Edi Kiseljak samo za Gloriju priča o terapiji koja mu je spasila život te debitantskom romanu ‘Ja sam Edi‘, gdje je opisao strahove, krize i put prema pobjedi nad njima.
Dok je imao uspješnu internetsku stranicu posvećenu regionalnim zvijezdama i pet godina radio kao novinar u emisijama "Red Carpet" i "IN magazin", Edi Kiseljak (37) ulazio je u živote drugih. Sada je pak spreman hrabro izložiti sebe - i u ovom intervju, i u debitantskoj knjizi koju naziva svojim najvećim, najvažnijim i najosobnijim projektom. Roman se zove "Ja sam Edi", a u njemu autor iskreno i bez zadrške govori o temama koje se kod nas i dalje smatraju tabuom - vlastitoj homoseksualnosti i životu s virusom HIV-a.
"Najveća motivacija mi je neznanje koje i dalje prevladava i iz kojeg izrastaju predrasude - često okrutne, bolne, ali i potpuno nepotrebne. Motivira me i pomisao da možda upravo sada, negdje, netko prolazi kroz isto ono što sam ja prolazio - u tišini, sam i preplašen. Ako moja priča nekome može pomoći da se taj osjećaj usamljenosti razbije, da shvati kako nije sam i da postoji izlaz, onda vrijedi uvijek iznova govoriti", ističe Edi i dodaje kako njegov roman čini posebnim to što bez uljepšavanja i s puno autentičnosti prikazuje svakodnevicu oboljele osobe. Kao i njegove unutarnje borbe, poglede društva koji, priznaje, znaju biti teži od dijagnoze. Edi, koji je odrastao u okolici Zaprešića, danas živi u Norveškoj sa suprugom Arildom Jensenom (65), no često je u Hrvatskoj, gdje sa suprugom ima i kuću. Tako smo razgovor i fotografiranje odradili u Zagrebu.
Kad planirate objaviti knjigu "Ja sam Edi"?
- Knjiga je spremna za tisak - i na hrvatskom i na norveškom jeziku. Predstoje mi još samo pregovori s izdavačima. Posebno sam ponosan na početak suradnje s norveškom crkvom, točnije Kirkens Bymisjon - humanitarnom organizacijom koja djeluje diljem Norveške, pružajući podršku ranjivim skupinama. Od beskućnika do osoba s ovisnostima i onih koji žive na margini društva. Kada su saznali na kojem projektu radim, odlučili su se uključiti i podržati ga. Tako ću krajem listopada u Oslu govoriti o svojoj knjizi na seminaru posvećenom medicinskim djelatnicima, u njihovoj organizaciji. Nakon što su pročitali dijelove romana, izrazili su želju za daljnjom suradnjom kroz edukacije koje drže diljem Norveške, ali i rekli da će mi pomoći na svaki mogući način u izdavanju knjige.
A što je s Hrvatskom?
- Nadam se da će i djelo i poruke koje nosi izdavači prepoznati, jer ova knjiga nije samo moj život nego i ogledalo društva u kojem živimo. Vjerujem da će se pronaći netko tko će osjetiti snagu i važnost da ova priča dođe do čitatelja i u Hrvatskoj. Napisao sam ga sa željom da ostavi trag, da pokrene, da pomogne. Ne samo onima koji žive s HIV-om, već i svima koji se bore s vlastitim identitetom, strahovima i neprihvaćanjem - kako od strane društva, tako i sebe samih. Vjerujem da književnost ima snagu mijenjati - ako ne svijet, onda barem osobu koja čita. A i to je već dobar početak.
Zašto naslov "Ja sam Edi"?
- Htio sam da bude jednostavan, ali snažan. To je zapravo poruka da prestanemo ljude svoditi na etikete, bilo da je riječ o seksualnoj orijentaciji, bolesti, nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj različitosti. Iza svakog "drugačijeg" krije se osoba sa snovima, strahovima i željom da bude voljena.
Jeste li knjigu pisali prvenstveno za sebe - kao oblik terapije - ili za druge?
- Pisanje je za mene bilo i terapija i put prema slobodi. Svaka stranica bila je suočavanje s boli, strahovima i pitanjima koja sam dugo nosio u sebi. Knjiga mi je pomogla da proživim iznova teške trenutke, da ih sagledam iz druge perspektive i da iz njih izađem jači. Ali jednako važno jest to da je nisam pisao samo zbog sebe. Želio sam približiti drugima kako doista izgleda život s HIV-om, kako je biti homoseksualac u društvu poput našeg. Uz to, knjiga govori i o važnosti sigurnosti, brige i ljubavi - onih temeljnih vrijednosti bez kojih nitko od nas ne može živjeti ispunjeno. Osim toga, otvara i mnoga druga važna pitanja: koliko nas oblikuje djetinjstvo? Kako tražimo i gradimo svoje mjesto u svijetu? Kako učimo prihvatiti sebe i druge? Ako barem jedna osoba, čitajući ove stranice, osjeti da nije sama ili pronađe hrabrost za korak koji joj se činio nezamislivim, moja će misija biti ispunjena.
Koliko dugo je pisanje trajalo?
- Na knjizi sam radio godinu i pol dana. Nisam školovani pisac, nisam imao književnog iskustva, tek novinarski rad, a to je velika razlika. Zato sam puno čitao, učio iz tuđih rečenica i priča, i malo po malo gradio svoj stil. Posljednjih godinu dana imao sam i sreću surađivati s književnicom Natašom Skazlić, koju sam angažirao kao mentoricu. Ona me naučila tehnikama pisanja - od gradnje likova do oblikovanja rečenica. Bila je to neprocjenjiva pomoć. Količina znanja koju je prenijela na mene jednostavno je nevjerojatna. Najljepše je to što se nikada nije uplitala u samu priču, sve što će čitatelji držati u rukama u potpunosti je autentično moje.
Jeste li dvojili oko priznanja svoje bolesti?
- Roman je duboko inspiriran mojim životom. Sve što čitatelj pronađe između korica proizašlo je iz onoga što sam doživio i proživio. Možda su neki detalji književno oblikovani, ali srž priče je autentična. U tom smislu mogu reći da je lik produžetak mene samoga, moj način da ogolim vlastitu istinu i pretvorim je u nešto što može dirnuti i druge. Naravno da nije lako stati pred svijet potpuno ogoljen, ali shvatio sam da se hrabrost ne rađa u jednom trenutku, već da raste sa svakim novim prihvaćanjem. Što sam više otvarao svoju priču, to sam osjećao veću slobodu.
Kad ste se suočili s dijagnozom?
- Bilo je to prije gotovo deset godina. Simptomi u mom slučaju bili su slični gripi - povišena temperatura, iscrpljenost, slabost. Ali važno je reći da to varira od osobe do osobe, a kod nekih mogu i u potpunosti izostati, što dijagnozu čini još težom i neočekivanijom. Moje tegobe nisu prolazile pa sam otišao na hitni prijam Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", misleći da je došlo do trovanja hranom. Na zahtjev dežurne liječnice izvadio sam krv te se testirao na HIV. Nalaz je bio pozitivan.
Što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
- S dijagnozom sam se suočio sam - i to je bilo najteže. Nisam je dijelio ni s kim, čuvao sam je duboko u sebi, postala je moja najveća tajna. U tom trenutku nisam vidio izlaz. Najcrnje misli su mi prolazile kroz glavu, osjećao sam se zarobljeno i bez nade. Bio je to period kada sam vjerovao da se moj život urušava i da nema svjetla ispred mene.
Je li strah od same bolesti bio veći od straha od osude i diskriminacije?
- Usuđujem se reći da je upravo strah od reakcije društva bio razlog svemu lošem što sam proživio. Sama bolest bila je teška, ali još teže bilo je nositi teret šutnje, skrivanja i neprestane bojazni od osude i odbacivanja. Taj strah znao je biti snažniji od svakog fizičkog simptoma, paralizirao me iznutra i oduzimao mi volju za životom.
Kako ste pobijedili strahove?
- Moj najveći problem bio je to što o HIV-u nisam znao gotovo ništa. Nisam znao čak ni ono ključno - da postoji lijek i da osoba koja se liječi nije zarazna. Ta neznanja i predrasude koje sam nosio u sebi dovela su me do povlačenja, zatvaranja u svoj svijet i, nažalost, do pogoršanja zdravstvenog stanja. U najtežim trenucima, kada je sve bilo crno i kad sam doslovno živio čekajući smrt, pojavio se moj današnji suprug. Njegova podrška bila je presudna i usuđujem se reći da bez njega možda danas ne bih bio ovdje. On je bio moj oslonac, moja sigurnost i dokaz da ljubav zaista može vratiti život i onda kad misliš da ga više nema. Uz njega, ogromnu snagu davala mi je i moja obitelj. Njihova prisutnost i činjenica da su stajali uz mene značila mi je više nego što će ikada moći znati - i na tome sam im beskrajno zahvalan. Isto tako, moram istaknuti i nevjerojatnu podršku zaposlenika Klinike za infektivne bolesti bolnice "Dr. Fran Mihaljević". To što ti ljudi svakodnevno čine za osobe koje žive s mojom ili sličnim dijagnozama je neprocjenjivo. Oni nisu samo medicinska pomoć već sigurnost, razumijevanje i ljudskost u trenucima kada ti to najviše treba.
Kako je vaša okolina reagirala - jeste li se u tom smislu suočili s odbacivanjem?
- Najtočniji odgovor na ovo pitanje zapravo ću moći dati tek nakon što ovaj intervju ugleda svjetlo dana, jer su do sada za to znali samo moji najbliži. Tek nakon objavljivanja intervjua moja će se priča otvoriti pred svima i pokazati koliko smo, kao društvo, spremni za iskrenost i prihvaćanje. Najveći problem je što se o HIV-u i dalje premalo govori - i u društvu i u institucijama. A šutnja hrani predrasude. Dok god se o temi ne priča dovoljno glasno i jasno, stigma neće nestati.
Kako izgleda vaš svakodnevni život danas u odnosu na trenutak dijagnoze?
- Danas sam sve ono suprotno od čovjeka kakav sam bio tada. Sjećam se trenutka kada sam, nakon što sam dobio dijagnozu, šetao Vlaškom ulicom potpuno slomljen, bez ikakve nade. Da mi je tada netko rekao da će jednog dana moj život biti ne samo normalan nego čak i bolji nego prije same dijagnoze, nikada mu ne bih povjerovao. A upravo tako danas živim.
Kako izgleda vaša terapija?
- Sve što trebam učiniti jest svakoga dana popiti jednu tabletu. Zahvaljujući toj terapiji količina virusa u mojoj krvi je nemjerljiva - nula! To znači da nisam zarazan. Osjećam se dobro, snažno i slobodno. Medicina stalno napreduje, a ono čemu se teži jest da se virus drži ne samo "uspavanim" nego da se jednoga dana potpuno ukloni iz naših stanica. Vjerujem da ću i to dočekati.
Jeste li morali mijenjati svoj način života nakon dijagnoze?
- Moram priznati da me HIV u mnogo čemu promijenio na bolje, posebno kad je zdravlje u pitanju. Zdravo se hranim, krećem se koliko mogu i pazim da ostanem u formi. Ne pijem alkohol, ne pušim i nastojim živjeti mirno, bez stresa. Žao mi je jedino što i danas moramo ljude podučavati da osoba koja se liječi od HIV-a nije zarazna. Može imati nezaštićen spolni odnos bez prijenosa virusa, otići zubaru, postati roditelj i imati dijete koje neće imati virus u krvi. To su činjenice koje medicina već odavno potvrđuje, a koje društvo, nažalost, i dalje sporo prihvaća.
Koji su još mitovi o toj bolesti?
- Ima ih jako puno i često su gori od same bolesti. Najčešći je onaj da je osoba koja živi s HIV-om zarazna kroz zagrljaj, rukovanje, zajedničko posuđe, poljubac ili spolni odnos. To jednostavno nije istina. Zahvaljujući terapiji danas virus možemo svesti na nemjerljivu razinu u krvi, što znači da ga ne možemo prenijeti na drugoga čak ni spolnim putem. Drugi veliki mit je da HIV znači kraj života. Istina je upravo suprotna, uz redovnu terapiju i kontrolu život može biti jednako ispunjen, dug i kvalitetan kao i kod bilo koga drugoga. I možda najvažnije - ljudi i dalje HIV često povezuju s krivnjom ili "krivim" načinom života. A istina je da virus ne bira. Može se dogoditi svakome. Zato je važno govoriti o njemu bez osude, a s puno više znanja i razumijevanja.
Koju biste poruku željeli poslati ljudima kada je riječ o spolnom zdravlju?
- Najsigurnije od svega je, naravno, imati monogaman način života. Tada su šanse za dobivanje bilo kakve spolno prenosive bolesti u potpunosti eliminirane. No jednako je bitno naglasiti da nikada ne zaboravimo koliko je važna zaštita. Kondom je i dalje najsigurniji način da se sačuvamo od HIV-a, ali i od brojnih drugih spolno prenosivih bolesti, koje također mogu ozbiljno utjecati na naše zdravlje i život. Jednako je bitno redovito se testirati i, ako treba, na vrijeme započeti liječenje. A ako se i dogodi zaraza, to nije kraj svijeta. Ne trebamo se osuđivati, žaliti, niti nositi krivnju, jer time si samo otežavamo. Danas postoje rješenja, dovoljno je redovito uzimati terapiju i živimo jednako dugo i kvalitetno kao i svi drugi. Sretni smo što živimo u vremenu u kojem je to moguće, jer do sredine 90-ih AIDS je bio smrtonosna bolest. Danas, zahvaljujući terapiji, možemo živjeti punim životom, dok u Africi ljudi i dalje umiru od HIV-a zbog siromaštva, snažne stigme te nedostatka lijekova i zdravstvene edukacije. Upravo zato ne smijemo zaboraviti koliko je važno čuvati sebe i druge te biti zahvalni što smo u mogućnosti primiti terapiju.
No, važna je i podrška okoline?
- Znam koliko je važno imati nekoga s kim se može o tome otvoreno razgovarati. U kritičnom periodu mog života, u trenutku saznanja da sam zaražen i tonjenja u depresiju, postojali su ljudi kojima sam to možda mogao reći, ali nisam se usudio zbog straha od odbacivanja. Upravo zato danas želim biti podrška drugima kad god sam u mogućnosti, a ako je netko u zaista velikoj krizi i nema nikoga s kim bi mogao otvoreno razgovarati, neka zna da se uvijek može javiti meni. Imam poruku i za one koji i dalje osjećaju strah prema ljudima koji žive s HIV-om - vaše predrasude su daleko opasnije od samog virusa. Mi nismo prijetnja, ni opasnost - mi smo ljudi, jednako vrijedni i dostojanstveni kao i svi drugi. Ono što nas stvarno može povrijediti nisu ni virus ni tablete, nego odbacivanje i stigmatizacija. Vrijeme je da shvatimo da je empatija lijek koji svi možemo pružiti, a neprihvaćanje bolest koju trebamo izliječiti.
Vama je u tom smislu najveći oslonac suprug Arild Jensen, kad i kako ste se upoznali?
- Bilo je to prije deset godina na otoku Murteru, i to na jedan od onih načina koji su danas sasvim uobičajeni - putem aplikacije za upoznavanje. Naša veza započela je u prosincu 2016., a u siječnju iduće godine zbog ljubavi sam se preselio u Norvešku.
Čime se Arild bavi?
- Nedavno je otišao u zasluženu mirovinu, a radio je kao učitelj u psihijatrijskoj bolnici za djecu u dobi između šest i četrnaest godina. Taj posao zahtijeva posebno srce, a on ga je radio s nevjerojatnom predanošću.
Kad i gdje ste se vjenčali?
- Prije šest godina u Fredrikstadu, gdje i živimo. Ceremonija je održana u Gradskoj vijećnici, u društvu najbližih - nas desetak. Među njima i moja kuma Lea, prijateljica za cijeli život, još od školskih klupa. Dan kasnije organizirali smo proslavu nedaleko od našeg doma. Okupilo se četrdesetak dragih ljudi, a slavlje je potrajalo do dugo u noć.
Kako izgleda vaš život u Norveškoj?
- Riječ koja najbolje opisuje moj život u Norveškoj je - mir. Onaj pravi, unutarnji mir, kakav osjetiš kada si točno tamo gdje trebaš biti. Strast mi je kuhanje, a Arildu su najveća ljubav oldtimeri. Kad nestane na nekoliko sati, znam gdje ću ga pronaći - u garaži, među alatima i motorima, potpuno u svom svijetu. Dani su nam ispunjeni putovanjima, dugim šetnjama kroz prirodu i druženjima s prijateljima. Norveški sam brzo svladao i jedno vrijeme radio kao učitelj - pomažući Norvežanima da nauče hrvatski, a Hrvatima norveški.
Kakvi su vam planovi?
- Živim u trenutku. Ne radim grandiozne planove jer, ako me je život ičemu naučio, to je da se sve može promijeniti u trenu. Kad ipak razmišljam o budućnosti, moja je najveća želja - zdravlje. Jer ako to imamo, sve drugo je samo stvar volje, truda i malo sreće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....