Pacific Crest Trail, staza od 4300 kilometara koja spaja Meksiko i Kanadu, najpoznatija je postala 2014. godine kad je njome prolazila Reese Witherspoon u filmu "Divljina".
Bruno Šimleša (46) trenutačno se nalazi usred avanture života - hodanja jednom od najpoznatijih svjetskih planinarskih ruta Pacific Crest Traila (PCT) koja se proteže na više od 4200 kilometara. Iza našeg novinara, pisca i sociologa tako je već preko 900 kilometara, a teren kojim je prolazio daleko je od romantične slike pješčane Sahare na koju većina ljudi najprije pomisli kada se spomene riječ "pustinja". Na ovu nezaboravnu avanturu krenuo je sam, ali je putem naišao na brojne avanturiste s kojima dijeli iskustvo.
"To nije pustinja kao što si ljudi zamišljaju - dine, Sahara... Ovo je doslovno pustinja s planinama. Bili smo na San Jacinto Peaku koji ima 3300 metara, zatim na predivnom vrhu Baden-Powell, koji je na nešto ispod 3000 metara. Prošli smo i jedan dio Mohave, gdje moraš prijeći tridesetak kilometara bez imalo hlada do prvog izvora vode", prepričava nam Bruno. Usponi i spustovi, ekstremne temperaturne oscilacije i stalna potraga za vodom - tako zapravo izgleda njegova svakodnevica na PCT-u.
"Jedan od najvećih izazova je nalaženje izvora pitke vode. U pustinji se sve planira tako da ideš od vode do vode, od izvora do izvora. Izvori su potočići i rijeke, a ponekad se oslanjamo i na improvizirane izvore gdje lokalni ljudi zapravo ostavljaju vodu za nas hodače, da bismo mogli preživjeti", dodaje novinar pritom se prisjetivši jednog posebno teškog dana na početku njegovog puta.
"Taj maratonski dan imao je 13 milja, odnosno 21 kilometar između dva izvora, dok smo do sljedećeg izvora prohodali čak 42 kilometra. Bilo je iznimno vruće i tehnički zahtjevno. Posljednjih pet kilometara slušao sam glazbu i derao se na sav glas da zaboravim na to koliko je teško i koliko me sunce prži", priznaje nam kroz smijeh.
Iako je pustinja surova, Bruno kaže kako ista ima i svoju skrivenu ljepotu. "Iznenadilo me koliko je pustinja predivna. Najčešće smo između 1000 i 3000 metara nadmorske visine, stalno ideš gore-dolje. Ta surovost i sirovost, a opet neka posebna ljepota u svemu tome - to me iznenadilo", dodaje Bruno kojeg čeka još 3400 kilometara, no tijelo mu zasad dobro podnosi izazove.
"Zadovoljan sam. Malo me zatezalo koljeno, ali bio sam kod jedne lokalne simpatične fizijatrice Blaze koja mi je pokazala vježbe koje sada radim na trailu. Koljena moram paziti, ali sve ostalo je jako dobro", priznaje. Kako dani i kilometri prolaze, trail Bruni više ne predstavlja samo izazov koji testira izdržljivost - postaje mu drugi dom.
"To više nije samo avantura koja testira moje granice... Presudno je oslanjanje na sebe, ali i na druge ljude koje srećeš - iznenadilo me zapravo koliko je ovo društven trail", rekao nam je novinar koji se trenutačno nalazi u gradiću Tehachapi, gdje je sa svojim "trail bratom" Pippinom iznajmio sobu, otuširao se, preuzeo poštu s opremom i uživa u kratkom predahu od divljine. No upravo ta divljina ga najviše oduševljava jer ga, kaže, uči poniznosti.
"Osim ljepote prirode, oduševljava me ta antinarcisoidnost divljine. U 21. stoljeću u kojem živimo svi očekujemo da se sve vrti oko nas - ovdje je potpuno suprotno. Ti pokušavaš anticipirati vremenske uvjete, društvene odnose, ti si taj koji se prilagođava. Tu je život vrlo bazičan - razmišljaš samo o vodi, hrani i skloništu te kako što lakše doći do njih", naglašava Bruno.
Premda uživa u svakom danu na stazi, priznaje da mu obitelj ipak poprilično nedostaje. "Čujemo se redovito, najčešće ujutro - njima je tada vrijeme ručka. Dan ionako provedem u pustinjskim izazovima pa tada ne razmišljam puno o svemu, ali obitelj mi svakako najviše nedostaje. Dobra stvar je što supruga Maja dolazi krajem srpnja na par dana - možda ćemo i hodati zajedno", otkriva nam.
Dosad je na trailu sreo deset zmija čegrtuša, no sve ih je uspio maknuti s puta. Medvjeda i puma, dodaje, zasad nema. Ipak, jedna od hodačica nije bila te sreće. "Sreli smo djevojku koju je puma probudila u dva ujutro... Počela je vikati i puma se uplašila. Na svu sreću", prepričava nam.
Prvi mjesec na Pacific Crest Trailu je iza njega, a premda ga čeka još mnogo izazova, ostaje optimističan i zahvalan. "Još 3400 kilometara je ispred mene. To nije malo, ali nadam se da će sve biti u redu", kaže nam Bruno Šimleša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....