom, imali ste samo 21 godinu kada ste se pridružili hrvatskoj vojsci. Koliko ste bili u ratu?
- Bio sam u ratu skoro pet godina. Najgore je što sam trojici ljudi morao reći da im je sin poginuo. To danas ne bih napravio za sav novac svijeta. Teško mi je kada odem ondje, još su neki roditelji živi i stalno osjećam moralnu potrebu javiti im se pa koliko god se veselim odlasku doma, teško je. To su rane koje ne zacjeljuju. Izgubio sam prijatelje u ratu i najgore je što ti smrt postane u nekom trenutku normalna. U deset dana imali smo deset sprovoda. Otupjeli smo. Nikada neću shvatiti motiv ljudi da ruše takav grad.
Je li vas rat spriječio u namjeri da završite fakultet?
- Da, nakon ekonomske škole upisao sam ekonomski fakultet koji nisam završio. Radio sam u turističkoj agenciji, hotelu, konobario, ali kada sam počeo pisati za Slobodnu Dalmaciju, dogodila se ljubav prema novinarstvu. Tako je sve počelo.