Bezuvjetna ljubav, podrška i neraskidiva veza, tako bi se mogao opisati odnos Danijele Dvornik (58) i njezine majke Žarke Kuljiš (77). Kao nit koja se proteže kroz generacije, ova posebna veza isprepletena je ljubavlju, razumijevanjem, ali i izazovima. Iako se dinamika odnosa mijenjala, posljednjih godina su, priča Danijela, ona i majka u najboljim odnosima, odavno su prihvatile karakterne različitosti i žive ispunjeno. Kad god je nešto važno, Danijela prvo nazove mamu - svakodnevno se čuju telefonom, a viđaju se u Splitu, u Sutivanu ili u Komiži gdje Žarka ima kuću koju u sezoni iznajmljuje.

Žarka kaže da je njezina starija kćer bila poslušno dijete i nije bila svađalica

PRIVATNI ALBUM

"Moja mama je vrlo samosvjesna, ima bogat društveni život. Svaki put kad je nazovem, s nekom je prijateljicom - na ručku, kavi, kolačima. Ima tu svih generacija, doduše draže joj se družiti s mlađim ljudima jer ne pričaju o bolestima", priča Danijela Dvornik. Uvijek je osjećala poštovanje prema mami, prvenstveno zato jer ju je rodila prije nego što je maturirala, a pet godina kasnije i kćer Anu, radila i u roku diplomirala na Pravnom fakultetu u Splitu. Sjeća se i majčinih ranih ustajanja i ceduljica s podsjetnicima i zaduženjima koja bi joj ostavljala (otići u dućan, staviti kuhati juhu), a obje se slažu da je Danijela ipak bila privrženija ocu Ivanu, koji je umro prije tri godine.

"Tata je bio posebna duša. Dugo je radio za tadašnje velike splitske firme koje su se bavile uređenjem interijera, izradom namještaja. Najsretniji je bio s alatom u ruci. Kad bi mama bila na poslu, znali smo iz dosade i inspiracije premjestiti namještaj, prenamijeniti sobu. Sestra i ja bile smo njegovi šegrti, Ana je postala arhitektica, a ni meni kreativnost nije strana", govori Danijela.

Influencerica govori o svom odnosu s majkom Žarkom s kojom, kaže, nikad nije imala bolji odnos

VOJKO BAšIć/CROPIX

A i za svoju mamu kaže da je kreativna, snalažljiva i temperamentna.

"Večer prije odlaska na promociju mama je za šivaćom mašinom dovršavala haljinu. U jednom trenutku je rekla da joj se to ništa ne sviđa, zgužvala je haljinu i obznanila da zbog toga neće otići na svečanost. Tijekom noći tata je ustao, bio je smiren čovjek, i na mašini dovršio rubove te iste haljine, ispeglao je i ostavio uredno složenu", prisjetila se. Rado se sjeća i kako je njezin otac govorio, nakon što se njezina sestra udala za Talijana i preselila u Firencu, a ona za glazbenika Dina Dvornika, kako ni jedna od njih nema muža koji zna raditi nešto praktično, s rukama i alatom. Znao ih je pitati u šali: ‘Gdje ste ih našle‘? Dok je otac još bio živ, za obiteljskim stolom često su se šalili da su žensko pleme. Ona i sestra imaju žensku djecu, Ella dvije kćeri, a čak im ni pas nije mužjak.

"Tata bi znao reći: ‘Ma ne bih vas mijenjao za dva sina‘", ispričala je Dvornik. Danijela Dvornik često putuje sa sestrom Anom i mamom. Tako su za Uskrs bile u Napulju i lijepo se provele. Kaže da je od mame naslijedila smisao za lijepo i naučila se brinuti o sebi. A budući da joj je briga o sebi važna, nedavno je u Zagrebu napravila facelifting.

"Osjećam se fantastično i drago mi je da sam ga napravila! Doduše, potrebno je strpljenja za oporavak i da sve sjedne na svoje mjesto. Jako sam zadovoljna", rekla je influencerica.

Mama i kći često putuju zajedno s Danijelinom mlađom sestrom Anom, a nedavno su bile u Napulju

VOJKO BAšIć/CROPIX

Njezina mama pak nikad nije išla pod nož, ali se već s 25 godina počela brinuti o koži lica. Nije štedjela, kaže, na kvalitetnijim kremama, u posljednje vrijeme koristi Filorgu, i redovito je išla na masaže lica.

"Nikad se nisam ‘zatezala‘. Normalno je da imam bore, moja je koža tanka, ali ne mogu reći da se nisam njegovala. Odlučna sam i dosljedna. Prije 30 godina prestala sam pušiti. Zapravo, čak ni bore ne odražavaju nečiju starost koliko držanje tijela, energija kojom netko zrači i volja za životom. Duša se čovjeku zrcali na licu, a kad imate duha i nalazite oko sebe ljepotu, onda se to i vidi", govori gospođa Žarka, čiji se optimističan duh može pročitati i u njezinim knjigama. Napisala je dosad četiri knjige, a izdala samo jednu. Riječ je o kratkom romanu ‘Da je bilo drukčije‘ (promocija je bila početkom travnja u kinoteci Zlatna vrata) koji potpisuje pseudonimom Eleonora Tondl.

"Najiskrenije, ime Žarka nikad mi se nije previše sviđalo pa sam uzela Eleonora. Oduvijek volim to ime, dok je Tondl djevojačko prezime moje prabake" otkriva gospođa Kuljiš. U njezinim djelima likovi imaju više od sedamdeset godina, dok je radnja isprepletena, objašnjava, ljubavnim motivima i psihologijom ličnosti.

"Bavim se ljudima moje dobi koji su kao otpisani, a nisu. Tko kaže da se i oni ne zaljubljuju, ne osjećaju, ne proživljavaju razne stvari", priča Žarka Kuljiš, koja i u osmom desetljeću itekako slavi život. Obožava kad sjedne na trajekt i čeka njegovo odvajanje od luke i promatranje pučine. Kad govori o starijoj kćeri Danijeli, sretna je što je procvjetala u svojoj kući u Sutivanu na otoku Braču. I Danijela ističe kako je prodisala nakon odlaska iz Zagreba. Dan započinje kavom u miru i tišini, potom odlazi u svoj maslinik u kojem uvijek ima posla. U posljednje vrijeme zaokupljena je uređenjem kućice u masliniku, gusterne i postavljanjem solarnih panela pa joj je to trenutačno najveća zanimacija. A o svim detaljima uvijek prvo obavijesti svoju mamu Žarku.

Mala Danijela s mamom Žarkom

PRIVATNI ALBUM

Danijela Dvornik

Djetinjstvo pamtim kao lijepo razdoblje. Općenito, bila sam sklonija ocu koji je možda bio popustljiviji nego mama. Iako nije bila stroga, bila je dominantnija. Imala otvorenije svjetonazore, vrlo se mlada udala i rano postala majka. Uz sve te majčinske obaveze i stalni posao, uspjela je maturirati, a odmah nakon toga upisala je Pravni fakultet. Tada nisam shvaćala težinu takvih odluka, ali danas joj se samo mogu diviti jer trebalo je ustajati u šest ujutro za odlazak na posao, nakon toga doći doma, pripremiti ručak, pospremati, učiti do ponoći za ispite i sve polagati u roku. To je trajalo otprilike pet godina, a za to vrijeme sestra Ana i ja smo odrastale i preuzimale dio kućanskih obaveza. Tako sam se od malih nogu, koliko je to bilo moguće, učila biti samostalna. Gotovo sve sam obavljala sama, bez previše roditeljskog uplitanja. Mama bi nam navečer podijelila obaveze koje smo trebale napraviti sljedeći dan, a to je uključivalo i kupovinu hrane, dovršavanje ručka, kuhanje, serviranje stola. Pamtim da sam, primjerice, voljela pisati sastavke iz hrvatskog jezika i da bi mi ih mama uvijek pregledala i nadopunila ako je smatrala da treba. Uvijek sam dobivala petice. Imala je dar za pisanje pa nije ni čudo što i danas piše knjige. To je neka ljubav koja je bila pospremljena u njoj i čekala svoje vrijeme. Osim što je voljela čitati i pisati, imala je jako izraženu kreativnu crtu pa je uvijek nalazila vremena za šivanje, kukičanje, uređivanje, a to radi i danas. Čega god bi se dotaknula, sve joj je išlo od ruke. Otac je također imao spretne ruke, dar za oblikovanje sitnim alatima, i kreaciju.

Danijela je, kako kaže, prezadovoljna odrazom u ogledalu

VOJKO BAšIć/CROPIX

Mama i ja dijelimo isti horoskopski znak - Vodenjaci smo. To su dvije slične osobnosti koje ponekad dijele i konflikte. Nije uvijek bilo lako s njom. S jedne strane, bila je otvorena prema svemu, a s druge me znala ograničavati u mojim odlukama. Možda me najviše živciralo njezino nedovoljno povjerenje u mene, iako za to nije imala opravdan razlog, što je u meni budilo otpor. Ja sam više onaj tip koji se naizgled pretjerano ne trudi, ali to ne znači da me ne zanima ili da mi nije stalo. No, ništa joj ne zamjeram jer me to natjeralo da se glasnije i odlučnije borim za sebe, da bez zadrške izražavam svoje osjećaje. Sve što danas jesam satkano je od mojih roditelja i zato sam sretna zbog tog naslijeđa. I ja volim čitati i pisati, znam nešto ručno oblikovati i stvarati, tako da mi kreativnosti ne nedostaje - što smatram velikim bogatstvom. Otac nas je napustio prije tri godine pa danas koristimo vrijeme za kvalitetno druženje, poštujući slobodu koju svaka od nas ima. Ta naša ženska druženja uistinu su kvalitetna, zabavna i uvijek ispunjena smijehom. Svake godine, umjesto poklona za rođendane i Božić, skupimo novac za neko zajedničko putovanje i tako spojimo ugodno s korisnim.

Žarka Kuljiš

Danijela, ili kako smo je odmah prozvali Dani, naša je prvorođena kći. Bila je dobro dijete, veoma poslušna i nije bila svađalica. Učila je uglavnom sama, ni u čemu nije bila zahtjevna, družila se i imala svoje prijatelje i prijateljice s kojima je odlazila na kino predstave, rođendane... Lako je bilo pratiti njezino odrastanje do nekih šesnaest godina, a onda su se zaredali redoviti sukobi oko kašnjenja u večernjim izlascima. Muž i ja smo razumjeli to njezino kašnjenje, bilo je uvijek petnaest do trideset minuta nakon dopuštenog vremena izlaska, i nismo je kažnjavali, ali smo redovito izvodili istu predstavu. Svaki put kad je to prekoračenje bilo dulje od petnaest minuta, ne zato što smo bili ljuti već iz jednostavnog razloga da joj pokažemo da se kućni red mora poštovati. S obzirom na to da smo i suprug i ja bili zaposleni, a osim nje imali smo još jedno dijete, često je uskakala i pomagala u jednostavnim kupovinama ili je sudjelovala u dovršavanju ručka za koji bi upute dobivala telefonom. Ako bi ih dobila dan ranije, zaboravila bi ih. Normalno. Kada je s devetnaest srela Dina, svog budućeg supruga, naš se odnos dosta promijenio; najčešće je bio mješavina svađa i prijetnji s neriješenim ishodom.

Diplomirana pravnica ispričala je da nikad nije ‘išla pod nož‘, ali je s 25 godina osvijestila potrebu za pažljivom brigom prema koži lica, pa tako nije štedjela na kvalitetnim kremama

VOJKO BAšIć/CROPIX

Mi smo za Dani imali neki drugi plan u kojem nije bilo Dina, ali taj naš plan nije bio njezina ulaznica za sreću. Trebalo je očito nešto promijeniti i predati pobjedu tvrdoglavom Vodenjaku. Nije bila jedna od one djece koja ne odustaju i svoje negodovanje potvrđuju vikom i galamom. Nismo je trebali puno nagovarati da bismo je urazumili da odustane od svoje ideje. Ali to je bilo samo u ranoj fazi dok je još bila curica. Samo u ranoj fazi. Tako smo jedno poslijepodne šetale starom jezgrom grada i razgledavale dućane, i ona je izrazila želju da joj kupim nešto što je vidjela. "Nemam novaca", rekla sam.

Ništa nije odgovorila jer je to shvatila kao informaciju, a ne kao nešto zbog čega bi trebalo prosvjedovati. I onda, nakon nekog vremena ponovno joj nešto zaokupi pažnju u nekom izlogu i opet poželi da joj to kupim. Moj odgovor bio je opet isti: "Nemam novaca". Sjećam se kad smo jednom gledajući izloge došle do restorana u kojem smo obiteljski bili nekoliko dana prije i ona najednom, zvonkim glasom da su je svi prolaznici mogli čuti, kaže: "Ovdje smo tata, mama i ja bili na ručku kad smo imali novaca". Neki su se nasmijali. Bilo je baš simpatično i logično zaključeno. A s ocem... S njim je imala poseban odnos. Nije bilo puno riječi, više neke grubo izražene nježnosti. Ćutjeli su se. Mislim da mu je više nalikovala nego meni, iako sam joj bila bliskija za one tipične ženske sitnice i teme za koje muškarci ne mare.