Iako privatni život čuva podalje od očiju javnosti, zagrebačka novinarka otkrila nam je kome se veseli kada dođe s posla kući, zašto bi voljela izgraditi starački dom i koliko joj je bilo teško kada je u ranim dvadesetima rodila kćer.
Četrdesetsedmogodišnja zagrebačka novinarka karijeru je započela u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista, nastavila kao voditeljica vremenske prognoze na Novoj TV, radila je, među ostalim, i u "RTL Direktu", "Potrazi" i istraživačkom magazinu "Provjereno" u čijoj se redakciji skrasila. Najviše, kaže, voli raditi na temama od društvenog značaja, no zbog toga je često bila na meti onih kojima nije u interesu da se o takvim pričama govori u javnosti. Danka je dobila razne prijetnje, ucjene i doživljavala napade, a posljednjih sedam godina provela je na sudu sa Željkom Markić, čelnicom Udruge "U ime obitelji" koja ju je tužila za klevetu.
No, nedavno je dobila pravomoćnu oslobađajuću presudu što joj je, ističe, posebno drago jer je dokaz da je savjesno radila svoj posao. Ispunjena je i u privatnom životu, a o partneru nam nije željela puno otkrivati, kaže samo da se jedva čeka vratiti kući s posla, a odličan odnos ima i s 23-godišnjoj kćeri.
Koliko je danas teško biti istraživački novinar u Hrvatskoj?
- Za istraživačko novinarstvo je potrebno vrijeme koje novinari najčešće nemaju jer sve mora biti odmah, sad, prije konkurencije. Novinarstvo generalno nije profitabilna profesija, a istraživačko je još skuplje, zahtjeva dodatne resurse, a donosi neprijatelje i pritiske onih koji ne žele da otkrijete njihove protuzakonite radnje. Kad to sve uzmete u obzir, nije lak posao, ali je zato jako važan za zdravo društvo.
Na koji način teške teme, nepravde i različite sudbine utječu na vas?
- Proteklog tjedna sam se bavila dugoročnim sudskim sporovima nad skrbništvom, zapanjila me informacija Ministarstva pravosuđa da je najduži spor tog tipa trajao 23 godine. Dugo me nije neka tema toliko emocionalno pogodila. Provela sam anketu na društvenim mrežama "Provjerenog" i grupe #spasime i komentari koje su žene ostavljale su potresni. Imamo ogroman problem u sustavima pravosuđa i socijalne skrbi koji izjednačava roditeljska prava zlostavljača nazivajući takve odnose visoko konfliktnim razvodima i tako omogućava nasilniku da pomoću institucija nastavlja nasilje na žrtvom. Pod hitno nam treba istraživanje koliko elemenata nasilja je prisutno u tim dugogodišnjim parnicama kako bi se na vrijeme detektiralo i prekinulo institucionalno nasilje nad ženama i djecom.
Što mislite o proceduralnoj pogrešci suda zbog koje je Severina izgubila skrbništvo nad sinom?
- Slučaj Severina je ogledni primjer obijesnog parničenja koje je zapravo zlostavljanje osobe koju se tuži. Nedavno sam pročitala kolumnu kolegice Sanje Modrić koja je objavila popis tužbi koje je podnio Milan Popović protiv Severine, dakle oko 80 njih. Nevjerojatno mi je da to pravosudni sustav podržava, a istovremeno smo zadnjih dana slušali kako postupaju “u najboljem interesu djeteta”. Tko normalan može pomisliti da je u najboljem interesu djeteta da sporo oko skrbništva traje više od deset godina koliko je to slučaj sa Severinom. To je čisto institucionalno nasilje, ako itko u sustavu pravosuđa iskreno želi doskočiti dugogodišnjem parničenju oko skrbništva evo mu prilike da to pokaže u praksi i prekine agoniju i Severine i njezinog djeteta i stotine i tisuće anonimnih žena i djece u istoj situaciji o kojima ne čujemo u medijima. Neka odbace tužbe kojima je očito svrha maltretiranje druge strane, a ne briga za dijete. Sigurna sam da to sudac ili sutkinja mogu odmah prepoznati, a ako ne znaju neka se educiraju jer u suprotnom krše Obiteljski zakon koji nalaže žurno postupanje u ovakvim situacijama.
Jesi li ikada razmišljali odustati od istraživačkog novinarstva?
- Ponekad, ali ne stvarno. Nisam još naišla na nešto što bi me jednako inficiralo, na posao koji bih poželjela više raditi. Možda se neću zauvijek baviti novinarstvom u istoj formi i na isti način, ali svakako mislim da ću cijeli život biti na neki način društveno angažirana.
Osvojile ste i brojne nagrade, koja vam je najdraža?
- Lijepo je dobiti nagradu za rad, ali mi je važno tko ih daje. Jako sam ponosna, primjerice na nagradu osječkog Centra za mir, koja nosi ime po Krunoslavu Sukiću, čovjeku koji je cijeli život posvetio gradnji mira i demokratskog društva, volim i što sam dobila nagradu Vesna Kesić, koju dodjeljuje udruga Domino u spomen na jednu od veteranki našeg feminističkog pokreta, novinarku i aktivistkinju koja se uvijek kritički postavljala prema mainstreamu i zalagala za jednakost i slobodu žena koliko god to znalo biti nepopularno.
Kako je izgledao vaš ulazak u svijet novinarstva?
- Počela sam raditi u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista. To mi je bilo sjajno iskustvo iz zanatskog aspekta koje bi svaki novinar trebao proći. Naučila sam osnove novinarskih formi, ali i koliko je važno biti upućen, znati kontekst i informirati se i o najbanalnijem novinarskom zadatku. Sjećam se nekoliko pogrešaka na kojima sam naučila dobro paziti što radim i kako. Naprimjer, odem na konferenciju za novinare Ministarstva kulture, sjećam se Božo Biškupić je bio ministar i napišem običan izvještaj. Nakon toga mi urednik gurne pod nos Večernji koji ima tekst na cijeloj stranici od jedne od točaka dnevnog reda koju ja uopće nisam percipirala kao važnu temu. Dobra mi je to škola bila.
Na televiziji ste počeli kao voditeljica vremenske prognoze, je li vam to iskustvo koristilo i kako gledate na svoje početke?
- Da, to je bio početak televizijskog novinarstva. Tijekom rada u Jutarnjem sam otišla na porodiljni i ozbiljno sam dvojila hoću li se vratiti u novinarstvo i kako. Taman je u to vrijeme nekako krenula NovaTV s emitiranjem i uočila sam audiciju za voditeljicu vremenske prognoze, u tom trenutku posao na pola radnog vremena. Zadovoljavala sam kriterije i pomislila da je to način, bit ću u blizini novinarskog posla pa s vremenom kad osjetim da mogu ću se potruditi ponovno to raditi. Tako je i bilo. A vrijeme u prognozi mi je dobro došlo da se upoznam s tehničkom stranom televizije. Televizijsko novinarstvo je puno drugačije od pisanog, svaka forma ima svoje zadanosti, kao I prednosti i mane. Mislim da bih puno lošije radila svoj posao da nisam stekla osnove u tisku.
Da možete birati s kim biste napravili intervju?
- Nemam tu jednu idealnu osobu, to se stalno mijenja, ali voljela bih imati priliku napraviti intervju, naprimjer, s glavnim knjižničarem Vatikanske knjižnice.
Promijenili ste u svojoj karijeri dvije televizije. Kakva su vaša iskustva rada na televiziji?
- Na Novoj TV sam ukupno, kad se sve zbroji provela nekih 13 godina, a na RTL-u nešto više od šest. Na RTL sam otišla na poziv Zorana Šprajca koji je tada podizao svoju emisiju "Direkt", bilo mi je drago što me želi u svojoj ekipi i tamo sam urednički i novinarski radila godinu dana. To mi je bilo sjajno iskustvo i prilika da utvrdim što mene najviše ispunjava i što najbolje radim. To je taj dugi, tjedni format u kojem imam prostora obraditi temu onako kako mislim da treba i to mi je jako važno. Pa sam nastavila u "Potrazi", emisiji koja je, nažalost na RTL-u išla uspješnih pet sezona i onda se prestalo s emitiranjem. Tri dana nakon toga sam shvatila da se želim vratiti u "Provjereno" koji postoji već 17. godinu i zapravo je bio osjećaj kao da se vraćam kući. Na Novoj TV su me tako i primili, što mi jako puno znači jer su pokazali da cijene moj rad. I evo nas, već je prošlo gotovo godinu i pol, doradili smo 700. emisiju u "Provjerenom" i sad mi se čini kao da nisam nikad ni otišla.
S 24 godine ste postali majka, što je za današnje prilike rano. Je li bilo zahtjevno?
- Morala sam prestati raditi jer sam bila honorarac u Jutarnjem listu i pomišljala sam da se možda nikad više neću moći baviti novinarstvom. Čak još nisam bila niti diplomirala jer sam radila i fakultet je pao u drugi plan. Bila sam mlada, prestrašena, činilo mi se nemogućim žonglirati između novinarskog radnog vremena i malog djeteta. Međutim, tu je na scenu stupila podrška mojih žena, majke i svekrve. I uz njihovu pomoć oko djeteta i podršku oko toga što radim, ne samo da sam diplomirala na porodiljnom nego sam se mogla vratiti novinarstvu. Država ako želi stimulirati majke na rađanje mora naći načine da im pruži više podrške jer u suprotnom teško može očekivati rast nataliteta. Nije naše da sjedimo doma i čuvamo djecu, već da radimo i pridonosimo, i nije fer stavljati žene u poziciju da između te dvije stvari mora postojati ili. Muškarci nemaju taj problem.
Koliko su vaši roditelji utjecali na to kakva ste danas osoba?
- Moji roditelji su me odgojili da gledam na sve ljude jednako, da poštujem starije i da budem obzirna prema slabijima. Nisu bili blagi, ali su me uvijek podržavali u svim mojim izborima, važno im je bilo da budem sretna. Kad god bi me netko hvalio moj pokojni otac bi mi dao do znanja da me to ne smije ponijeti. Zanimljivo je što su svi članovi moje obitelji istovremeno bili i najveći kritičari i najveći obožavatelji. Nimalo laka pozicija, mogu vam reći.
Kako zamišljate mirovinu?
- U staračkom domu koji sam izgradila s prijateljicama i prijateljima koje volim, u kojem si međusobno pravimo život lakšim i boljim, u kojem organiziramo događanja na kojima će se sretati i družiti najrazličitiji ljudi koji žele doprinijeti boljem svijetu. I tad sam, naravno, još uvijek zdrava i energična i nisam izgubila vjeru u bolje sutra.
Jeste li zaljubljeni, koliko vam je važno biti privatno ispunjen?
- Ljudi su na različite načine privatno ispunjeni, kako kažete, ali u aspektu životnog partnerstva imam sreću da dijelim život sa sjajnom osobom, koju prije svega poštujem i volim. Sve je lakše kad imate nekog takvog na svojoj strani i veselite se dolasku kući. Zahvalna sam na tome.
S čime se volite počastiti?
- Isto kao i većina ljudi, volim negdje otputovati, sresti zanimljive ljude, družiti se s ljudima koje volim, po mogućnosti u prirodi na osami, bez internetskog signala. Dobro vino, malo smijeha i opušteno okruženje.
Što najradije čitate i gledate?
- Volim čitati publicistiku, biografska djela, ali volim i dobre romane, posebno društveno angažirane. Zadnja knjiga koju sam pročitala u dahu je "Slučaj vlastite pogibelji" Kristijana Novaka. Oduševila me, na izrazito pitak način piše o važnim temama i suočava s licemjerjem i kvarnošću. Sljedeće jedva čekam pročitati "Knjigu za Maju" Marka Tomaša, našeg sjajnog pjesnika i prozaista, čeka me čim se izborim za malo slobodnog vremena. Što se televizije tiče, blaženo premotavanje, ono kad možete vratiti program, uglavnom navečer pregledam sve vijesti pa onda ciljano ako me nešto zanima.