Ekskluzivno za Gloriju, predgovor knjige Tatjane Jurić: "Trebala bih znati gdje mi je mjesto, možda bih to trebala pomisliti, pa se pokoriti"

"Da nije ove knjige, ni mene ne bi bilo. Moga mentalnog zdravlja, a time ni moje cjelovitosti, moje sposobnosti za rad, mojih mogućnosti stvaranja, moje egzistencije, mene. Negdje putem otišlo bi i moje fizičko zdravlje. Da nije bilo ove knjige, danas mene ne bi bilo. Doslovno i bez pretjerivanja", napisala je Tatjana Jurić prije nego je njezina knjiga "Muškarci lijevo, žene desno?!", dostupna na marama.hr, ugledala svjetlo dana, a sada vam mi donosimo prvi uvid u knjigu - njezin predgovor.

Tatjana Jurić

PREDGOVOR

Svaku večer u mojoj obitelji, dok sam još bila djevojčica, gledao se Dnevnik. Dnevnik HRT-a u 19:30. Ponekad, gotovo prešutno, bilo bi to i vrijeme kada bi moji djed i tata odlazili u sobu gledati Dnevnik, a žene moje obitelji ostajale bi u kuhinji „ne smetati”. „Ne smetati” jedna je od parola na koje se ježim dandanas.

„Jel ti smetam?”, govorila bi moja mama kada bi nazvala nekoga. „Jel ti smetam?” nekad se dandanas i meni omakne kad zovem nekoga. To „ne smetati”, samo po sebi, tada nije značilo ništa posebno.

Svaki put kada bih bila kod bake i djeda, i ovdje se gledao Dnevnik. Isti onaj u 19:30, drugoga nije bilo.

Svaku večer prije početka Dnevnika, baka i ja, igrale bismo se po kući, škakljala bi me i mijesila mi trbuh pretvarajući se da je tijesto, gledale bismo stare slike ili bi baka prepričavala svoje dogodovštine iz mladosti, a pričala bi toliko šaljivo da bih ja pucala od smijeha, onim zvonkim dječjim glasom. S mojom je bakom uvijek bilo zabavno. Djed je pak oduvijek bio pomalo stroga, ozbiljna figura, gospodin čovjek, školovan za pravnika, šef krim-policije na odjelu za krvne delikte, obožavao je nogomet i Dinamo, u slobodno vrijeme bio nogometni delegat, nosio šešir i – spavao odvojeno od bake. To „spavanje odvojeno od bake”, samo po sebi, tada ništa posebno značilo nije.

Ništa sporno u tome, tijekom svoga djetinjstva, vidjela nisam. „Nije to ništa isključivo, to je naprosto tako.”

S bakom djed nije puno razgovarao. Doslovno. Nju se nije puno pitalo. Kao dijete, u dinamici njihova odnosa nisam vidjela ništa neobično. Iako sam se oduvijek pitala zna li moj djed o baki, o svojoj ženi, sve one sjajne priče iz njezine mladosti. Želi li znati? Kad bi to uopće doznao ako nikada ne razgovaraju? Zna li djed išta o sebi samome? Odakle izvire njegova krutost i strogoća i zašto misli da je to gard koji mora imati kad ja jasno, već kao djevojčica, u njemu vidim neopisivu nježnost. Djeca uvijek imaju previše pitanja, a ja sam pojedina, očito, zadržala i do odrasle dobi.

No, tako to valjda kod svih ide, misliš. Svakoga dana kad se u 19:30 gleda Dnevnik. Djed izlazi iz spavaće sobe, dolazi u dnevnu sobu, koja je baki ujedno i spavaonica, odlazi do televizora i bez riječi, bez jedne jedine riječi, prebacuje na Prvi. Što god moja baka u tom trenutku gledala, ma što god pratila, bez ijedne riječi, djed prebacuje na Dnevnik, a ono što baka čini ili, još važnije, djed, shvatit ću gotovo tri desetljeća poslije, za moderne odnose, temeljene na uvažavanju kojemu danas toliko opravdano stremimo, šokantno je.

Meni tada… posve uobičajeno.

Moja baka, s prvim zvukom otvaranja vrata spavaće sobe, ustaje s garniture ispred televizora, gdje je sjedila, kreće prema jastuku za sjedenje koji uzima gotovo istovremeno kada u dnevnu sobu ulazi djed, koji ubrzo prebacuje program. Djed se okreće prema garnituri i sjeda, a baš u tom trenutku s druge strane dolazi i baka, koja na mjesto gdje je do maloprije sjedila stavlja jastuk. Na jastuk konačno sjeda djed, baka zauzima poziciju drugdje i to je to. Dnevnik počinje, više se ne govori. Da se ne smeta. Nije se puno govorilo ni do tada, doduše.

Prekrasno balansirana simfonija, u mojoj glavi savršeni prikaz jednog odnosa i suživota, ljubavi? Ona ga toliko voli da brine o njemu. Ona ga toliko voli da ustaje odmah i stavlja jastuk, ustupa mu svoje mjesto, ona ga toliko voli da mu ne smeta, pa ne govori. Ona ga jednostavno – voli. Djed ima svoje mjesto, baka zna gdje je njezino. Toliko je jednostavno. Nije mi ni u jednom jedinom trenutku, toj djevojčici tada, palo na pamet postavljati pitanja preko onoga što vidim, poput voli li djed baku. I ako je voli, jesu li ovo uistinu jedini prikazi suživota.

Godinama nakon, živim s partnerom i u našoj se kući ponovno gleda Dnevnik. Mojih bake i djeda odavno nema. Radim nešto po kuhinji, u posjetu su nam moje nećakinje. Ovoga puta gledaju crtiće. U sobu ulazi moj partner. Cure gledaju crtiće, on dolazi i bez riječi, bez jedne jedine riječi – prebacuje program. Utakmica je. Vesele glasiće koji komentiraju crtić više ne čujem. Čujem samo neko zbunjeno dječje pitanje, više upućeno televizoru nego bilo komu. Provirim kroz kuhinju i pitam: „Prebacuješ?” On ne razumije.

„Cure gledaju crtiće”, pojasnim smireno. „Utakmica je”, kaže.

I odjednom, ponovno sam 8-godišnja djevojčica kod bake i djeda na spavanju. Ali sada, intuitivno, postavljam pitanja. Je li ovo suživot? Jesu li ovo poštovanje, uvažavanje i ljubav? Ovo su trenuci u kojima nesvjesno postavljam temelje našeg suživota, uvažavanja, primjer svojim nećakinjama, prekidam nasljeđe koje prekinuti treba.

S tom slikom u glavi, vrlo smirenim glasom, muškoga stava, rekli bi neki „onoga vremena”, kažem: „Vrati im na crtiće.” On, vidno iznerviran, prebacuje program i vraća na crtiće. Rekoh: „Gledat ćemo utakmicu, naravno, sve ok. Mogu cure gledati crtiće i poslije, ali obrati im se, reci im nešto. One tu sjede. Ne možeš samo doći kao da ih nema.”

Sudar svjetova.

On je pripadnik i potomak onih obitelji gdje mu se ustaje, donosi jastučić i ne pita previše. Ja sam pripadnik tih istih obitelji, ali ne zaboravite, bila sam s one druge strane.

Ovdje sam upletena emotivno i iskustveno, jasno razumijem zašto moja baka mome djedu donosi jastuk za sjedenje, ali odbijam prihvatiti, jer u tome je začetak svih potpirivanja, potkopavanja i isključivosti kojima smo opterećeni i danas, da moj djed mojoj baki ne donosi taj isti jastuk. Ona sam koja to promatra izdaleka i nije joj jasno, toj 8-godišnjoj djevojčici u meni i ovoj ženi tada u 30-ima, i dalje mi je nejasno, odnosno odbijam prihvatiti – da taj moj djed ne gleda Dnevnik s mojoj bakom – zajedno. Gleda, komentira, razvija se, raste, djeluje, stvara, uvažava. Jer, to je suživot. To je partnerstvo, to je istinska dinamika odnosa muškarca i žene, ustvari odnosa dviju osoba bez obzira na spol, rod i bilo koje drugo obilježje koje nas potencijalno dijeli. Ne samo u privatnim odnosima, u svemu.

I tu nastaje raskorak između emancipacije moderne žene danas i muškarca koji taj prirodni spoznajni put jednostavno nije prošao. Nije trebao proći. On nije. Sve je oduvijek bilo podređeno njemu. Mi, moderne žene današnjice, svoju emancipaciju – odradile smo.

Iskustveno. Emotivno. Do srži i od djetinjstva. I odjednom, naš je rast naš problem.

Nekoliko godina poslije, priča se ponavlja.

„Teška si.”

„Uvijek mi imaš nešto za odgovoriti, uvijek imaš rečenicu viška, uvijek imaš pitanje viška. Ne smeta meni što ti govoriš, ali pripazi malo na ton.”

Osjetim mučninu u želucu do te mjere da bih iskočila iz kože. Nedovoljno sam dobra, trebala bih iz ovoga zaključiti, da svoj put nisam prošla, možda i bih. I nastavili bismo dalje. U odnosu u kojem bih umanjivala samu sebe. U kojem partnerstva nema. U kojem je sve naizgled u redu, dok – ne smetam. I tu vas ta ista isključivost udara. Trebala bih znati gdje mi je mjesto, možda bih to trebala pomisliti, pa se pokoriti. Opasna je manipulacija u ovome. Svjesna ili ne, nevažno je za ovu priču.

Teška sam jer ne pazim što govorim, teška sam jer imam što reći, teška sam jer osjećam, jer mislim, jer skrbim, jer pitam?! Jer ne figuriram za trofej koji stoji gdje ga postaviš?

„Znaš”, nastavlja jednom drugom prilikom, „evo, srećom nisi večeras bila sa mnom i mojim društvom. Konobar je muškarce za stolom uputio lijevo, a žene desno. Da si ti bila sa mnom, sigurno bi imala nešto za reći, pokvarila bi mi cijelu večer”, hladno govori, a moja prva reakcija, reakcija koja bi danas bila posve drukčija, moj je pokušaj da se opravdam, da mu dokažem da nisam toliko teška, da je sve pogrešno shvatio, da je pitanje trenutka, galantnosti, uvažavanja, fore, pristupa, muškosti i ženstvenosti.

„Trebala bi ti shvatiti, kad muškarci idu lijevo, ti trebaš desno”, izgovara braneći ideale svoga nasljeđa; iskustveno, on vidi samo sebe i svoju afirmaciju, ja sam tu nebitna. Moja osobnost kao da prestaje biti bitna u trenutku kada mu prestaje goditi.

„Muškarci nalijevo, žene na – desno”, ako je stavimo u povijesni kontekst, jedna je od najisključivijih, najopasnijih, najzlokobnijih rečenica koje postoje. Na mjestu spola može stajati rod, etnička pripadnost, nacionalnost, bilo što.

„Nedovoljno si podložna”, nastavlja, a mučnina u mom trbuhu prelazi razinu podnošljive. Tako nešto, ne izgovara se nikome; ne postoji ovdje spolna odrednica. Nikome!

Ni u kojem se slučaju ne izgovara ovakvo nešto. Jer ova se dinamika prelijeva na isključivost i društvenu netoleranciju i u svim drugim sferama života. Jer u podlozi onoga što se izgovara stoji puno dublja, porazna manifestacija isključivosti koja gradi zidove razumijevanju dviju strana koje ne smiju biti na suprotnim stranama. Stav onih koji tako misle, u modernom, istinski građanskom društvu, neprihvatljiv je. Ne samo deskriptivno, „prema van”, nego i kad se vrata zatvore. Diskriminirajuće, manipulativno, omalovažavajuće, maliciozno i opasno i po mentalno zdravlje pojedinca, ali i po daljnji razvitak cjelokupnog društva.

Takvi postupci, u svojoj osnovi za cilj imaju potpuno neutralizirati, poništiti, umanjiti onoga ili onu kojemu se upućuju, a ovome drugome iznjedriti nadmoć. I sva borba za prava žena leži upravo u toj dinamici. Spol je ovdje manje bitan, no, budimo realni, žene se i dalje s ovime susreću češće. A pojedinci koji to izgovaraju i prema tome djeluju, u nedostatku iskustvenog dijela, ne mogu spoznati o čemu je riječ. Nisu ni oni krivi, rekli bismo. Treba i njih shvatiti?! No jedno je shvaćanje, a drugo odgovornost, čijim nepreuzimanjem sudjelujemo u istoj dinamici. I ostajemo bez promjene koja će iznjedriti napredak. Ovom knjigom – preuzimam vlastitu odgovornost.

Zbog nepodložnosti, ubrzo su mi za spomenutim stolom izmaknuli stolicu. No, žena koja se iskustveno gradi, sama i ustaje. Sama i opstaje.

U ime jakih žena moje obitelji i u ime svih muškaraca koji su podržali razvoj mojih punih potencijala. Da mislim. Da pitam. Da govorim. Da pišem. Da promišljam. Da volim. Da smetam! Na određeni način, nitko nam nikada ne iskazuje veće poštovanje od onih koji nas u potpunosti niječu.

Ne zaboravimo, što se tiče naše podložnosti – svaka žena, svaka osoba, uistinu treba znati gdje joj je mjesto, da: naše je mjesto točno ondje gdje mi same odlučimo da ono bude. To je jedina, ako baš želimo, submisivnost na koju u 21. stoljeću smijemo pristati. Svaka druga, opasna je.

Pa, što se tiče jastuka za sjedenje koji bih svome muškarcu trebala nositi, u doslovnom i prenesenom smislu, rado ću to činiti. Pod uvjetom da taj isti jastuk i on donosi meni.

Ako me to čini nedovoljno podložnom, sjedni ti s druge strane, molim.

Ali, ne za mojim stolom.

Knjiga Tatjane Jurić "Muškarci lijevo, žene desno?!" dostupna je na marama.hr