Još kao klinka, dok je pohađala baletnu školu u rodnom Sarajevu, maštala je o velikim pozornicama, a te su je misli ohrabrivale i dale joj snagu da prebrodi tugu nakon što je sa 16 godina s bakom pobjegla od rata i život nastavila u Zagrebu. Ovih dana Daria Lorenci Flatz obilježava 25 godina uspješne karijere, a paralelno s tim slavi i 50. rođendan za koji si je poklonila - predstavu. Njezina monodrama "Ja, glumica" premijerno će biti izvedena 12. travnja u HNK2, a publiku će na tragikomičan način provesti kroz sve izazove koje živi već pet desetljeća. Majka trojice sinova - blizanaca Maka i Frana (16) te Tina (10) - koja paralelno snima telenovelu, glumi u kazalištu, vodi kreativni laboratorij 4SOBE, polaže ispit za učiteljicu joge, a uz to sa suprugom Emilom Flatzom stigne otići na tečaj kuhanja, govori o sposobnosti da iz kaosa stvori red, balansira između karijere, obitelji i vlastitih želja. Dobitnica dviju Zlatnih arena za najbolju glavnu žensku ulogu i prvakinja Drame HNK Zagreb priznaje kako se danas osjeća bolje nego ikada, jer nakon godina suza i boli, stasala je u umjetnicu o kakvoj je maštala te stvorila obitelj koja joj je stup svega što radi.

Za rođendan ste si poklonili monodramu, je li to vaša biografska priča?

Ne u klasičnom smislu, ali već dugo sam željela napraviti autorsku predstavu u kojoj ću na humorističan način sažeti sve izazove koje živim - konstantni multitasking, mnogo posla i privatni život - moja tri sina o kojima suprug i ja brinemo bez pomoći sa strane. Istovremeno snimam telenovelu, vodim privatnu školu s više od 300 polaznika, igram u kazalištu i radim na nezavisnoj sceni, a uz sve to sam se dodatno educirala kao instruktorica joge i pilatesa. Kada sve to nabrojim, i meni zvuči nevjerojatno. Upravo iz tog kaosa prije dvije godine nastala je ideja za predstavu - spoj humora, pokreta i različitih izražajnih formi, koja zapravo govori o svakodnevici jedne žene danas. Monodramu sam intenzivno stvarala osam mjeseci. Učinilo mi se zanimljivo da u predstavi bude i moj rođendan, jer nekad je ovo što glumimo stvarnije od onog što živimo i time se zapravo bavim u njoj. Imam osjećaj kao da će mi s njom doći neki novi početak i njome želim staviti točku na život kakav sam vodila i poručiti sebi: "Daria, dala si sve, sada malo stani na loptu!"

I kako se osjećate sami na sceni?

Biti sam na sceni zapravo i ne doživljavam kao klasično kazalište, jer kazalište je prije svega odnos - partnerska igra i razmjena iz koje nastaje nešto nepredvidivo i živo. Ta čarolija zajedništva je srž kazališta, a solo izvedba je jedan drugačiji, intimniji oblik izraza. A iako jesam sama na sceni, oko mene je pregršt ljudi kojima sam zahvalna, a posebno intendantici HNK-a Ivi Hraste Sočo, direktorici Drame Teni Štivičić i cijeloj kreativnoj i tehničkoj podršci. Predstavu sam razvijala s dramaturginjom Anom Tonković, Larisom Lipovac i Emilom Flatzom, a ideje mi je pomogla razvijati i prijateljica Nataša Dangubić. Hvala i Kreši Dolenčići te Vedranu Kasapu koji radi glazbu te Emini Kušan koja je zadužena za kostime.

Vaš suprug je zadužen za vizualni identitet, što je otegotno, a što olakotno kada supružnici rade zajedno?

Raditi sa suprugom nije otegotno - zapravo mi je drago da je vidio koliko je kazališni proces zahtjevan. Iako nije iz iste branše, sada bolje razumije moj posao i mogu to dijeliti s njim. Naravno, zahtjevno je, ali on mi je velika podrška u cijelom projektu, no na kraju je rekao: "Nikad više!", iako se nismo nijednom posvađali.

U predstavi ste u ulozi žene s troje djece, s kreditom, mužem, prijateljicama i kolegicama i sa svima se nosite na neki tragikomičan način. Kako se u stvarnom životu nosite sa svim tim ulogama?

Kad sve to pretočim u materijal, postaje komedija, ali dok to živim - često je tragedija: žongliranje, psovanje, vrištanje. Vjerujem da je većina mama takva - kuhanje i kukanje, donošenje i nošenje stvari, telefoni koji zvone. Često živim s grižnjom savjesti. Čitala sam da je ovo zapravo biološki, hormonski i evolucijski - žene se opuštaju tek kad je oko njih uredno. Zato često završimo iscrpljene, jer prvo posložimo gnijezdo, a odmor dolazi tek na kraju dana. Muževi to mogu podnijeti drukčije - mogu sjediti i piti kavu dok je kaos oko njih - ali mi to ne možemo. Zato često radimo više, i nije stvar njihove krivnje, nego naše fiziološke predodređenosti. Moji dečki rade po kući, ali puno manje, ali najviše zbog toga što oni mogu odgoditi, a ja ne mogu, ne mogu si taj luksuz priuštiti.

Kada smo dogovarale intervju i kada ste počeli čitati svoj raspored, zvučalo je prilično kaotično. Tako vam uvijek izgledaju dani?

Unatoč pretrpanom rasporedu, nikad nisam zaboravila negdje doći, pa mi je teško razumjeti kad netko kaže da je zaboravio ili zaspao. Svaki dan sam na snimanju i dostupna 12 sati, raspored se mijenja iz dana u dan - ponekad sam u 6.15, ponekad u 11, ponekad nekoliko puta dnevno. To otežava dogovore s ljudima jer sve mora biti planirano unaprijed. Paralelno igram u predstavi s Tarikom Filipovićem "Da sam ptica" i u predstavi "Brodolomke". U sitnim pauzama obavljam poslove vezane uz 4SOBE. Dan započinjem u pet ujutro, spremam doručak, obavljam kućanske stvari, jednu kavu popijem, a drugu nosim u auto. Navečer posložim sve za idući dan - veš, kuhanje, organizaciju - sve je kao vojska. Teško uhvatim slobodan trenutak prije osam sati navečer. Mislim da se moj život ne razlikuje puno od žena koje rade u korporaciji.

"Najteže stvari možemo pretvoriti u nešto lijepo, u svoj osobni "vatromet", kaže glumica

VEDRAN PETEH CROPIX

Tko kuha u vašoj obitelji?

Nedavno sam otišla s mužem na tečaj kuhanja koji se bavi organizacijom i pripremom namirnica za cijeli mjesec. Imam puno strojeva i brzo mogu skuhati, ali ima dana kad ni to ne stižem. Povremeno mi hranu pripremi jedna gospođa tako da imam zamrzivač pun pripremljenih jela: bolonjez, šnicle, teletinu na kockice. Navečer izvadim, a ujutro Emil ili ja pripremimo obrok. Naučila sam od jedne žene koja je to pretvorila u posao da se sve može precizno planirati: kupiš točne količine, pripremiš za nekoliko dana, pola se može zamrznuti, povrće se može samljeti ili izdinstati i spremiti. Na taj način se snalazim i uz pomoć organizacije i planiranja uspijevamo.

Znaju li klinci preživjeti bez vas?

Kad su moji dečki bili mali, bila sam helikopter mama i dugo sam imala ogromnu grižnju savjesti. Sada si mogu sami pripremiti večeru, posložiti stvari i dogovoriti se. Čak smatram korisnim da imaju svoje obaveze i iskustvo samostalnosti. Posljednje dvije, tri godine puno radim i prirodno mi je došlo da stavim sebe ponekad na prvo mjesto, jer znam da svijet neće propasti. Djeca su sposobna i odgovorna, pa nema potrebe za stalnim nadzorom.

Daria sa suprugom Emilom

VEDRAN PETEH CROPIX

Kakvi su vaši sinovi, Mak, Fran i Tin?

Mak i Fran idu u privatnu umjetničku gimnaziju, iako Mak želi biti glumac, a Frana zanima programiranje. Tin je još u osnovnoj školi i ne razmišlja previše o budućnosti. Mak od osme godine pleše latino standardne plesove, bio je u reprezentaciji i natjecao se, ali nakon teške ozljede kralježnice to više nije tako intenzivno. Tin ide na džudo i na Dramsku skupinu u 4SOBE i kao trećem djetetu objašnjeno mu je da ga se ne može voziti nikamo, već da odabere aktivnosti u blizini. Slažu se kao i sva braća. Jako su vezani, ali normalno - tu su i trzavice i rivaliteti zbog razlike u godinama. Razlika od sedam godina s mlađim dodatno stvara izazove.

Budući da imate blizance, je li vam bilo teže s njima u tinejdžerskim godinama ili kad su se rodili?

Bilo je teško u sedmom i osmom razredu kada ne možeš doprijeti do njih. Kod nas je razgovor o emocijama i psihologiji potpuno destigmatiziran - svi u obitelji volimo raditi na sebi i ići na terapiju. Djeca su odrasla u toj klimi i preporučujem da uvijek imate nekoga neutralnog s kim možete razgovarati. Ipak, bilo je puno teže kad su se rodili.

Zašto?

Blizanci su rođeni prerano, u 33. tjednu i imali su ozbiljne zdravstvene izazove - Mak astmu, Fran konvulzije i nekoliko epizoda suspektne epilepsije. Bilo je puno bolnica i pretraga, ali, srećom, sve su teškoće bile razvojne prirode, ostale su nam Makove nutritivne alergije. Kad su se tek rodili, bili su smješteni na neonatalnu intenzivnu njegu, odvojeni od mene sedam dana dok sam se oporavljala od carskog reza. Tek tada sam ih mogla vidjeti i provoditi vrijeme uz inkubatore. Oni su postavljeni jedan do drugog da bismo mogli biti zajedno svi četvero. Bila sam na porodiljnom tri godine, djeca mala i zahtjevna, a treće dijete donijelo je nove izazove. Paralelno s trećim sinom otkrila sam i rak jajnika tako da me sve to skupa ponovno zadržalo tri godine doma. Kasnije nas je korona zatekla, s kreditom i poslovnim obavezama, što je dodatno otežalo situaciju. Tek kad su djeca navršila oko sedam godina, mogla sam se opustiti i početi uživati u njima i životu.

"Raditi sa suprugom nije otegotno - zapravo mi je drago da je vidio koliko je kazališni proces zahtjevan. Iako nije iz iste branše, sada bolje razumije moj posao i mogu to dijeliti s njim. Velika mi je podrška, no na kraju je rekao: ‘Nikad više!‘", priča Daria

VEDRAN PETEH CROPIX

Je li vam žao što nemate kćer?

Možda najviše zbog Emila, voljela bih da je tata jedne curice. A on kaže da je sreća da nije, jer i ovako je lud za djecom. Ta bi ga curica u grob pospremila. On je strašno nježan i mislim da bi njemu srce puklo kad bi tu curicu morao pustiti u život. I nad dečkima strepi.

A vi?

S mlađim sam puno opuštenija nego prije - ranije sam bila jako zaštitnički nastrojena, posebno zbog Makove alergije koja je i dalje visokog stupnja i svih ozbiljnih situacija kroz koje smo prošli i nekoliko anafilaksi. U jednom trenutku sam shvatila da ne mogu živjeti u stalnom strahu i da ih moram pustiti. Naravno da pazim i dalje, ali biram vjerovati da će sve biti u redu. Djeci sam očito usadila oprez - i danas čuju moj glas kad prelaze cestu - ali više ne želim živjeti u grču, nego s povjerenjem u život.

Mimoilazite li se negdje oko odgoja?

Kada je riječ o odgoju, Emilu vjerujem više nego sebi i sve ga slušam. On je senzacionalan otac. Mislim da se većina žena nekako prirodno pronađe u majčinstvu, dok muškarcima očinstvo često treba "doći" s vremenom. Ja imam sreću da je moj suprug istinski prisutan otac koji poznaje i razumije svoju djecu. Autoritet gradi povjerenjem, ne strogoćom. Ponekad je on stroži, ja popustljivija, ali se nadopunjujemo i slušamo jedno drugo. Djeca znaju da kad on nešto kaže - to vrijedi, dok sam ja ipak mekša - u jednom trenu vrištim po kući, a za pet minuta već pečem palačinke.

Rekli ste mi da se sada, uoči pedesetog rođendana, osjećate bolje nego ikad. Što je pridonijelo tome?

Imam osjećaj da sam napravila sve što sam morala. U Zagreb sam došla sa 16 godina, kao izbjeglica bez ičega - bez obitelji, novca, identiteta, domovnice, u ratnim okolnostima. Godinama nisam vidjela roditelje i preko noći sam izgubila dom i djetinjstvo. Nisam imala obitelj, dom, novca, nisam imala robu, tenisice. Nikada više nisam živjela u svojoj kući, nikada više nisam bila dijete. U Zagrebu nisam znala nikoga. Za vrijeme rata oboljela sam od anoreksije, izgubila sam puno kila, pa čak i menstruaciju. Godinama sam svakodnevno plakala, bila je to neka vrsta depresije. Spasilo me maštanje o glumačkoj akademiji. Iako me okolina obeshrabrivala i sve je oko mene bilo teško, nisam odustala. To je bio moj početak. Zato znam da nisam napravila male stvari - izgradila sam život, karijeru i obitelj, i za to sam platila veliku cijenu. Tek zadnjih godina sam to počela osvještavati i sad sam u stanju priznati sama sebi koliko vrijedim i koliko sam sposobna. Upravo to želim reći i kroz predstavu - da i najteže stvari možemo pretvoriti u nešto lijepo, u svoj osobni "vatromet". Ali danas osjećam i umor. I prvi put imam osjećaj da više ne moram - mogu raditi, ali ne iz nužde, nego iz izbora.

Daria slavi 25 godina karijere i 50.rođendan

VEDRAN PETEH CROPIX

"Prvi put imam osjećaj da više ne moram - mogu raditi, ali ne iz nužde, nego iz izbora", kaže glumica

VEDRAN PETEH CROPIX

Što vam danas pomaže u mentalnoj ravnoteži?

Već sa 16 godina, kad sam došla u Zagreb, kretanje mi je postalo spas - način da držim glavu iznad vode i izvučem se iz straha i depresije. Hodanje je moja "štaka" do danas. Tek danas zapravo razumijem koliko je to razdoblje bilo teško - rat, gubici, razdvojenost od obitelji. Uvijek sam znala da je to strašno, a tek sad znam koliko je bilo strašno. Ne znam kako sam se uopće izvukla. Djeda mi je granata raznijela, bratića ubio snajper, tata je bio ranjen. Roditelji su mi se razveli... Tada to nisam mogla ni procesuirati, sve je bilo preveliko. Emocije su došle kasnije, kad sam si dopustila stati i osjetiti. I danas puno hodam, a i odlazak psihoterapeutu pomaže. Vježbanje mi pomaže. U 4SOBE radim programe za žene, ali sam i sama njihov polaznik. To je kombinacija pilatesa, snage, fitnessa i plesa - idealan spoj za tijelo, psihu i dušu. Oduvijek se krećem, vježbam jogu, vozim bicikl - ali to nikad nije bilo zbog izgleda, nego zbog mentalnog zdravlja.

Kad ste u balansu, što radite za svoj vanjski izgled?

Nije tajna da sam prije dvije-tri godine operirala podočnjake, gornje i donje, što je zaista promijenilo izgled mog lica. Filere ne volim jer lice zna izgledati otečeno, ali radim s Jelenom Jakić, kojoj sam i ambasadorica. Ona koristi nove tehnologije poput Sculptre i Mezo Morfeosa, koje se ravnomjerno rasporede i postupno apsorbiraju. Radim ono što mi Jelena preporuči i zaista sam zadovoljna - lice se drži dobro čak i kad imam naporne periode i malo sna. Ponekad koristim malo botoksa, ali tako da zadržim mimiku jer mi je važno da lice ostane živo i prirodno jer glumim kućanicu.

Osjećate li da se tijelo mijenja?

Što se tiče menopauze, još imam ciklus, ali prema zadnjim analizama, estrogen mi je pao na tri, pa mi je ginekolog rekao da sam u menopauzi. Ipak, još ne osjećam značajne promjene na tijelu. No, kako imam Hashimoto, koji je u prošlosti bio neotkriven, poremetio mi je hormone i energiju. TSH mi je bio visok, željezo nisko, tlak nizak... Zbog toga cijeli život moram uzimati terapiju, a pomaže mi i BeOne NR, napredna forma vitamina B3. Jako pazim na unos namirnica i kalorija, sve brojim i slikam jer se ne osjećam dobro kada dobijem ni dvije, tri kile. Trenutačno imam 59 kila i to mi je sasvim dovoljno. Sjećam se da, kada sam snimala "Ples sa zvijezdama", zbog ludog tempa skinula sam čak deset kila.

Kad predahnete, u čemu uživate?

Najviše volim sjesti s Emilom u auto i otići u nepoznatom pravcu, ali to se tako rijetko dogodi... Predstava koju smo sada radili nam je savršena prilika za to jer nam daje razlog da odemo predstavljati je u druge gradove. Tako dobijemo svoje vrijeme zajedno, što je za nas velika rijetkost. Nismo imali priliku biti sami i spontani, jer sam ostala trudna nakon samo tri mjeseca veze. Tek sada, kad su sinovi stariji, imamo šansu uživati u slobodi i kvalitetnom vremenu jedno s drugim. Sretna sam jer me čeka još puno lijepih stvari - nova predstava "Idealan muž" u HNK-u, nastavak snimanja "Kumova", edukacije, ljetovanje na kojem obožavam surfati, a posebno me veseli što reprezentacija Bosne i Hercegovine odlazi na Svjetsko prvenstvo u nogometu.