Arsen Dedić istinska je legenda hrvatske glazbene scene. Bio je kantautor čije su sjetne pjesme "Kuća pored mora", "Moderato cantabile", "Čovjek kao ja" ili "Sve što znaš o meni" mnogim generacijama proživljeno govorile o ljubavi, samoći i prolaznosti te se, prateći mnoge naše važne životne trenutke, utisnule u kolektivnu svijest ovih prostora kao, kako je nadahnuto rekao Veselko Tenžera, formula nove osjećajnosti. Bio je tvorac hitova - premda je tvrdio da hitove ne piše jer su "za hititi" - tako popularnih da se doživljavaju kao narodne pjesme. Tako je "Vratija se Šime" zapravo Arsenov duhoviti tekst koji je uglazbio Nikica Kalogjera. Arsen je bio i skladatelj nezaboravnih partitura za serije "U registraturi" i "Prosjaci i sinovi" te za mnoge filmove, među kojima su "Glembajevi", "Vlak u snijegu", "Vlakom prema jugu" i "Živa istina". Taj film Tomislava Radića, u kojem je samu sebe glumila Arsenova tadašnja djevojka Božidarka Frajt, upravo je zbog njegovih stihova napadnut kao politička provokacija, premda je Arsen više puta izjavio da je on sam "ne apolitičan, nego antipolitičan". I na kraju, Arsen je bio pjesnik čija je prva zbirka "Brod u boci" izazvala pravu senzaciju kad je objavljena 1971. i prodana u više od 80 tisuća primjeraka - premda je sa svojstvenom ironijom za sebe govorio da je "pjesnik opće prakse".
Bio je izvan mode i trenda, težak tip mekog srca, jezika oštrog poput mača i neiscrpnog nadahnuća, kaže Diana Šetka, autorica knjige "Arsen: sjećanja" - koja je jedno od najprodavanijih izdanja na ovogodišnjem Interliberu. U knjizi su skupljena svjedočanstva mnogih koji su ga poznavali, s njim surađivali, prijateljevali i živjeli - Arsenovog starijeg brata Milutina, koji se prisjetio njihova djetinjstva u rodnom Šibeniku, Biserke Petrović, majke slavnog košarkaša Dražena Petrovića, koja je išla s Arsenom u školu, njegovih bivših djevojaka Ines Bareza i Branke Habek, brojnih glazbenika koji su s njim surađivali, poput Petra Graše, Zorana Predina i Zrinka Tutića, te onih koji su mu u životu bili najvažniji - supruge Gabi Novak, kćeri Sandre i sina Matije.
I gotovo svi spominju koliko mu je važan bio Šibenik, kako je duboko obilježio njega i cijelo njegovo stvaralaštvo, u kojem se pojavljuju mjesta, likovi, zvuci i boje grada u kojem je odrastao. Rođen je u ljeto 1938. u šibenskoj Varoši, donijevši veselje bratu Milutinu i roditeljima koji su prije njega već izgubili četvero djece. Otac Jovan bio je zidar, radio je i kao vatrogasac, ali iznad svega je volio glazbu pa je svirao timpane i trubu u Šibenskoj limenoj glazbi, a katkad i u kazališnom orkestru. Majka Veronika, koju su svi zvali Jerka, bila je nepismena, ali vrlo pametna žena, dubinski odana djeci. Arsen, koji ju je poslije naučio čitati i pisati, često je naglašavao kako je bila pobožna i brižna. Obožavao je majku, kao i ona njega. Redatelj Antun Vrdoljak jednom je, kad je bio u Šibeniku, navratio kod Dedićevih i zatekao Arsena kako leži na kauču s glavom u maminom krilu.
"Bila je to nevjerojatna ljubav i nježan odnos", kaže u knjizi Vrdoljak.
Centar obiteljskog života bio je dvor natkriven pergolom ispred kuće Dedićevih u Ulici Nikole Tesle; tu je Jerka ljeti i kuhala, jer je čak i za najveće žege bilo ugodno. Kasnije, kad je već slavni Arsen dolazio iz Zagreba u Šibenik, taj je dvor bio svojevrsno intimno mjesto gdje je boravio s obitelji, a pristup su imali samo najbliži prijatelji.
Kao dječak, Arsen je bio odličan učenik i tako je rado slikao da su mnogi mislili da će, kad odraste, biti genijalan slikar.
"Slikao sam kao lud, sve što bi mi palo na pamet. Mislim da je to bio rezultat ambijenta u kojem sam živio, vrelog Mediterana, punog gustih boja", jednom je rekao Arsen. Ipak, najviše se bavio glazbom pa je pohađao glazbenu školu, pjevao i svirao u orkestru. Majka je prepoznala sinov talent, ali ipak je, kao prava tradicionalna Dalmatinka onoga doba, smatrala da glazba ne može biti ozbiljna profesija i da ne može osigurati egzistenciju. I zato je Arsen, kad je 1957. došao u Zagreb, po majčinoj želji upisao pravo. Ipak, odustao je nakon dvije godine studija i upisao je ono što ga je doista zanimalo - flautu na Glazbenoj akademiji. Da bi mu kupili kvalitetan instrument, roditelji su prodali prasca (baš kao i roditelji njegove kolegice i doživotne prijateljice Tereze Kesovije).
Već kao student nastupao je s raznim ansamblima, među ostalim i s orkestrom Marija Bogliunija, cimera u domu za studente glazbe, koji je nastupao na plesnjaku u parku Ribnjak.
"Pjevao sam sve što je u ono doba bilo popularno: Platterse, Domenica Modugna, Dallaru, Paula Anku", sjećao se poslije Arsen koji je upravo s Bogliunijem prvi put sudjelovao na Zagrebačkom festivalu 1959. kao autor stihova za njegovu skladbu "Mornarev cha-cha-cha", pod pseudonimom Igor Krimov. Pjesma koju je otpjevao Marko Novosel osvojila je drugo mjesto i nagradu od 15 tisuća dinara, ali ni Arsen ni Bogliuni zapravo nisu bili na festivalu.
"Valjda se počasne ulaznice nisu dijelile, a mi nismo imali ni novca ni prikladnu odjeću za festival. Da smo dobili nagradu, doznali smo iz novina", otkrio je poslije Arsen, kojem je taj festival otvorio put prema estradi, ali ga je i spojio sa ženom za koju se poslije pokazalo da mu je, uz majku, bila najvažnija u životu. Gabi Novak tad je još radila kao crtačica u Zagreb filmu, a na festivalu je izvodila pjesmu "Ljubav ili šala". Na jednoj probi, gdje se tresla i od treme i od siječanjske hladnoće, predstavili su joj Arsena.
"Pozdravili smo se, pogledali i oboje smo se u tom času prepoznali. To nije bila zaljubljenost, mi smo naprosto bili jedno; jednako smo mislili, dijelili iste snove, voljeli iste stvari. Ali godinama smo bili samo prijatelji i to naše prijateljstvo nije imalo nikakve veze s bliskošću muškarca i žene. On mi je bio brat, ja njemu sestra. Uvijek smo bili zajedno, tako da je svima, osim nama, bilo jasno da smo si naprosto suđeni", ispričala je Gabi, koja priznaje da je mnogima ta njihova bliskost bila i komična jer su mislili da je to samo gluma.
I Gabi i Arsen tih su se godina nezaustavljivo uspinjali na estradi i bili su velike zvijezde kad su napokon postali par. Nakon dočeka Nove godine 1971. na Jalti, na posljednjoj turneji po SSSR-u, vratili su se u Zagreb kao par.
Gabi se prvi put udala sa samo 19 godina, za kolegu s posla, ali ubrzo se rastala; njen drugi muž bio je liječnik i skladatelj Stipica Kalogjera, brat Nikice Kalogjere, koji je pak bio vjenčani kum Arsenu kad se 1961. oženio za Vesnu Suligoj. Taj brak, u kojem je rođena Arsenova kći Sandra, trajao je tri i pol godine, a nakon toga slijedio je, kako to diskretno formulira Diana Šetka u knjizi, "dosta buran poslijebračni život". Arsen je volio žene, a i one njega.
No, nema sumnje da je Gabi za njega bila ona prava, kao i on za nju. Za potpunu sreću trebalo je samo još dijete i o tome su oboje sanjali pa su bili presretni kad je Gabi ostala trudna. No, koliko god da je publika obožavala slavni par, očito je bilo i onih koji su smatrali da se, zato što su javne osobe, mogu okrutno uplitati u njihovu intimu. Gabi je bila u četvrtom mjesecu trudnoće kad joj je usred noći zazvonio telefon i netko ju je obavijestio da je Arsen, koji je toga dana krenuo za Rovinj, nastradao u prometnoj nesreći i izgorio zajedno s automobilom. Od šoka je pobacila. Kad je ponovno zatrudnjela, bilo joj je 36 godina i morala je čuvati trudnoću, ali svi su problemi zaboravljeni kad je u ožujku 1973. na svijet došao Matija. Mjesec poslije Arsen i Gabi su se vjenčali i uslijedile su godine skladnog obiteljskog života- skladnog najviše zahvaljujući tome što se Gabi brinula za sve praktične stvari kako bi on mogao nesmetano stvarati, a pritom je bila iznimno tolerantna.
"S Arsenom je trebalo znati živjeti", kaže Gabi u knjizi te objašnjava: "Nije nikakva tajna da je Arsen volio žene. Ali vrstan umjetnik mora imati slobodu. A ja sam uvijek znala koliko mu značim. Bila sam mu, nakon raznih izleta ili druženja do dugo u noć, njegov povratak kući".
Da je Arsenu obitelj bila na prvome mjestu, u knjizi svjedoči i njegova kći Sandra koja opisuje kako je redovito vikendima dolazila na ručak kod tate i Gabi te s njima provodila ljeta u Šibeniku ili na Hvaru. Sandrin muž Alen Slavica prisjetio se pak Arsenovih rođendanskih slavlja u Šibeniku, gdje bi se u dvoru kuće okupila obitelj i malobrojni prijatelji.
"Gabi bi nabavila najbolji pršut, vino, sireve, masline... Arsen je uvijek za svoj rođendan bio dobro raspoložen, sjedio bi na čelu stola i prepričavao razne smiješne zgode", sjeća se Alen Slavica, koji kaže i kako su Arsenu u životu najviše značile unuke. Matijinu kćer Lu i Sandrinu Emu zvao je "moje dvije tuke", a njihova imena dao je ugravirati na posljednji upaljač.
Ali nije stigao predugo uživati s obožavanim unučicama, posebno ne s Emom koju je Sandra rodila 2002. u dobi od 49 godina. Umiješala se teška bolest kojoj je jedini lijek, kako se ispostavilo, bila transplantacija jetre. No, Arsen je imao snage za humor čak i suočen s takvom dijagnozom.
"Kažu mi, nemoj piti, nemoj pušiti, hodati uokolo. Pa što da radim, da vježbam?", govorio je, ali ipak je bio svjestan da je, kako je sam rekao, na zlom putu. Jetru mu je uspješno presadila dr. Nela Sršen u veljači 2004. u Padovi, a kad se oporavio od operacije i vratio kući, nastavio je raditi istim tempom, kao da je znao da mu ne preostaje mnogo životnoga puta. "Teče mi odjavna špica", znao je govoriti. Unatoč liječničkim savjetima, nije prestao pušiti, a nije se baš sasvim ni odrekao alkohola. Kad bi ga netko upozorio kako to šteti jetri, znao je odbrusiti: "Baš me briga, nije moja"!
Posljednji udarac njegovom narušenom zdravlju i krhkom tijelu uslijedio je nakon operacije kuka kojoj se podvrgnuo zbog nesnosnih bolova što ih je trpio godinama. Operacija u ljeto 2015. protekla je dobro, ali desetak dana poslije dobio je sepsu i završio u bolnici. Gabi je vidjela da mu je stanje ozbiljno jer se promijenio.
"Nije bio posve artikuliran, u njega je ušla neka bezvoljnost, kao da mu je dosta života. Arsenovo odustajanje prepoznala sam i u nekim mračnim stihovima koje sam našla u ladici. Jedino ga je Lu spašavala od crnih misli, ali nju smo tih posljednjih dana poslali u Dalmaciju, da ne pati. Arsen je od mene tražio da mu donesem fotografiju Lu, držao ju je na prsima", pamti Gabi te bolne posljednje dane.
Iako ga je Gabi često na to nagovarala, nikad nije napisao autobiografiju, jer je tvrdio da to nije potrebno.
"Samo uzmite i čitajte što sam napisao. U svakoj knjizi sam ja, jučer, danas ili sutra. Sve sam već opisao, od najtežih godina svog života, o skromnom Šibeniku za vrijeme rata, pa izvolite, čak i svoje grijehe, ako baš želite. I nemam potrebu sve to još jednom prepričavati", govorio je.
Na njegov rođendan na grob mu dođu Gabi i Tereza Kesovija, s buketom, i tiho mu zapjevaju "Tamo da putujem".
"Pričamo i pitamo se da li nas čuje", kaže Tereza. "Sigurno bi nam rekao da smo neozbiljne i da ne tugujemo".
Premda je valjda svaka Ines u nekadašnjoj Jugoslaviji sanjarila o tome da su stihovi pjesme "Ne daj se, Ines" koju je Arsen objavio 1971. u zbirci poezije "Brod u boci" posvećeni baš njoj, autorica knjige "Arsen: sjećanja" Diana Šetka uspjela je ući u trag pravoj Ines. Splićanka koja je živjela u Beogradu, Ines Bareza, sredinom 1960-ih upoznala je Arsena nakon njegovog koncerta i među njima je odmah zaiskrilo. Ipak, veza nije potrajala.
"Koliko god smo privlačili jedno drugo, oboje smo znali što želimo u životu. Arsen je sanjao obitelj, djecu, ženu koja će ga čekati kod kuće, a meni je bilo jasno da to nisam ja. Doživjeli smo što je trebalo. Prekinuli smo spontano, nimalo dramatično i svatko od nas nastavio je život drukčije", ispričala je u knjizi Ines, koja je poslije živjela u Milanu sa suprugom arhitektom.
S Arsenom se vidjela još jednom prije njegove smrti, u hotelu Esplanade u Zagrebu, kad je pomislila da mu, već teško bolesnom, može pomoći svojim znanjem o homeopatiji. Bio je to njihov posljednji susret.
Arsen se znao hvaliti svojim osvajačkim uspjesima, ali i priznati neuspjehe, svjedoči Arsenov dugogodišnji prijatelj pijanist Branko Bulić, koji opisuje kako je nakon jednog koncerta tad već 60-godišnjem Arsenu u garderobu došla lijepa mlada žena i zamolila ga za fotografiju s potpisom.
"Arsen je dobro odmjeri od glave do pete, pita kako se zove i već uzima kemijsku da joj napiše posvetu, kad ona kaže: ‘A ne, to nije za mene, nego za moju baku‘. Poslije je to prepričavao kao debakl i nije joj dao sliku", ispričao je Bula.