Zagrebački književnik Andrija Škare (38), autor dviju zbirki priča, objavio je svoj prvi roman ‘Dva prsta iznad gležnja’, u kojem je ispisao generacijsku kronologiju disfunkcionalnog poraća u tranzicijskoj Hrvatskoj.
Je li to priča o ‘izgubljenoj generaciji’?
- Glavna junakinja, 13-godišnja Monika nalazi se u formativnom, pretpubertetskom razdoblju i sve ono što joj se događa podvučeno je i povezano sa sudbinom našeg društva u cjelini. Monika i ja smo otprilike vršnjaci i ne bih se usudio reći da smo pripadnici ‘ izgubljene generacije’, nego da nam je odrastanje i sazrijevanje zbog tih vanjskih faktora možda bilo drukčije i kompleksnije nego ostalima. No, uspjeli smo se izvući i mislim da smo, u globalu, sasvim solidno ispali.
Zbog iznimno jakih ženskih likova vaša urednica Marina Vujčić roman je nazvala feminističkim. Jeste li i privatno feminist?
- Držim se one uzrečice da bi svatko normalan danas za sebe trebao reći da je feminist. Feminizam podrazumijeva borbu za jednakost i ravnopravnost, a to su vrijednosti za koje se uvijek isplati boriti. Malo me smetalo što su žene u književnosti čak i u 21. stoljeću koje je, kao, moderno i napredno, često svedene na stereotipe. Imate majku koja je uvijek lijepa, dobra i plemenita, pa onda fatalnu ženu u koju se svi zaljubljuju i koja slama srca, pa prijateljicu, bludnicu i tako dalje. Žene u mom romanu nisu stereotipi, one nisu plošne, sasvim su žive i vrlo kompleksne; žene kakve susrećemo svuda oko nas. Žene s velikim ‘Ž’.
Što ste dobro pročitali u posljednje vrijeme?
- Nedavno sam uredio knjigu ‘Blizina svega’ mladog pisca Ante Zlatka Stolice i siguran sam da bih se u nju zaljubio i da joj nisam urednik. Oduševio me i roman velikog pisca Aleksandra Hemona ‘ Moji roditelji: uvod’, a uvijek iznova se vraćam i autorima, koji me iz nekog razloga fatalno privlače - Ianu McEwanu, Paulu Austeru, Johnu Fanteu... Gomila je odličnih knjiga oko nas, treba ih čitati!