Zagrebački putopisac govori o svom novom dokumentarnom serijalu ‘Posljednji‘, gdje predstavlja plemena i narode koji nestaju, a otkriva i na koje destinacije planira otići sa suprugom Anđelom te kćerkicama Reom i Mijom.
"Kad moja djeca odrastu, više neće moći putovati poput mene i pronaći sve to što mi danas možemo. Zato sam napravio dokumentarni serijal "Posljednji", s pričama o posljednjim narodima i plemenima na svijetu koji žive tradicionalno. Da zapamtimo i naučimo što možemo, dok još postoje", govori zagrebački putopisac Davor Rostuhar (44), kojeg gledamo na HTV-u kako posjećuje "posljednje prve ljude". Dvije godine stvarao je putopis u kojem obilazi vruću savanu s Hadzama, probija se kroz "buš" i prati ih dok love veliku afričku divljač lukovima i strijelama. U Mongoliji se druži s nomadima i njihovim jakovima, konjima i volovima na minus dvadeset stupnjeva, a u Indoneziji pronalazi neiskvareni tropski raj i traži posljednje morske nomade koji još žive na brodovima, rone duboko na dah i lutaju koraljnim arhipelagom. Za kraj, gledatelje vodi na samu granicu Amazone - gdje jedno pleme čuva divljinu od uništavanja, a istovremeno se samo bori s dilemom: zadržati ili napustiti tradicionalni način života.
"Nevjerojatna je privilegija raditi to što radim. Imati priliku putovati svijetom, često potpuno izvan turističkih ruta, i posjećivati zajednice toliko zanimljive i posebne, koje žive fascinantnim načinom života u nestajanju. I kroz to educirati, pričati priče koje nas potiču na razmišljanje. Jedan tren se hrvam s amazonskim momcima, drugi ronim u podmorje s Bajo nomadima, pa se budim u mongolskim planinama na minus trideset, penjem na baobab u potrazi za divljim medom s tanzanijskim lovcima sakupljačima. Ali ta raznolikost nestaje, nevjerojatno brzo. Jako volim !Ngo!ngu iz plemena Hadza u Tanzaniji, kojeg sam upoznao prije deset godina kad sam prvi put bio tamo, i dojmio me se svojim karakterom. Zato sam se vratio da snimim dokumentarac o njemu, a o tome sam i napisao knjigu "Lovci sakupljači", govori Davor, čije djevojčice Rea i Mia tatu ne gledaju na televiziji jer u to vrijeme već spavaju. Ali zato kao uspavanku obožavaju slikovnicu koju im je on posvetio - "Rea i Mia - prva putovanja".
"Kod nas doma televizija nije stalno upaljena. Cure gledaju crtiće samo kad ih moramo inhalirati, jer drugačije ne ide. Ali slikovnice vole, posebno ovu koja je pisana njima. Svaka ilustracija i priča su s jednog našeg putovanja i služe nam da ih se sjećamo, pričamo o tome kakve su nam se sve avanture tamo događale. Cure su super. Rea će uskoro imati tri godine, već puno priča, skinula se iz pelena, ne koristi više dudu ni bočicu mlijeka prije spavanja, puno priča i prerasta u pravu djevojčicu. Mia ima godinu i deset mjeseci, prati i kopira seku, pa je puno brže počela pričati. Nedavno smo ih obje prvi put stavili na skije, uživale su", priča nam ponosno Rostuhar. Kako je i njegova supruga Anđela strastvena ljubiteljica putovanja, ne predstavlja im problem otići u daleke zemlje, pa su se, nakon što su tri mjeseca proveli u Australiji, odvažili i na zimovanje s kamperom u Alpama.
Odrastanje uz sretne roditelje
"Živimo u malom stanu od pedesetak četvornih metara i tamo nam kronično nedostaje prostora, što nas često umara i čini nervoznima, ali kad smo u kamperu, koji ima deset kvadrata životnog prostora, sve nam je nekako lakše. Znam da djeca trebaju rutinu, ali nas, kad je imamo previše, ubija - pa nam je neki kompromis stvaranje rutine na putu. Imaš rutinu da jedeš, spavaš u isto vrijeme, ali si u pokretu i između rutinskih aktivnosti stalno si izložen nečem novom. Mislim da je maloj djeci potpuno svejedno gdje su, bitno im je da su s roditeljima, da mi uživamo, jer što smo mi sretniji i bolji, to je i njima bolje. Da su se rodile kao mongolski nomadi, s dvije godine već bi jahale konje na minus dvadeset. A kao lovci sakupljači spavale bi na koži antilope u pećini. Da su se pak rodile u dvorcu, bile bi male razmažene princeze. A kako ih je dopala ovakva obitelj, onda žive onako kako mi živimo", smije se Davor, čije djevojčice zajedno imaju tridesetak kila. Još će kratko uživati hodajući na Sljeme s njima u nosiljkama: obično rade kružnu rutu po Medvednici od 15 do 18 kilometara i 800 - 900 metara uspona.
"Era planinarenja s njima na prsima i leđima je pri kraju, što mi je jako žao, jer sam sretan u tom malom slatkom sendviču. Cure uvijek zaspu unutar deset minuta nakon što krenem, a onda spavaju sve dok se ne približimo Hunjki sat i pol kasnije. Kao da namirišu štrudle. Tamo pojedemo štrudle i popijemo čaj, pa dalje po prekrasnom grebenu Medvednice nastavimo prema vrhu. Tu ih pustim da hodaju - i uspiju oko kilometra prije nego što se umore. Ovisno o situaciji i mogućnostima, ručamo ili na vrhu, ili produžimo dalje do Grafičara, gdje slijedi igranje nakon klope i spust do auta. A kad se vratimo doma, obavezno idemo na kupanac", prepričava putopisac, koji u svibnju s obitelji planira posjetiti Lisabon i planinariti jednim oceanskim otokom.
Zimske radosti
Preko ljeta pak s kamperom namjerava otići u Skandinaviju ili turu po Alpama. No, i poslovni planovi su veliki.
"Želja mi je snimati drugu sezonu serijala "Posljednji". Osim toga, posao oko našeg VR kina raste, u procesu smo proizvodnje tri naša, autorska VR filma - dokumentarni, animirani i igrani. Sve me to jako veseli, a najviše što je zima napokon dobra, pa su uvjeti u Alpama odlični za penjanje zaleđenih slapova. Tako da sam se nakon dvije propuštene zimske sezone napokon malo vratio zimskom alpinizmu", zaključuje Davor Rostuhar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....