Diplomirana ekonomistica i spisateljica Valerija Đurđević i njezin suprug, glazbeni producent Boris Đurđević, govore o dugom i iscrpljujućem putu do roditeljstva: nakon brojnih postupaka pomognute oplodnje, praćenih boli i razočaranjima, na svijet je stigao sinčić - njihova najveća radost
"U sedmom nebu sam, gledam u prekrasne oči našeg sina i još nisam svjesna da sam postala majka i da je naše dugogodišnje bolno i neizvjesno putovanje do bebe dobilo sretan kraj", započinje svoju emotivnu priču Valerija Đurđević (42), diplomirana ekonomistica, spisateljica, tekstopisac, ali i uporna lavica kojoj se ispunila najveća životna želja - majčinstvo nakon trinaest godina iščekivanja! Naime, Valerija je 10. studenog carskim rezom u zagrebačkoj Petrovoj bolnici na svijet donijela dugo željeno dijete, sinčića kojem su ona i suprug Boris Đurđević (52), glazbeni autor, producent i osnivač grupe Colonia, nadjenuli ime Max. S obzirom na sve teške trenutke kroz koje je prošla do trudnoće, noć prije porođaja provela je mirno i spokojno, s velikim povjerenjem u liječnike, a u rodilište na zakazani carski rez doveo ju je suprug Boris.
Rođenje sinčića Maxa
"Bio sam jako uznemiren, u strahu i brizi za suprugu i sina. Dok sam čekao ispred operacijske sale, činilo mi se da vrijeme stoji, a zapravo se sve odvilo jako brzo. U roku od pola sata sestra je izašla s našom bebom u naručju i rekla: ‘Evo vaše bebice, sve je prošlo dobro, majka i dijete su super. Možete poljubiti svog sina.‘ Nakon toga izašla je i liječnica, dr. med. Velena Radošević, i rekla da je sve prošlo kako treba. Kako je Valerija sve hrabro i odlično podnijela - bila je budna pod spinalnom anestezijom - da je dijete prekrasno i nalikuje na mene, jer imamo sličnu frizuru. Sad kad nam je stigao naš mali Max, osjećam veliko olakšanje i neopisivu sreću", govori emotivni Boris, sretan jer nema više teških razgovora o trudnoći: suza, tuge, stresa, boli, pritiska - samo sreća. A ona je, nastavlja Boris, došla kad je Valerija zatrudnjela, pa je jedva čekao sretnu vijest reći Lukasu i Nori, svojoj djeci iz prvog braka.
Očinski dopust
"Oboje su bili sretno iznenađeni, a Lukas mi je dobacio: ‘Stari, znaš li da imaš 52 godine!?‘ Smijali smo se cijeli dan", otkrio nam je glazbenik, koji je tijekom iščekivanja trećeg djeteta postao pravi domaćin: obavljao je šoping, išao po ljekarnama, vikendom pripremao ture rublja za pranje, prao posuđe, pripremao doručke i večere... A otkako je došao maleni Max supruzi pomaže još i više. "Snalazili smo se dok je Valerija bila trudna. Nekad sam bio jako iscrpljen, jer morao sam i skladati te producirati pjesme, pa bih navečer pao u krevet kao da sam radio na baušteli! Sad kad je Max s nama odlučio sam uzeti dva mjeseca očinskog dopusta i samo uživati sa suprugom i sinom", govori presretni tata.
Najsretniji trenutak
Valerija nam je pak odlučila otvoreno ispričati kako je izgledao njezin trnovit put do dugo željene bebe, obilježen traumatičnim liječenjem teškog oblika endometrioze, brojnim operacijama i pokušajima pomognute oplodnje - koja je uspjela tek iz desetog pokušaja. Najljepšu vijest u životu primila je u ožujku ove godine, dva dana prije suprugovog rođendana, kad je na e-mail dobila pozitivan nalaz trudnoće."Odsjekle su mi se noge. Nekoliko puta sam kroz suze govorila mužu da još jednom provjeri i uvjeri se je li to stvarno istina, da je neka duša izabrala mene kao majku, odlučila doći i ostati. Suze su nam se slijevale niz lica dok smo se čvrsto grlili. Nevjerica, šok, zahvalnost, čudo - u meni je bio osjećaj nalik izvantjelesnom iskustvu, lebdjela sam", opisala je Valerija Đurđević trenutak kad je doznala da je prvi put zatrudnjela. Ispričala je i da joj je Boris početkom godine rekao da mu je rođendanska želja njezina trudnoća, što je, kaže, još jedna potvrda da se sve događa s razlogom i u pravo vrijeme.
Bezuspješni pokušaji
A njezin poriv za majčinstvom probudio se prije trinaest godina, kad je započela vezu s poznatim glazbenikom u kojem je, opisuje, pronašla pravu ljubav kakvu je uvijek priželjkivala. Kad su postali par, a posebno nakon vjenčanja 2014., ozbiljno su počeli razgovarati o djeci, jer se rođena Vukovarka borila s endometriozom koja joj je dijagnosticirana 2009. nakon rutinske operacije mioma. Tada joj je liječnik objasnio da endometrioza ugrožava plodnost, s obzirom na to da tkivo slično sluznici maternice ‘raste‘ i po drugim organima gdje mu nije mjesto, što može otežati začeće. Prirodni pokušaji trudnoće nisu davali rezultate, pa su se potkraj 2014. odlučili na prvi postupak pomognute oplodnje, odnosno IVF.
"Naredno desetljeće prolazili smo mučne i teške situacije koje mogu razumjeti samo parovi koji su tako nešto prošli. IVF postupak je ne samo fizički nego i psihički, emocionalno, mentalno i financijski iscrpljujući proces. Pritom mi je, zbog teške endometrioze, od 2019. do 2022. bilo zabranjeno ići na postupke", govori Valerija Đurđević, koja je u spomenutom razdoblju u inozemstvu prošla tešku i opsežnu operaciju endometrioze i resekciju crijeva. Kad se oporavila, Borisa i nju zadesili su neki drugi, ozbiljni životni izazovi, zbog čega ni 2023. nisu mogli ponovno u postupak IVF-a, da bi iduće godine doživjeli dva propala pokušaja.
Borba, operacije i agonija
"Ukupno šest godina nismo mogli ići u postupke pomognute oplodnje, a to mi je teško padalo. Imala sam užasne krize zbog toga, no zov u srcu bio je sve glasniji. Moja beba me zvala, a ja nisam znala kako da dođem do nje. Imala sam osjećaj gušenja u boli i bespomoćnosti, a s druge strane, znala sam da ne mogu odustati, jer sam si obećala probati još samo jedan IVF postupak nakon operacije. I to sam si obećanje na kraju ispunila. Oboje smo rekli da će nam 2025. biti ‘sad ili nikad‘, jer sam odavno donijela odluku da ću pokušavati do 42. godine. I čudo se dogodilo, Bogu hvala", kaže Valerija i ističe da ju je borba s endometriozom životno ranila i obilježila. Žao joj je što prije nije bila bolje informirana o ovoj bolesti, koja pogađa brojne žene, pa bi davne 2009. zamrznula jajne stanice. Vjeruje da bi joj u tom slučaju put do majčinstva bio manje trnovit i traumatičan.
"Istraživanja pokazuju da endometrioza u otprilike 50 posto slučajeva izaziva žensku neplodnost, utječe na rezervu i kvalitetu jajnih stanica, otežava samo začeće, odnosno implantaciju zametka u endometrij maternice. Kako sam u cijelom tom 16-godišnjem razdoblju prošla i nekoliko operacija, tako su se i priraslice sve više pojavljivale i otežavale cijeli proces, a izgubila sam i lijevi jajovod na zadnjoj operaciji 2021. Zbog toga su šanse da spontano ostanem trudna bile još manje", prisjeća se Valerija Đurđević, napominjući kako neliječena i nedijagnosticirana endometrioza ženi može život pretvoriti u pakao, koji je i sama prošla.
Danas kaže da joj je ta bolest bila najveća učiteljica, poziv duše da se okrene sebi i da prione na duboki unutarnji rad. Na sve je moguće načine pokušala iscijeliti endometriozu: probala je razne čajeve, tinkture, trave, mijenjala je prehranu, uzimala razne dodatke prehrani... Išla je i na akupunkturu, masaže kod osteopata, psihoterapiju; testirala je razne vježbe, tehnike disanja, afirmacije, mantre i molitve. Ali ništa joj nije donosilo konačno oslobođenje - sve dok 2019. u Austriji nije dobila kompletnu dijagnozu. Tada je doznala da boluje od IV. stadija endometrioze, koja je uznapredovala u cijeloj trbušnoj šupljini uslijed neučinkovitih prethodnih operacija i brojnih IVF postupaka. Zahvatila je i debelo crijevo na nekoliko mjesta - zbog čega je bila potrebna resekcija dvanaest centimetara debelog crijeva.
"Od tada sam u remisiji. Živim novi život bez bolova i agonije, i to ne samo zahvaljujući izvrsno odrađenoj operaciji, već i zbog uzimanja ultra niske doze posebnog lijeka. A ponajviše jer sam napokon povjerovala da mogu i zaslužujem biti zdrava. I tu je krenula velika promjena mog mindseta, koji me u konačnici doveo do toga da sad imamo našu bebicu", govori Valerija i dodaje kako se, osim s ozbiljnim preprekama na putu do majčinstva, morala boriti i s pesimističnim prognozama pojedinih liječnika. Primjerice, da ako ne zatrudni u roku od šest mjeseci, njezina priča neće imati sretan kraj. Ili da s obzirom na nalaze neće uspjeti zatrudnjeti.
Borisova podrška
"Nikome ništa ne zamjeram. Sve sam to ostavila iza sebe, u radu na sebi, i susretu sa svojom unutarnjom snagom. Odlučila sam da nitko neće imati zadnju riječ u mojoj borbi za dijete, osim mene, mog muža i Boga", ističe Valerija, opisujući i trenutke krize i beznađa kad pokušaji pomognute oplodnje ne bi uspjeli. Kad god bi ugledala negativni test ili negativan nalaz iz krvi, osjećala se ‘užasno, potučeno, bačena na koljena, bez ikoga da joj pruži ruku i izbavi je iz mulja - osim muža‘. A ni on, kako kaže, nije mogao ponijeti njezinu bol umjesto nje. Dugo su skrivali svoju borbu od svih, što je bio dodatni uteg. Priznaje da je u tim trenucima poželjela odustati, osobito nakon stotog negativnog testa na trudnoću i beskrajnih IVF postupaka. Nizali su se neuspjesi i strašni fizički bolovi od stimulacije i bolesti koja je, kako kaže, tajno divljala u njoj. Često je gubila nadu, no to bi je držalo samo jedan dan - već idući bi se ‘vratila u ring‘.
"Kad mi je bilo najteže, potražila bih stručnu psihološku pomoć, a i muž je bio nevjerojatna pomoć. Prolazio je sa mnom svaku moj bol, injekciju, operaciju, padove, histerična plakanja do tri ujutro. Takve stvari ili razdvoje ili ojačaju par, a mi smo od početka svoju ljubav nazvali tvrđava. Tvrđavu smo u svemu tome i izgradili. Borisu najviše zahvaljujem što nikad nije odustao od mene, ni kad sam ga tjerala od sebe, kad ni samu sebe nisam mogla voljeti", priznaje Valerija, koja vjeruje da će se u Hrvatskoj još glasnije govoriti o problemu neplodnosti, odnosno medicinskoj pomoći za nju. Kaže da je cijelu trudnoću morala preležati, a jedno vrijeme boravila je u bolnici, što joj je jako utjecalo na psihu. Bila je tipična trudnica: ranjiva, emotivna, borila se s nesanicom, mučninama i migrenama cijelo prvo tromjesečje. Tijekom drugog tromjesečja imala je krvarenja od hematoma, koji su prilično česti u IVF trudnoćama, a u trećem tromjesečju se konačno opustila, unatoč bolovima u leđima i žgaravici. Tijekom trudnoće svakodnevno je bila s prijateljicama na telefonu, posuđivale su joj i odjeću za bebu, a uz to je pakirala torbu za rodilište, bavila se generalnim čišćenjem stana i uređenjem dječje sobe. U tome su joj najviše pomogli mama Zrinka, sestrične Biljana i Jelena, prijateljica Monika, koja će biti i Maxova krsna kuma, te, naravno, suprug Boris.
Priča kao nada i ohrabrenje drugima
"U životu sam se često oslanjao na intuiciju. Od malih nogu imam dar da osjećam ljude, stvari, događaje, pa sam tako i oduvijek znao da ćemo imati dijete. Jednostavno sam znao. Bilo je trenutaka kad sam bio odspojen od tih svojih osjećaja i intuicije, jer su se neuspjesi nizali jedan za drugim. Pomislio sam da bismo trebali odustati, ali Valerijina snaga i ljubav svaki put bi me vratili", otkriva Boris Đurđević, koji se slaže sa suprugom da njihovu priču, sreću i blagoslov vrijedi podijeliti kao ohrabrenje drugima.
Dolazak bebice i najveća sreća
"Trudnoću smo brižno čuvali u uskom krugu obitelji i prijatelja, a danas želimo dati nadu drugim parovima, kao što su je meni davale priče onih koji su javno istupali. Nikad neću zaboraviti kad sam u Gloriji vidjela intervju Marije Husar Rimac o njenoj čudesnoj trudnoći u srednjim četrdesetima, bila sam pod dojmom cijeli dan. To je u meni samo još više učvrstilo vjeru da ću i ja jednoga dana sretno doći na drugi kraj duge, s bebom u naručju", zaključuje Valerija Đurđević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....