Hrvoje Horvat više nije izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, njegov mandat završio je s devetim mjestom na Svjetskom rukometnom prvenstvu. Rukometni savez odmah je dao do znanja da taj rezultat smatraju podbačajem, no nisu odmah objavili odluku o njegovoj sudbini. Danas je objavljeno da ga nasljeđuje Goran Perkovac.
Nakon utakmice s Bahreinom postalo je jasno da se Horvat neće zadržati na izborničkoj poziciji, a on je u tim trenucima imao samo jednu želju.
"Trenutno jedva čekam da vidim obitelj, pa ćemo vidjeti. Kažem obećao sam neke stvari, pa ne bi to komentirao, preintimno je", rekao je za RTL odmah nakon utakmice.
Horvat ne krije da mu je obitelj uvijek bila na prvom mjestu pa je i vijest o svom imenovanju prije dvije godine prvo javio supruzi Aleksandri, odvjetnici za kazneno pravo, ocu - rukometnoj legendi Hrvoju Horvatu Cvebi te sestrama Vanji i Jasenki.
Tijekom pet godina, koliko je bio trener u Našicama godišnje bi napravio oko 75.000 kilometara automobilom, kako bi redovito vidio suprugu i djecu, osnovnoškolce Taru i Bornu.
"Naime, barem jednom dnevno ili u dva dana vozio sam na relaciji Našice - Zagreb ili obrnuto. Kad bi završio trening ili utakmica, sjedao bih u auto i pravac Zagreb, a sljedeći ili drugi dan opet za Našice. Bilo mi je važno da budem uz svoju djecu, da ih gledam kako rastu, sudjelujem u njihovom odgoju, igrama, pričam im priče za laku noć, vodim ih u vrtić, školu, na aktivnosti... Nezamislivo mi je kad netko kaže da zbog posla i karijere nije imao vremena za djecu. Meni i supruzi Tara i Borna su na prvom mjestu, jer izgubljeno vrijeme nemoguće je nadoknaditi, a djeca tako brzo rastu", rekao je za Gloriju kad je postao izbornik.
U svoju suprugu zaljubio se 2000. godinu u Novalji, a deset godina kasnije vjenčali su se u Zagrebu gdje su i svili svoje obiteljsko gnijezdo.
Rukomet mu je u krvi. Njegov otac Hrvoje bio je uspješni rukometaš, reprezentativac i trener, a rukomet su trenirali i njegova pokojna majka Dunja, kao i njezin otac Maksimilijan, te Hrvojeva starija sestra Vanja dok je najstarija sestra Jasenka bila zaljubljenica u plivanje.
"Vanji i Jasenki bio sam balavo smetalo. I normalno, stvorile su pakt protiv mene. No, svako zlo za neko dobro. Očvrsnuo sam, naučio se dobro laktariti i boriti tako da je to bila jedna dobra životna škola. S dvije prefrigane starije sestre na istoj strani naći mjesto pod suncem nije bilo lako", ispričao je.
Još u osnovnoj školi počeo je igrati rukomet u rodnom Bjelovaru kojeg se pak uvijek sjeća sa sjetom - obožavao ga je jer su u istoj kući živjeli baka i djed.
"Bilo je to jedno od ljepših razdoblja. S djedom sam zavolio ribolov pa i danas rado pecam na rijeci, a na moru se bavim podvodnim ribolovom, jer obožavam roniti. Trenirao sam rukomet, izlazio van s društvom, u školi sam bio odlikaš, oslobođen mature", prisjetio se izbornik koji je nakon mature u Zagrebu upisao i diplomirao na Kineziološkom fakultetu.
Nadimak je dobio jer ga je tata od najranije dobi vodio sa sobom na treninge. I dok je stariji Cveba trenirao, Mali Cveba je trčao po dvorani i igrao se loptom.