Damir Urban na sceni je gotovo četrdeset godina, a svoju glazbenu dugovječnost skromno zahvaljuje doziranju vlastite pojave u javnosti. Publika ga se toliko zaželjela da je u samo nekoliko tjedana rasprodao zagrebačku Arenu, u kojoj će nastupiti 10. lipnja sa svojom "Četvorkom". Unatoč velikoj dvorani bit će to, kaže, intimna izvedba, uz podršku Simfonijskog orkestra HRT-a kojim će ravnati maestro Alan Bjelinski.
Osim najbližih suradnika, vjetar u leđa kroz sve ove godine daje mu dvanaest godina mlađa supruga Milica Czerny-Urban, sveučilišna profesorica s kojom je prije osam godina dobio sina Istoka Zolu, a prije tri kćer Iskru Noru. U njihovom riječkom stanu živi i Damirov 22-godišnji sin Malik iz prvog braka koji, kako priznaje glazbenik, za razliku od njega u tim godinama vrlo čvrsto stoji na zemlji. Damir Urban - na početku karijere buntovan i poročan, a danas obiteljski čovjek koji najviše uživa doma s klincima - u velikom intervjuu za Gloriju govori zbog čega u životu žali, kako odgaja djecu te čime izluđuje suprugu Milicu.
Imate li osjećaj veće odgovornosti nego inače uoči koncerta, jer nastupate u tako velikoj dvorani?
- Da, ali nemam potrebu to osvijestiti i stvarati si pritisak. Ideal bi bio da je koncert kao i svaki drugi, to je formula za uspjeh. Sa simfonijskim orkestrom nemamo prilike skakati po pozornici i bacati gitare u zrak, bit će to intimna izvedba, zbir dosadašnjeg rada. Lani sam dobio brojne nagrade i ovo je kruna mog rada. Pokušat ćemo se svakome u publici obratiti, koliko god to ludo zvuči, nećemo razmišljati je li u Areni pet ili 15 tisuća ljudi. Bit će dostojanstveno.
Svojedobno ste govorili da vam je i Dom sportova prevelik - što se promijenilo?
- Nekad sam mislio da neću imati djecu pa sada imam troje. Fiks ideja o Areni nije potekla od mene, već od ljudi s kojima surađujem. Glazba se svela samo na zabavu, kriteriji su se snizili, željeli bismo napraviti nešto toplije i proživljenije. Odlučili smo riskirati. Dugo nisam bio siguran, danima sam razmišljao i premišljao se. U glavi mi je bila mogućnost neuspjeha - ne mislim financijski. Shvatio sam da igram na sigurno iako često govorim suprotno. U jednom sam trenutku prelomio i rekao - idemo, makar sve propalo. Dugo sam mislio da je snoviđenje, ali kada je krenula prodaja, imalo je smisla. Srećom, nismo morali ići na sjedeća mjesta, iznenadilo me to.
Što ćete odjenuti, tko vam kreira stylinge za koncerte?
- Milica ima sve u svojim rukama. Opet je nešto iskopala, naručila. Često se bunim, ali ne mogu protiv nje. Nisam više u godinama da od sebe radim cirkus. Važno mi je da se osjećam ugodno, da me odjeća ne sputava.
Cijelu karijeru vjerni ste nekom svom estetskom izričaju - kako doživljavate nove generacije frajera, primjerice Harryja Stylesa koji je pozirao u Guccijevoj haljini za naslovnicu Voguea?
- Odavno ne pratim što se događa, ali ne zato što želim umanjiti nečiju vrijednost. Postoji vrijeme kada netko određuje stilove. Sa svojih 55 godina ne mogu očekivati da ću nametnuti trend, više nisam masa koja pogoni svijet. Akumulirao sam dovoljno u estetici i glazbi da se mogu posvetiti drugim frustracijama i kroz glazbu tražiti odgovore.
Kako se nosite s tom prolaznošću?
- Kako god da se nosim - prolaznost se događa. To primjećujem kada dolazim na svoje koncerte u neke gradove pa organizatori naprave plakate od mojih fotografija iz 90-ih. Dolaziš u grad, vidiš plakate i shvatiš da to nije taj tip. No, najbolnije je bilo u vrijeme korone kada je dio mojih prijatelja nestao. Znalo se dogoditi da sam mjesečno bio na dva, tri sprovoda ljudi koji mi puno znače. Jedan svijet umire i dolazi neki drugi, sudionici koji su bili dio mog odrastanja nestali su, to je teško. Nekada sam, primjerice, mogao i bez ikakvog vježbanja i rada na sebi biti u formi, danas to ne mogu ni uz vježbanje. Pokušavam u ovoj fazi pronaći mir s vlastitim životom i prolaznošću, pokušati dati sve od sebe u privatnom životu, ali i na sceni.
Kad već spominjete prošlost, žalite li zbog nečega - korištenja opijata, grešaka u prvom braku?
- Ja sam idiot koji je morao gurati ruke u šteker da shvati da se to ne smije, morao sam se uvjeriti ima li struje ili nema, tako da me spržilo više puta u životu. Koliko vremena mi je trebalo da se usosim, toliko mi je trebalo i da se izvučem. Da toga nije bilo, nikada ne bi saznao za neke svoje slabosti i dobio priliku postati bolji. Svaka me greška naučila nečemu, tražila od mene dodatni napor da se promijenim, iskopam iz toga, dovela tu gdje jesam. Ne bih ništa mijenjao. Odnosi koje sam narušio natjerali su me da se preispitam pa ako ništa drugo, znao sam da ne želim više biti takav čovjek. U tom slučaju profitira netko budući u mom životu. Nisam bio dovoljno inteligentan da učim iz tuđih pogrešaka, već sam učio iz prve ruke.
Kako su vaši roditelji gledali na to da opijatima pokušavate proširiti umjetničke horizonte?
- Nisu znali, nisam bio tip koji maltretira ljude s tim, a roditelje nisam izlagao jer u toj sam fazi već živio sam. Ako taj tren nisam bio dobro, rekao bih im da sam u gužvi. Mladi moraju vidjeti što je iza ugla, gotovo je nemoguće da neće probati nešto ili popiti ako im se ponudi. To im je u prirodi, no netko se opeče više, netko manje. Nažalost, ja nisam to uspio svesti na jedan vikend izlet.
Jeste li ikada otkrili razlog zbog kojeg ste bili tako buntovni?
- To je lakše onima koji su imali loše djetinjstvo ili problematične roditelje, no ja sam imao lijepo djetinjstvo. Razlozi su bili moja znatiželja, bio sam tip koji je puno riskirao. Vozio sam po krivoj strani ulice, ne znam što me tjeralo na to, valjda neka loša karakterna osobina. Rođen sam s greškom, rupom koju je trebalo napuniti dok nisam našao zadovoljstvo u malim stvarima. Odbijao sam ideju da je moj život isti kao i život svih ostalih i da je u ljubavi, prijateljstvu i poslu koji voliš cijela mudrost života. Tražio sam nešto više i u toj potrazi sam pao na glavu.
Kao klinac ste nabavili pištolj za bušenje ušiju i nosa - jesu li svi dobro prošli?
- Imao sam kompletan pribor, nabavio sam sve medicinske naušnice i prvo sam sebi izbušio obrvu, nos, uši, a malo po malo tražili su to od mene i prijatelji. Srećom, nitko nije imao posljedice, dezinficirao sam sve.
Sad kad imate sina Malika kojem su 22 godine, a sjetite se sebe u adolescenciji, čega vas je najviše strah?
- Jasno mi je da mu treba prostor slobode kojem nemam pristup i koliko god razgovarali i bili bliski, sigurno ne znam sve, niti trebam znati. To je njegov život i neke stvari mora proći sam. Za razliku od mene on je više na zemlji, realniji je nego što sam ja bio. Super je, studira filozofiju i engleski, paralelno radi, ima svoje ljubavi i hobi, u vezi je i neće biti sretan ako dalje budem pričao o njemu.
Je li vas supruga Milica zapravo smirila?
- Ne možeš smiriti nekoga tko ne može biti smiren, ali se poklopilo. Kada smo se upoznali, nisam bio u idealnoj fazi, u njezin život nisam ušao kao sređen čovjek, trebalo je puno toga naštimati. Milica je divna osoba, fasciniralo me do koje mjere je naivna i vjeruje ljudima, pa tako i meni na početku naše veze. To mi je dalo jednu dozu odgovornosti da budem fer s njom i pazim što radim. Od mene je bila mlađa 12 godina i shvatio sam da moram pripaziti na nju jer će je netko zeznuti kroz život. Čak je i za mene mislila da sam dobar tip u trenu kada sam mislio da sam jedan od najgorih ljudi na svijetu. Kad nekoga zavoliš, a on je taj tren potpuna suprotnost, onda puštaš da te uvede u svoj svijet i želiš biti tamo. Koliko god da smo tada bili drugačiji, suživot nas je promijenio, pokupio sam mnogo njenoga, ona mojega i danas se smijemo kada zamijenimo uloge. Što ljubav napravi... više ne znam tko sam.
Lijepo pričate o supruzi...
- Žena mi je sve u životu. Kakav god bio dan, na kraju se vraćaš doma svojoj osobi. Milica nema nikakvu kalkulaciju, ako mi nešto kaže što mi ne paše, koliko god me nerviralo i ne želim to čuti, ona to sigurno govori iz dobre namjere. Čak i da govori krivo, namjera je dobra. Imamo zajedničke ciljeve da nam bude dobro i da djeci bude dobro.
Zajedno ste dva desetljeća, koliko se promijeni odnos u tom periodu?
- Postoji veće povjerenje da je to - to. Njoj je vjerojatno trebalo neko vrijeme da stekne povjerenje u mene, u početku posebno, sada nemamo više dvojbe. Sve je kako treba.
Vodite li dosadan život? Citiram vašu izjavu iz jednog intervjua: "Osim svoje obitelji, nemam potrebe za širim krugovima ljudi, za nekakvim druženjima, restoranima, nisam desetak godina
izašao van."
- To je ono što Milica ne voli kod mene i pokušava promijeniti, ne zbog nas, nego zbog mene. Jednostavno nemam potrebu za izlascima, bio sam na mnogo mjesta, prošao sulude situacije, nakupio stresa... Sve na što me tjeraju da idem i vidim već sam vidio, ne znam gdje bi to trebao ići i biti a da mi bude ljepše nego što mi je doma s obitelji. Imam knjigu koju čitam, završavam neke ilustracije koje radim pa kada nas zovu na druženja, uvijek se pokušavam izvući. Milici kažem: "Reci da me nema", što nju katkad izludi. Nisam tip koji mrzi ljude, ali tako mi odgovara, katkad odemo u kazalište, kino.
Kako izgleda vrijeme koje provodite sa sinom Istokom Zolom i kćeri Iskrom Norom?
- Radimo svoja kućna kazališta, izložbe, odlazim s njima u park. Oni žive u pet paralelnih svemira. Naravno da mislim da su moja djeca iznimno talentirana, a možda sam samo u iluziji, možda su prosječna. Radio sam puno s djecom i zapravo su mi draža od odraslih.
Idete li onda barem na dječje rođendane?
- Idem, naravno.
Je li vam se bilo teško vratiti u školske klupe s djecom, s obzirom na to da vam sin tek završava prvi razred osnovne škole?
- Ne, sve s njima mi je predivno. Naravno da me nekad izlude i da bih otputovao u Sibir na besplatnu turneju, ali to je rijetkost.
Vrti li vas kći oko malog prsta?
- Milica bi sada rekla - da. Ma smiješni su oboje. Mogućnost da mogu dječji svijet doživjeti u enormnim količinama je strašan dar. Kako sam cijeli život na kotačima, ne volim voziti ni putovati, uglavnom vozi Milica. No, jučer smo, primjerice, u autu umirali od smijeha jer su klinci izjavili kako najviše vole kad tata vozi jer je osjećaj kao da smo opljačkali banku, kao da od nekog bježimo. Naime, Milica vozi super, a ja živčano, do semafora promijenim sve brzine, iako nema potrebe jer je crveno. Vjerojatno vozim naporno, uvijek želim stići što prije pa je supruzi često slabo od moje vožnje, a klinci uživaju.
Vodite li borbu s crtićima, igricama i mobitelima?
- Ne borimo se. Nema toga. U jednoj fazi života bilo je naporno, trebalo im je objasniti zašto svi imaju mobitele dok mama i tata piju kavu i gledaju u prazno, ali u toj fazi smo im ukazali što sve postoji, da im mašta i mozak mogu postati veliko igralište, objasniti da imaju mogućnost misliti što god žele, a da to nitko ne može ni vidjeti, čuti, uzeti. To ih je zaintrigiralo. Dali smo im knjige, časopise, igrali s njima igre, rješavali zadatke, bojali kamenčiće samo da postanu kreativni i mogu sami sebe zabaviti - iako nemam ništa protiv dosade. Ne želim da traže gotova rješenja, znam da od mobitela i kompjutora neće moći pobjeći, ali do tada ih pokušavamo sačuvati koliko je moguće. Katkad koriste priliku pa odu u sobu kod starijeg brata, gledaju što radi, zadovolji ih desetak minuta ekrana.
Vaš stariji sin Malik živi s vama - kako se slažete svi skupa?
- Odlično se slažu s obzirom na to da su Istok i Iskra zaljubljeni u njega, a kada su malci sami, često je rat jer kći misli da je velika šefica, a on je stariji i mora joj popuštati pa mu to ide na živce. Stoga je Malik osoba koja ih povezuje i miri. On je spona između njih.
Jeste li ljubav prema slikarstvu prenijeli na nekog od djece?
- Istok obožava crtanje pa me često nagovara da to radimo zajedno. To i mene opušta, a lijepo je i kad stignu neka priznanja. Već par sezona radim vizuale za Ulysses teatar, a ono što me posebno veseli što će moje ilustracije krasiti novu knjigu Borisa Dežulovića koju je napisao za djecu.
Je li istina da ne znate čitati note?
- Da, na nivou sam sina koji je kada je krenuo u školu čitao slovo po slovo. Znam harme, ali od čega se sastoji, nisam siguran. Imam sreću da radim s vrhunskim glazbenicima i kada donesem nešto na akustičnoj gitari, moj bend puno bolje od mene zna što želim, nikad tako dobar neću biti.
Što nakon Arene?
- Sviramo cijelo ljeto, a zatim izdajemo novi album. Postoji čak jedan cijeli album koji nikada nije izašao i vjerojatno neće jer ne znam točno što bih s njime. Moram biti na sigurnom sa svakom pjesmom, jer što ako izbacim album koji prođe kod publike, neke pjesme postanu hitovi, ali nisu mi gšt i ne želim ih pjevati idućih deset godina. Ako me ne veseli, nema smisla. Samo gušti.
