Kada je krajem prošle godine nekadašnji novinar Nove TV Edi Kiseljak (37) u intervjuu za Gloriju ispričao sve o svojoj borbi s virusom HIV-a o čemu je, među ostalim, pisao u svojoj debitantskoj knjizi „Ja sam Edi... i to je dovoljno”, u kojoj iskreno i bez zadrške govori o temama koje se kod nas i dalje smatraju tabuom - vlastitoj homoseksualnosti i životu s HIV-om, nije ni slutio da će nakon izlaska knjige potaknuti cijeli val pozitivnih reakcija. Sada, kada je njegov roman ugledao svjetlo dana i kada o tome govori javno, a posebno nakon nastupa na nacionalnoj televiziji, Ediju ne prestaje zvoniti telefon. Javljaju mu se brojni roditelji i svi koji trebaju neki oblik podrške, ali i oni koji žele kupiti knjigu. „Mnogi će se možda pitati zašto izlažem sebe i svoj život. Jer šutnja nije zaštita, ona je iluzija sigurnosti koja nas guši. Jer predrasude rastu iz neznanja. Jer ne želim da ono što je ranilo mene rani i nekoga drugoga. Jer možda baš sada netko, negdje, sjedi u tišini i misli da je potpuno sam. Jer znam kako to izgleda i ne želim da itko ostane u tom mraku. Jer život se ne svodi na etikete koje nam drugi lijepe. Jer svatko od nas nosi snove, strahove i želju da bude voljen. Zato govorim. Zato pišem. Zato stojim iza svoje priče”, rekao je Edi povodom izlaska knjige, a za Gloriju govori o tome je li pisanje na njega djelovalo terapeutski i što mu je bilo najteže iznijeti.

Što očekuje čitatelje u knjizi ‘Ja sam Edi... i to je dovoljno‘?

Iskrena i duboko osobna priča o identitetu, ranjivosti i unutarnjoj borbi za prihvaćanje sebe i drugih u svijetu koji često nameće tuđe definicije vrijednosti. Knjiga je i razbijanje iluzija, ali i poziv na hrabrost da se živi autentično, bez isprika. Kroz osobne trenutke, padove i rast, čitatelji će se prepoznati, propitati vlastite granice i možda prvi put jasno osjetiti ono što često potiskuju - da je biti svoj zaista dovoljno.

Je li pisanje na vas djelovalo terapeutski? Kakav je bio osjećaj kada ste napokon cijelu svoju priču stavili na papir?

Pisanje ove knjige imalo je terapijski učinak jer sam morao ponovno proći kroz neke važne, ponekad bolne, ali i oslobađajuće trenutke. Bio je to proces suočavanja sa samim sobom, ali i način da svemu dam smisao. Kada je priča napokon bila završena, osjetio sam veliko uzbuđenje, ali i neki unutarnji mir. Naravno, postojao je i strah, jer tema je takva kakva jest i svi znamo kako ljudi ponekad reagiraju. Ipak, negdje duboko u sebi vjerovao sam da će biti upravo ovako kako je sada. Vjerovao sam u ljubav. Na kraju sam je i dobio, baš kao i potvrdu da nema ništa jače od iskrenosti.

Knjiga "Ja sam Edi... i to je dovoljno"

NAKLADA FRAGMENT

U knjizi ste se potpuno ogolili – od zlostavljanja, seksualnosti i teškog odnosa s ocem do života s HIV-om. Što vam je bilo najteže napisati i iznijeti?

Svaka tema u knjizi bila je izazov na svoj način. Kad je riječ o zlostavljanju, iznenadilo me koliko mi se teško bilo vratiti tim događajima. Shvatio sam da je to bilo zapravo moje prvo pravo suočavanje s tim dijelom života. Kao da sam otvorio ladicu koja je još od djetinjstva bila zaključana. Kad sam počeo pisati, sve se odjednom vratilo. Koliko god je možda i boljelo, znao sam da je to jedini put prema slobodi. Odnos s ocem nosio je neku drugu težinu. Pisao sam o nama, o svemu što je bilo i svemu što je nedostajalo. Drago mi je da sam završio knjigu prije nego što sam se susreo s njim jer sam u tekstu zadržao emociju koja je tada bila najiskrenija. Nisam je ublažavao, nisam je uljepšavao, dao sam joj da bude ono što jest. A onda se dogodio naš susret. I nakon njega sam, s jednom potpuno novom energijom, napisao još jedno poglavlje iz kojeg su proizašle snažne poruke. Koliko god neke ladice dugo bile zaključane, imamo pravo otvoriti ih. Koliko god nas prošlost oblikovala, ne mora nas zauvijek definirati. Promjene su moguće. Moramo pronaći snagu oprostiti i moramo si dati priliku za novi početak, jer ponekad život tek tada zaista i počinje.

Novinar i pisac Edi Kiseljak

VANESA PANDZIC CROPIX

Ova priča nije samo vaša, mnogi žive u mraku i ne znaju kako izići iz njega, strahuju čak i od najbližih. Jeste li i zbog njih pisali knjigu?

Nakon mojih javnih nastupa postalo mi je jasno da ova priča nije samo moja - ona je ogledalo društva u kojem živimo. U njoj se ljudi prepoznaju. Zato kažem - ova knjiga nema jednu ciljanu publiku, ona je za svakoga tko je ikada osjetio da ne pripada, da nije dovoljno dobar ili da mora skrivati dio sebe kako bi bio prihvaćen. Ono što me najviše dirnulo su poruke ljudi koji mi se javljaju sa svojim pričama o neprihvaćanju, zlostavljanju, bolesti, unutarnjim borbama i mračnim mislima. Toliko njih se pronašlo u mojim riječima, toliko njih je prvi put osjetilo da ih netko vidi i razumije. Zato vjerujem da ova knjiga ima snagu, ne samo da dotakne, nego da pokrene. Da nekome bude ruka u mraku, potvrda da nije sam, ali i lekcija svima nama da naučimo prihvaćati različitost bez straha i osude. Ako ovom knjigom uspijem barem jednoj osobi olakšati teret koji nosi ili otvoriti nečije srce prema drugome, onda je njezina svrha ispunjena.

Kome ste prvom dali rukopis na čitanje i kakve su bile reakcije?

Prvi koji su pročitali rukopis bili su ljudi iz književnog svijeta. Književnica Nataša Skazlić, osoba od koje sam učio tehnike pisanja i s kojom i danas kontinuirano radim kako bih dodatno razvijao i produbljivao vlastiti stil, bila je prva. Njezina vjera u tekst bila je gotovo proročanska. Rekla mi je da me čeka jedno „prekasno“ putovanje s ovom knjigom. Danas vidim koliko je bila u pravu, jer to putovanje već traje, i prije nego što je knjiga službeno ugledala svjetlo dana. Nakon nje, rukopis su čitali Sonja Šumić i Bartul Vlahović iz izdavačke kuće Fragment. Ostali su ganuti i iskreno dirnuti snagom i ogoljenošću priče. Ugovor koji je uslijedio za mene nije bio samo poslovni potez, već snažna potvrda da je ova knjiga pronašla svoje ljude. Oni su je prepoznali srcem jednako kao i razumom.

Ima li u knjizi trenutaka koje danas, s odmakom, vidite potpuno drugačije nego u trenutku kada su se događali?

Da, i to možda više nego što sam očekivao. Ono što mi je nekad bilo “normalno”, danas više ne gledam istim očima. Kako odrastamo i sazrijevamo, mijenjaju se i naši kriteriji pa ono što smo nekad prihvaćali bez pitanja, s vremenom počnemo preispitivati. Tipičan primjer za mene je djetinjstvo. Dugo sam vjerovao da sve što se događa unutar moje obitelji prolaze i druga djeca. Da su strah, šutnja i stalni osjećaj neprihvaćenosti nešto što je jednostavno dio odrastanja. Tek kasnije sam shvatio da to nije istina. I još važnije - da to ne bi smjelo biti istina. S odmakom, neke situacije danas vidim puno jasnije. Ne više kao “normalne”, nego kao nešto što me oblikovalo, ali me nije definiralo. I možda je upravo to najvažnije - dozvoliti si da promijenimo pogled na vlastitu prošlost i priznamo si istinu, koliko god ona bila teška. Jer tek tada možemo osjetiti pravo oslobađanje.

Jeste li uopće imali granice tijekom pisanja ili ste se ogolili do kraja?

Iskreno, u trenutku pisanja nisam razmišljao o granicama. Pisao sam potpuno intuitivno, vođen emocijom i potrebom da sve izađe van, bez zadrške i bez kalkulacije. Tek kasnije, u fazama uređivanja, počeo sam promišljati kako tu istu iskrenost približiti čitatelju. Granica se, zapravo, nije povlačila u smislu skrivanja, nego u načinu na koji će nešto biti ispričano. Nije mi bilo važno hoću li nešto otkriti ili ne, bilo mi je važno da ono što dijelim bude napisano tako da čitatelj može osjetiti, razumjeti i procesuirati bez osjećaja težine koja ga preplavljuje. Na kraju sam shvatio da prava mjera nije u tome koliko otkrivaš, nego kako to činiš. Intima nije izgubljena time što je podijeljena, ona dobiva smisao onda kada u njoj netko drugi prepozna dio sebe.

Edi Kiseljak sa suprugom Arildom

PRIVATNA ARHIVA

Koji vam je dio knjige emotivno najbliži danas, nakon što je sve završeno?

Teško mi je izdvojiti samo jedan dio, jer ova knjiga je zapravo sastavljena od mene. Svaka stranica nosi neki moj trenutak, neku borbu, neku istinu koju sam morao izgovoriti da bih danas mogao stajati mirnije u vlastitoj koži. Zato mi je svaki dio jednako blizak i važan. I oni najnježniji, ali i oni najteži - možda čak i više oni bolni, jer su me upravo oni najviše oblikovali. Danas, kad je sve završeno, na njih više ne gledam kao na rane, nego kao na dokaze preživljavanja i rasta. Ako nešto mogu izdvojiti, onda je to osjećaj koji se provlači kroz cijelu knjigu - to je činjenica da sam si napokon priznao tko sam i odlučio da je to dovoljno. Upravo tu leži njezina najveća emocija, ali i njezina snaga.

Zatvara li knjiga jedno poglavlje vašeg života ili ga tek otvara na novi način?

Knjigu doživljavam više kao početak jer sam kroz pisanje otkrio ljubav za koju nisam ni znao koliko je snažna. Ovo je bio tek prvi korak. Nastavljam pisati jer osjećam da imam još puno toga za reći, ne samo o sebi, nego o svima nama. O temama o kojima se ne govori, a koje nas zapravo najviše oblikuju. Moja želja ide zapravo dalje od knjige - želim susrete, razgovore, iskrene dijaloge. Želim biti glas onima koji ga još nisu pronašli i podsjetnik da nitko nije sam u onome što proživljava. Ako ova knjiga nešto zatvara, onda je to tišina. A sve ostalo - tek počinje.