Zašto logopedska terapija ne završava izlaskom iz kabineta, kako roditelj i stručnjak zajedno grade temelj djetetova govora i zašto čekanje često nije opcija, govore autorice knjige ‘Roditelji kod logopeda‘, logopedica Kristina Turk i Tanja Sedić, suosnivačica udruge za roditelje i djecu Windmills of Life.
Kad se roditelj prvi put zapita razvija li se govor njegova djeteta uredno, vrlo često ostaje sam sa svojim strahovima, pitanjima i nedoumicama. Upravo iz tog prostora, između roditeljske brige i stručnog znanja, nastala je knjiga ‘Roditelj kod logopeda‘, autorica Tanje Sedić i logopedice Kristine Turk. Knjiga koja ne docira, ne plaši i ne nudi brza rješenja, već pruža razumijevanje, smjernice i osjećaj da roditelj u tom procesu nije sam. Zato su i napisale knjigu kao pomoćnu stepenicu, jer su obje uvjerene kako je dobra suradnja terapeuta i roditelja najbolji temelj za djetetov napredak. Njihova je pak suradnja započela u terapijskoj sobi Specijalne bolnice Goljak, gdje su se upoznale kao majka i logopedinja. Tanjin sin Ian pohađao je logopedsku rehabilitaciju, a Kristina je bila njegova terapeutkinja.
"Vjerojatno sam bila pomalo naporan roditelj, ali znala sam da, ako želim da moj sin napreduje, moram raditi s njim i kod kuće. Stalno sam pitala, zapisivala, tražila dodatna objašnjenja. Kristina je imala strpljenja, a kroz taj proces razvilo se povjerenje i prijateljstvo", govori majka petogodišnjeg Iana. Kako je Tanja već bila aktivna u radu s roditeljima kroz svoju Udruga za roditelje i djecu ‘Windmills of Life‘, brzo je shvatila da pitanja koja ona postavlja nisu iznimka, nego pravilo. "Postoji ogroman broj roditelja koji imaju ista pitanja, iste strahove, ali nemaju pristup logopedu ili se boje pitati. Knjiga je nastala kao pomoćna stepenica – ne kao zamjena za terapiju, nego kao most", objašnjava. Kristina potvrđuje koliko je suradnja roditelja i terapeuta ključna, čime se bavi i sama knjiga, a jedno od središnjih pitanja odnosi se na ranu reakciju. Ističe kako dječji mozak u prvim godinama života ima iznimnu sposobnost učenja i prilagodbe.
Potencijal za napredak
"Logopedska terapija ne završava izlaskom iz kabineta. Dijete najveći dio vremena provodi s roditeljem, a upravo su svakodnevne situacije najveći potencijal za napredak. To ne znači da roditelji trebaju paničariti na svako odstupanje, ali ako postoji sumnja, važno je potražiti savjet. Logoped neće dijete etiketirati, što je čest strah, nego procijeniti treba li mu podrška i kakva", ističe logopedinja. Rana intervencija, objašnjava, često sprječava kasnije sekundarne teškoće poput frustracije, povlačenja ili problema sa samopouzdanjem. Kada je riječ o kašnjenju u razvoju govora, čekanje predškolske dobi može biti prilično kasno. U tom razdoblju logopedski postupak ima smisla ponajprije kod poremećaja izgovora ili poticanja predvještina čitanja i pisanja.
Tipičan razvoj govora uključuje vokalizaciju i gukanje do šest mjeseci djetetovog života. Kako raste, javlja se slogovna igra otprilike do deset mjeseci života, a prve riječi najčešće dolaze između desetog i četrnaestog mjeseca života. U drugoj godini dijete sve više oponaša govorni model odraslih, njegov se rječnik ubrzano širi, a postupno počinje povezivati riječi u jednostavne rečenice. Cijeli taj proces trebao bi biti praćen urednim jezičnim razumijevanjem, odnosno dijete bi trebalo razumjeti jednostavne upute i govor svojih bližnjih. Govor do treće godine može biti razvojno ‘tepajući‘ i ne mora uvijek biti potpuno jasan. Međutim, nakon treće godine dijete bi trebalo biti razumljivo i osobama koje mu nisu bliske. No, kada posumnjati da nešto ne ide u očekivanom smjeru - o tome Tanja govori iz iskustva majke.
"Većina roditelja već oko prvog rođendana intuitivno osjeti ako se razvoj djeteta ne odvija sasvim po očekivanjima, a do godine i pol svakako postanu jasniji mnogi znakovi. Primjerice, dijete se ne odaziva na ime, nema pokaznu gestu prstićem koja je vrlo značajna za mališane, ili pak nema nikakvih slogova ni pokušaja komunikacije. Po mom iskustvu mnogi roditelji uistinu primijete sve te znakove, ali nažalost neki ne potraže pomoć sve do djetetove druge pa čak i treće godine. Da li zbog straha od dijagnoze ili zbog uvjeravanja okoline da ‘pretjeruju‘ ne znam, no uvijek mi bude žao kad roditelj propusti napraviti prvi korak odmah. Tada se dogodi da odstupanja potraju i počnu utjecati na djetetovu komunikaciju, ponašanje, čak i emocionalni razvoj. Ako se to dogodi uključiti stručnu podršku je nužno", govori Tanja Sedić.
Prema logopedskim normativima, objašnjava nam stručnjakinja, dvogodišnje dijete trebalo bi raspolagati s otprilike pedesetak riječi koje koristi sa značenjem. U dobi od tri godine očekuje se da je baza materinjeg jezika usvojena, dijete govori jednostavnim rečenicama, postavlja pitanja, opisuje događaje i razumije odnose u prostoru. Roditelji se često pitaju što mogu učiniti prije nego dođu do stručne pomoći. "Najvažnije je ne čekati. Liste čekanja su realnost, ali to ne znači da treba stajati. Terapija može i treba početi kod kuće, kroz igru i svakodnevne aktivnosti. Internet, knjige i provjereni izvori mogu pomoći roditelju da se informira o razvojnim miljokazima. Sve vježbe koje preporučujemo izvode se kroz igru. Čak i ako ih radite nesavršeno, pozitivna interakcija s djetetom već ima ogroman učinak", govori Kristina Turk te napominje kako stručni savjet ne treba tražiti u panici, ali ga ne treba ni nepotrebno odgađati jer roditelji najbolje poznaju svoje dijete, pa ako osjećaju da nešto nije u redu, to je dovoljan razlog za procjenu. Jedna od najčešćih roditeljskih pogrešaka, o kojoj se danas puno govori, ali još uvijek nedovoljno djeluje, jest prerano i prečesto izlaganje ekranima. Obje smatraju kako ekrani sami po sebi nisu zlo, no problem je kada postanu zamjena za interakciju.
Upotreba tehnologije
"Nerealno je očekivati da ćemo djecu potpuno izolirati od tehnologije. Problem nastaje kada se ekrani uvedu prerano ili kada se dozvoljavaju u prevelikoj mjeri. Dijete u prvoj i drugoj godini života apsolutno ne treba ni minutu vremena ispred ekrana, no kasnije, u trećoj ili četvrtoj godini, nikakva šteta neće nastati ako dijete pogleda jedan crtić ili dječju pjesmicu. Ako pritom roditelj sudjeluje razgovarajući što se događa u crtiću, imenujući likove i pitajući što rade, čak stvara priliku za poticanje govora. Granica je dakle u pravovremenom i doziranom izlaganju.
Nažalost, u praksi prečesto djeca budu prepuštena televizoru ili mobitelu po nekoliko sati, a to svakako može usporiti razvoj mnogih djetetovih vještina pa i govora samog. Djeca su stvorena znatiželjna po prirodi, damo li im blještavi ekran koji s njima jednosmjerno komunicira ugasili smo najvažniji prekidač potreban za učenje i napredak", govori Tanja. Knjiga se bavi i brojnim mitovima: od uvjerenja da su dječaci sporiji u razvoju govora, preko objašnjavanja šutnje sramežljivošću, do vjerovanja da će se sve riješiti polaskom u školu. "Mitovi i ignoriranje problema imaju isti ishod. Dijete ne dobije podršku na vrijeme. Iako se kod logopeda tehnički ne može zakasniti, raniji početak terapije znači lakši put. S vremenom se pogreške automatiziraju, a komunikacijski obrasci učvršćuju. Ipak, poruka roditeljima ostaje ohrabrujuća, terapija uvijek ima smisla. Ako razgovarate sa svojim djetetom, čitate mu, uključujete ga u svakodnevne aktivnosti, već ste dobar roditelj. Teškoće se ponekad javljaju bez ičije krivnje. Mali, svakodnevni trenuci poput oblačenje, kuhanje, vožnje automobilom, pospremanje igračaka često su najjači poticaj razvoju govora. Roditelji često misle da ne rade dovoljno, a zapravo već rade ono najvažnije. Riječi će doći: kroz odnos, strpljenje i zajednički trud", zaključuje Tanja Sedić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....